Glavna vijest iz Turske — već treći dan — glasi da je Redžep Tajip Erdogan veliki pobjednik. Počelo je od vojnog puča u noći između petka i subote, a završeno je sa (do sad) uhapšenih 6.000 ljudi, više od 30 smijenjenih vojnih lica, uhapšenih 2.839 vojnika, 140 članova Ustavnog suda, 48 članova Državnog savjeta i smijenjenih 2.745 sudija.

Zašto je Erdogan pobjednik?

Prvo, i najjednostavnije, jer puč nije uspio. Međutim, to nikako ne znači da je u pitanju poraz pučista, već je upravo riječ o snazi odbrane režima turskog predsjednika. Erdogan, to je druga važna stvar, sigurno neće propustiti priliku da se obračuna sa protivnicima. To već pokazuju i navedeni podaci.

Treće, uslijediće „provetravanje“, odnosno reforma vojske i službi bezbjednosti, ali ovo „reforma“ čitajte kao približavanje ili prilagođavanje turskom predsjedniku, a ne kao institucionalnu reformu. Tim potezom Erdogan će oslabiti dijelove „institucija sile“ koji su bili „izbušeni“ sa strane, a sa kojima je i bez bočnih uticaja od dolaska na vlast imao izvjesnu vrstu problema.

Četvrta — svakako i najvažnija stvar — jeste da sve upućuje na to da je Erdogan znao za puč. Pitanje je samo da li je sve napravio kako bi preduprijedio neki daleko ozbiljniji puč ili je sve sam iscenirao.

Vojska kao stalna opozicija

Republikanska narodna partija, Partija nacionalističkog pokreta i prokurdska Narodna demokratska partija nisu protivnici kojih se Erdogan plaši i koji mogu da ga ugroze tako što će zbog njih izgubiti većinsku podršku naroda. Vojska, kao čuvar Ataturkovog sekularnog nasleđa, i dijelovi policije su za njega daleko ozbiljniji protivnici. Dakako, ni oni nisu dovoljno jaki da dođu na njegovo mjesto. Ali smetaju.

Smetali su mu i prije tri godine kad je u policijskoj akciji privedeno nekoliko desetina ključnih Erdoganovih poslovnih i političkih saveznika zbog optužbi za korupciju. Optužbe su stigle upravo od dijelova oružanih i policijskih snaga, koje neki nazivaju paralelnim strukturama u Turskoj bliskim Muhamedu Fetulahu Gulenu, muslimanskom svešteniku i ideologu.

Gulen je vođa pokreta Hizmet (na turskom — služenje drugima), koji postoji oko 50 godina i ima milione simpatizera, ne samo u Turskoj, već i širom svijeta. Vrijednost kapitala koji ovaj pokret posjeduje procjenjuje se na oko dvadeset milijardi dolara (najveći turski dnevni list „Zaman“, televizijska stanica, banke). Gulen danas ima 75 godina i četvrt vijeka živi u Pensilvaniji (SAD).

Gulenov pokret bio je glavna podrška Erdoganovoj Stranci pravde i razvoja kad je prvi put došla na vlast 2002. i pomagao je Erdoganu u obračunu sa sekularnim strukturama u policiji i pravosuđu. Do otvorenog sukoba između Erdogana i Gulena došlo je prije tri godine, upravo poslije pomenutih hapšenja.

Izvor Sputnjika, a to pišu i neki hroničari turske političke scene, kaže da Gulen i pokret Hizmet imaju — da ne upotrebimo neki jači izraz — bliske veze sa CIA. Pojedini autori tvrde da postoje dokumentovani podaci koji pokazuju da je mreža Gulenovih škola tokom devedesetih poslužila kao pokriće za 130 operativaca CIA u Uzbekistanu i Kirgistanu, koji su kao nastavnici engleskog jezika špijunirali za američku Vladu.

Neki od dobrih poznavaoca turskih prilika kažu da je Gulenov pokret „imao prste“ u gotovo svim prevratima i pučevima u Turskoj, počevši od 1961, 1970. i 1981. godine, pa i u antivladinim demonstracijama od prije tri godine.

Ko je organizovao puč?

Da li su Gulen i Himzet imali ulogu i ovom neuspjelom puču? Sam Gulen je to odmah demantovao, a Erdogan zahtjeva od američkog predsjednika da, ako su partneri, isporuči Gulena Turskoj. To što Erdogan sad traži Gulena od Amerikanaca, govori više o tome da želi i taj problem da riješi, pa je ovo dobra prilika za „pakovanje“.

Bilo kako bilo, u pitanju je bio kontrolisani haos u režiji turskog predsjednika.

Jedino otvoreno pitanje jeste da li je sve napravio sam kako bi preduprijedio neki daleko ozbiljniji puč, tako što je presreo informacije o njemu, ili je sve iscenirao preko svojih ljudi u protivničkim redovima.

U prvom slučaju bi, prema logici stvari, a i iskustvu koje ima, sačekao da vidi hoće li ga neko sa strane o tome obavijestiti. Na primjer Amerikanci.

Potom je krenuo da plete mrežu. Pustio je pučiste da pomisle da mogu da ostvare svoj naum, odnosno krenuo im je u susret. U drugom slučaju je znao istoriju pučeva u Turskoj, svjestan je protivnika u vojsci i onda im je samo dao ideju.

Gulenu, a ako su tačne insinuacije i CIA, svakako da puč ne bi smetao. Mada, naivno je pomisliti da Amerika podrži oko 30 generala da u nekoj državi izvedu puč i da to ne uspije. Mada, i CIA je u toliko drugih slučajeva ispala nespretna, jer je bahata i misli da je najbolja i najpametnija na svijetu. Uostalom, prije neki dan su priznali da nisu najbolje procijenili ishod „arapskog proljeća“.

Ono što ide u prilog tezi o Erdoganovom kontrolisanom haosu jeste i činjenica da narod ne može pobijediti silu koja je riješena da nešto ostvari. Ne može to ni u Engleskoj, a ne u Turskoj. Takođe, upada u oči i podatak da je narod, koji u to vrijeme u Turskoj obično sjedi u kućama, krenuo na ulice i otišao na tačno određene lokacije.

Prije godinu dana Erdogan je raspisao izbore kako bi promijenio ustav i umjesto parlamentarnog uveo predsjednički sistem vlasti u Turskoj. Sad će mu taj posao biti neuporedivo lakši.

Izvor: Sputnik