Zajedno s drugim zemljama BRICS-a - Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, Brazil je još ljetos “upućivao izazov svjetskom financijskom poretku” (Al Jazeera Amerika), “gradio alternativni globalni poredak”  i “prekidao dominaciju zapadnih velesila”.

Ali, prošle je srijede agencija Standard & Poor’s dionicama brazilske države odredila rejting “smeća”, što znači da ta zemlja proživljava “krupnu nesigurnost i da je izložena pogubnim poslovnim, financijskim ili ekonomskim prilikama koje bi mogle prouzrokovati njenu nesposobnost da ispunjava svoje finansijske obveze”. Time se Brazil priključio Rusiji (a i Hrvatskoj, Bugarskoj, Indoneziji, Turskoj...) koja je u rang “smeća” dospjela još potkraj januara ove godine, pišu hrvatski mediji.

Ljetos je, naime, postala operativna Nova razvojna banka (NDB, sa sjedištem u Šangaju) koju je sa sto milijardi dolara kapitala BRICS osnovao “kako bi uspostavio konkurenciju Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, multilateralnim institucijama kojima dominiraju SAD i Evropa”.

Niti tri mjeseca poslije Rusija velikom brzinom troši državne zalihe, kineski rast se usporava, a Brazil se nalazi na korak od “bankrota”. Kako se to moglo dogoditi?

Najavljuju li ta zbivanja neke opasne promjene u globalnoj ekonomiji? Je li srozavanje Brazila, sedme po snazi svjetske ekonomije sa 200 miliona stanovnika, u “smeće” samo početak nekog većeg svjetskog ekonomskog i političkog potresa?

Nije riječ samo o BRICS-u, premda bi već i njegova ekonomska veličina bila dovoljna za zabrinutost. Većina “ekonomija u nastajanju” i “zemalja u razvoju” koje se snažno oslanjaju na izvoz sirovina, hrane i energenata, našla se naglo u velikim problemima: prodaja u inostranstvu im se smanjila, cijene njihove robe su potonule, valute im brzo gube vrijednost, pogodila ih je deflacija, državni budžeti im propadaju u deficite, a cijena zaduživanja astronomski raste. Prinos na brazilske državne dionice uoči degradacije bio je gotovo 15 odsto!

Najveći neposredni krivci za takvo stanje su “jak” dolar i usporavanje rasta Kine, zemlje koja kupuje i troši i do polovine najznačajnijih svjetskih burzovnih roba. Fundamentalni uzrok najnovije krize zemalja u razvoju je, međutim, nastanak ekonomske strukture preosjetljive i neotporne na vanjske i domaće šokove. Veliku ulogu u tome odigrao je donedavno “slabi” dolar.

Proteklih šest-sedam godina novac je zemljama u razvoju doticao i zahvaljujući američkoj ekspanzivnoj monetarnoj politici kojom se Amerika izvlačila iz vlastite Velike recesije. Dolara je bilo u izobilju i po simboličnoj cijeni pa su ga poduzetnici i špekulanti uzimali i ulagali u zemlje u razvoju, točnije u ono čime su one raspolagale, a to su prirodni resursi.

Kupovali su se rudnici, naftna i plinska polja, dionice i obveznice, masovno ulagalo u infrastrukturu, potrebnu i nepotrebnu. Investiranje je preraslo u preinvestiranje. U međuvremenu se Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku.

Danas se vidi da Brazil i druge zemlje u razvoju nisu iskoristile dolarsku bonancu da bi svoje privrede učinile zrelijima i raznovrsnijima. “Ukopale su se u prirodne resurse, propustile su razviti i druge vještine svoje radne snage. Nisu povećale produktivnost, nisu poboljšale svoj ljudski kapital i razvile mreže znanja, a vlade su u svojim proračunima nagomilale socijalne troškove koje je teško finansirati jednom kada se njihove ekonomije ukoče”, ocijenio je sjajni američki analitičar John M. Mason. A sada dolare treba vraćati.

Brazil je pritom zemlja s najvećim dolarskim obvezama na svijetu. Njene firme i država prodale su, prema Bloombergu, dolarskih obveznica za oko 160 milijardi dolara. S više od sto milijardi slijede Koreja, Indonezija i Čile. Argentina je na oko 80 milijardi dolara, a po 50-ak milijardi su emitovale Kina, Malezija, Kazahstan, Peru, Kolumbija, Filipini. Ali, to je tek manji dio njihovih ukupnih dugova.

Brazil prema Economistovu “globalnom barometru” ima ukupni javni dug od 1774 milijarde dolara, koji će se do kraja ove godine popeti na 69 odsto njegova BDP-a, što je vrlo slično javnom dugu od 70 odsto BDP-a Portorika.

Od onih koje ne spadaju u najrazvijenije tu su Kipar, Irska, Portugal, Jamajka, Libanon, Grčka. Sve su te zemlje nagomilale državni dug suprotstavljajući se Velikoj recesiji (spašavajući svoje banke i nastojeći slom privatne potrošnje nadoknaditi javnom) i investirajući jeftine i obilne dolare i evre.

Kad zemlju zadesi slom izvoznih prihoda, ona shvati koliko joj je bilo glupo zanemarivati jačanje domaće privatne potražnje. Kad ne može vraćati dugove, shvati da joj je bilo puno pametnije zaduživati se u vlastitoj valuti. Kad dolar ojača pa cijena nafte padne, požali što se toliko oslanjala na prirodne resurse. Ali, sve se te pouke za desetak godina zaborave pa kriza zakuca na vrata.

Izvor: Nezavisne