No, uprkos tome, aktivnosti ovdašnjih kandidata i političara sumorno demonstriraju da oni niti su bilo šta naučili, niti žele da nauče, niti imaju čim da nauče. Uz par časnih izuzetaka.

Most nezavisnih lista u Hrvatskoj drugi put uzastopno pravi odličan izborni rezultat u Hrvatskoj. Biti odmah iza neprikosnovenih HDZ-a i SDP-a ne da nije lako u toj zemlji, nego od 1990. godine naovamo niti jedna politička partija nije uspjela da se toliko nametne na političkoj sceni Hrvatske, a kamoli da suvereno odlučuje o tome ko će da formira vladu. Pri tom, ljudi koji čine Most nisu nikakvi vanzemaljci niti čuda od stručnjaka i političara, naprotiv-u pitanju su uglavnom već viđeni lokalci koji nisu uspjeli da naprave karijere u većim strankama, niti su imali nekog uspjeha u samostalnim političkim karijerama dalje od njihovih opština i gradova. Iako se oko njih pletu svakojake priče o tajni njihovog rezultata, poput one o uticaju katoličke crkve na njihov uspjeh, stvari su na koncu mnogo jednostavnije: ljudi su umorni od dva mejnstrim bloka i sa Mostom i Živim zidom su prosto htjeli da kazne osione SDP i HDZ. Ljudi su umorni od izlizanih lica, od ljudi koji su godinama i decenijama u politici, i samo žele da vide nešto novo. Ma i ako je gore od onoga starog.

To je globalni proces. Ljudi širom svijeta umorni su od oficijelnih politika. Situacija nije mnogo različita u Americi, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Bugarskoj. Donald Tramp prije dvadeset godina ne bi niti smio da pomisli da se kandiduje za predsjednika SAD. Ovako, on je postao kandidat sa respektabilnim šansama za pobjedu jer se nametnuo kao antiestablišmentski političar. Da li on to zbilja jeste, to nikoga zbilja i ne zanima. Bitno je da on zgražava mejnstrim političko-medijsku elitu. To je ljudima dovoljno, jer su ionako izgubili nadu da su istinske humanističke promjene u modernom svijetu moguće. I zato samo žele da se desi nešto što će napakostiti ustaljenom poretku stvari. Da li je to Tramp, neki bizaran događaj u rijaliti predstavi, seks na javnom mjestu, nebitno. Bitno samo da se sablazni i napakosti.

Te dvije tendencije u modernoj demokratiji, potreba za ruganjem establišmentu i potreba za novim licima, potpuno su dobile izbornu verifikaciju u Hrvatskoj. Živi zid i Most su izraz prve težnje birača, a Plenković ove druge. Šta je uradio Plenković, šta je uopšte mogao da uradi za dva mjeseca koliko ne samo da vodi HDZ nego koliko ima kako se iz Brisela vratio u Zagreb? Ništa, niti je mogao šta da učini u tom roku. Svi ljudi iz prošlih garnitura Karamarka, Kosorove, Sanadera, čak i Tuđmana su tu. Pa Šeks mu je politički mentor! No, Plenković je imao ključni adut: nov je. Nov je. Nov je. To je dovoljno.

Tu dolazimo do ključnog problema opozicionih političara u Republici Srpskoj. Koliko god ovdje ekonomsko-socijalna situacija bila teška, koliko god vlast bila tragikomična sa svojim potezima i izjavama, problem opozicije je taj što je vode isti ljudi koji su te partije vodili i prije deset, petnaest i dvadeset godina. Ok, imamo dvije decenije, ali zaboravljamo da je ova generacija političara cijelo vrijeme zajedno na političkoj sceni: Ivanić, Čavić, Bosić, Pavić, Đokić, ali i njihovi partijski saborci Tadić, Radojičić, Čubrilović-svi oni su u najvišim partijskim tijelima i svi oni su kandidati za najviše funkcije u zemlji još od kraja 90-ih godina prošlog vijeka. Čak i mlađe generacije političara, poput Vukote Govedarice i Branislava Borenovića, u parlamentu su cijelu deceniju, s tim da je potonji bio mlad političar i ministar prije dvanaest godina. Komparacije radi, prije dvanaest godina niko u svijetu nije znao ko je Barak Obama. A danas je Obama istrošeni i pohabani predsjednik SAD na kraju svog drugog predsjedničkog mandata. 

Opozicija u Republici Srpskoj bi bila vlast već 2014. godine samo da je pronašla svog Plenkovića: nekog novog. Bosić, Čavić i Ivanić, ali i njihovi etablirani nasljednici, nisu ništa novo. To je deja vu, već viđeno. Da su imali pameti, opozicioni lideri bi postupili kao Šeks u Hrvatskoj, sklonili se u sjenu i pronašli nekoga ko nije bio u prvom partijskom ešalonu. Ništa posebno taj ne bi trebao da bude, da nije u kriminalu, da ne nosi bijele čarape na cipele i odijelo, da je počešljan i da umije da saopšti dvije prosto proširene rečenice. Taj bio pobijedio Dodika, jer isti birački mentalitet je i ovdje i na svakom drugom mjestu u moderni. No, opozicioni lideri to nisu uradili, zato gube izbore, a niti ove lokalne neće dobiti. Neće niti one 2018. godine ako svi pomenuti lideri ne odu u stranu. To je toliko prosto i to samo ne vide oni i njihovi poltronski savjetnici.

Da li Srpska ima svoj Most ili Živi zid? Ne, ali može ga imati. I zaista je za čuđenje kako to ljudi nisu skapirali. Povežite nezavisne kandidate iz različitih opština, osmislite kreativan slogan, izbacite na liste koji nisu povezani sa kriminalom, nisu prihvatili nečasne ponude i nisu ranije bili politički prepoznatljivi, ne robujte partijskim formalnim strukturama, ne birajte lidere i ne svađajte se potom oko toga da ih rušite, sve podredite osvajanju glasova, i to je to. Pravite treći izborni rezultat u svakom mjestu. No, taj treći put ne mogu da prave postojeće partije niti postojeći političari. Samo i isključivo neko nov, neko ko nije vodio partije, nije bio poslanik i ministar, nije bio na kandidatskim listama.

Koliko je lako napraviti pozitivan iskorak svjedoče dva momenta koji dokazuju da ne morate čak imati i dva gore pomenuta preduslova da biste nešto uradili konkretnije. Prvo, primjer Milanka Mihajlice u Novom Gradu. Imamo tu kandidata koji nije nov, koji je dugo u politici, koga ljudi ne doživljavaju kao promjenu. Šta je on uradio? Shvatio je da dosadašnji način rada ne daje rezultat, i uveo je nekoliko promjena koje su vidljive. Mihajlica je tri mjeseca pred izbore bio kandidat male partije u Novom Gradu i Srpskoj, čovjek bez bilo kakve podrške Bošnjaka u Novom Gradu, čovjek koga ne podržavaju ni partije SzP: SDS međusobno posvađan u pet, šest frakcija u Novom, PDP koji je u opštinskoj vlasti u tom gradu. Uz sve to, Novim suvereno preko 10 godina vlada dosadašnja načelnica Snježana Rajlić, ona kontroliše sve bitne poluge grada. Malo mjesto bez perspektive, ako kontrolišete tokove novca i ako kontrolišete zapošljavanja u javnom sektoru, možete vladati cijeli život (pitajte Mila Đukanovića). Prije samo 60 dana Mihajlica je bio osuđen na poraz od SNSD kandidata u omjeru 1:4. Sad je već u egalu. Kako je to uradio? Ništa komplikovano, otišao je prvo kod Bošnjaka i rekao da je on za otvoren Novi Grad, za mjesto koje ne diskriminiše bilo koga po bilo kakvoj osnovi. Bošnjaci su svih ovih godina 100% podržavali SNSD u Novom, sad će to biti pola-pola. Istu poruku Mihajlica je poslao partijama koje su u skupštinskoj većini u Novom, ali i samim članovima SNSD-a: stanje je vidljivo loše, mladi odlaze, ajde da se ne svetimo jedni drugima, ajde da od Novog, koji je na granici sa Evropskom unijom, napravimo otvoreno mjesto i da zaposlimo ljude. Toliko jednostavna poruka, a toliko dugo je trebalo ukovanom radikalskom mozgu da je prihvati i prenese drugima. Dakle, velika stvar. I vidjećete, izborni rezultat će biti tu negdje. A na nekim prošlim lokalnim izborima Mihajlica je u Novom Gradu pravio 200 glasova.

Drugi primjer je nezavisni kandidat za odbornika u Banjoj Luci Nebojša Tojagić. Šta je on uradio? Okupio oko sebe ljude nezadovoljne političkom ponudom u Banjoj Luci, dao im šansu da naprave politički koncept, i evo, oni danas prave performanse, imaju izborni štab, prave sve te cake karakteristične za kampanje kandidata za guvernere američkih saveznih država. Sve to bez para, bez logistike. Samo kreacija, samo otvorenost ka drugim i drugačijim ljudima i idejama. Čovjek ne okreće leđa onima koji misle drugačije od njega, nego ih poziva. I onda napravi efekat kao da ima armiju iza sebe. A do juče niko u Banjoj Luci nije politički znao za njega, dok sad svako ko prati politiku ozbiljnije u gradu ne može da ga ne primjeti. Zašto? Pa zato što je svježiji i noviji. Povezan sa momcima i djevojkama koji su na prošlim lokalnim izborima u Banjoj Luci nastupali kao nezavisna lista i ostvarili primjetan rezultat, pomognut sa nekoliko pametnih i bistrih tipova, on će takođe biti prvi ili drugi na listi kandidata nacionalnih manjina.

Dakle, sve se može, ali ovdje se, očigledno, neće dovoljno. A do ovdašnjeg Živog zida, Mosta i Plenkovića ne treba puno. Samo manje sujete i shvatanja da ne možete gubiti izbore 10 ili 15 godina, da ne možete sa 50 godina i 20 od tih u politici biti novo lice, i da svijet itekako može bez vas.

REDAKCIJA FRONTALA