Mnoge od tih optužbi i kritika su bile na mjestu, mnoge su se ponavljale godinama, a većinu odlikuje to da su uglavnom bile beskrvne, da su se svodile na opšta mjesta i, što je najvažnije, da opozicija nije artikulisala nezadovoljstvo radom vladajuće koalicije, okupila ljude koji mogu da kreiraju alternativu, i konačno preuzme vlast. To se nije desilo i pitanje je kad će se desiti sa aktuelnom kadrovskom postavkom u najvećim opozicionim strankama.

No, nevezano sad za opoziciju, ako hladnokrvno posmatramo i analiziramo poteze vlasti u ovih desetak godina, uočavamo da je jedan od tih izazvao posebno negativne i, što je posebno tragično, dugoročne posljedice po građane, ekonomiju, vrijednosti i društvo u cjelini. Riječ je o omogućavanju jedne u svijetu nezabilježene prakse da se dozvoli egzistiranje dva visokoobrazovna sistema u jednoj zemlji, odnosno radi se o tome da je vlast omogućila otvaranje privatnih fakulteta u Republici Srpskoj, što samo po sebi nije uopšte sporno, ali je itekako sporno što je nivo potrebnog znanja na privatnim fakultetima u Srpskoj daleko od zadovoljavajućeg a da bi se studentima na tim fakultetima mogla dodjeliti diploma koja ima nekakvu težinu.

Naime, svi mi poznajemo nekoga ko je upisao prvo državni fakultet, nije uspio niti dva ispita da položi na prvoj godini, a potom se prebacio na privatni fakultet i počeo da polaže ispite astronomskom brzinom koja je u direktnoj vezi sa isto tako astronomskim cijenama studija na privatnim fakultetima. Privatni fakulteti nisu insistirali i ne insistiraju na znanju, nego na novcu, a oni koji mogu sebi da priušte da plate studij na privatnom fakultetu su u dlaku oni koje već čeka posao u javnoj administraciji. To je dovelo do jednog tragičnog paradoksa da se diplomci privatnih fakulteta zapošljavaju u državnoj službi, i to iz dva osnovna razloga: prvi je taj, kao što je već rečeno, jer unaprijed imaju vezu, a drugi se sastoji u tome što, čast izuzecima, najveći broj diplomaca sa privatnih fakulteta nema potrebno znanje da bi mogli da rade u ozbiljnijim privatnim kompanijama u struci za koju su se školovali. 

Treba jasno postaviti stvari: država ne treba da ukida privatne fakultete kako bi se riješio ovaj problem. Ono što, pak, treba da bude učinjeno jeste da se insistira na standardima. Standardi znanja koje je potrebno za sticanje diplome moraju da budu jednaki na državnim i privatnim fakultetima, i to ne na način da se nivo znanja koji se prije tražio na državnim fakultetima spušta na nivo sa privatnih fakulteta.

S druge strane, u sklopu sveobuhvatne i ozbiljne sistemske reforme koja je prijeko potrebna ovom društvu, potrebno je uvesti pravilo da diplomci privatnih i državnih fakulteta ne mogu raditi u javnom sektoru najmanje deset godina nakon diplomiranja i sticanja iskustva u privatnom sektoru. Javni službenici trebaju da budu prekaljeni i iskusni profesionalci koji razumiju realne potrebe privrede i građana, a ne duduci kojima je prvi posao onaj u javnom sektoru i koji se uče i vježbaju na građanima, a sami građani postaju servis tih nedozrelih i nestručnih činovnika umjesto da bude obrnuto.

Najveći grijeh aktuelne vlasti je, dakle, što je mladim ljudima usadila svijest da je dovoljno završiti privatnu visoku školu, a za čiju diplomu su, opet, svi svjesni da ne treba učiti nego platiti, i da potom treba tražiti vezu za državni posao koji sa sobom nosi sigurna primanja i nikakav rizik da bi se isti mogao i izgubiti kad se jednom dobije. Na taj način mi stvaramo generacije i generacije neinventivnih i nekreativnih mladih ljudi koji nemaju nikakav stručni, kreativni i voljni kapacitet da mjenjaju društvo nabolje, naša ekonomija ostaje nekonkurentna a tehnološki jaz između nas i razvijenih zemalja se svakodnevno i nepovratno produbljuje.

S druge strane, diplomci s privatnih fakulteta uopšte nisu svjesni koliko toga ne znaju, jer smatraju da su oni časno završili svoje studije i da su stručnjaci, menadžeri, inženjeri i bogtepitao šta sve ne, bez da se sjete one Sokratove „znam da ništa ne znam“, a za koju, uostalom, uopšte i nisu nikad čuli. Tako, imamo situaciju da ti nadobudni, nedozreli i nestručni mamini i tatini sinovi i ćerke upadaju na državni budžet, troše i ono malo para što realni sektor zaradi i tako trajno uništavaju materijalnu i vrijednosnu supstanciju društva. I što je najgore od svega, nema nikakvih naznaka da bi se to moglo promjeniti.

Realan slijed događaja bi mogao da bude sljedeći: očigledno je da naša privreda, ovakva kakva jeste a i da je jača stotinu puta, ne može da plaća ovoliku administraciju, pogotovo znajući da će ta administracija sa svakom narednom godinom biti sve nestručnija. Nestručna i glomazna administracija će donositi sve lošije i besmislenije odluke kako bi opravdala svoje postojanje, a država će se morati dodatno zaduživati da bi plaćala tu administraciju. Strani kreditori neće insistirati toliko na otpuštanju viška zaposlenih u administraciji, nego će insistirati na odlukama koje ta ista administracija i vlast moraju da donose. Strani kreditori imaju za cilj da se stalno naplaćuju od nas, a da bi zavladali ekonomski i politički ovim prostorom na što intenzivniji i sveobuhvatniji način potrebno im je da imaju nestručnu domaću administraciju koja neće uopšte razumjeti kakvi zahtjevi se pred nju postavljaju.

To vam je kao kad banka ima posla sa neukim klijentom koji opet ima nešto imovine na osnovu koje mu banka može odobriti neki zajam: banka ima interes da uz što povoljnije uslove za sebe uzme novac tom klijentu, a ovaj, pak, nema dovoljno znanja da bi mogao da ispregovara povoljnije kreditne uslove za sebe. Tako je i sa stranim kreditorima: oni žele da što više zarade kad smo mi u pitanju, što je legitimno, ali je po nas veoma loše da ljudi koji pregovaraju sa njima u ime svih nas, građana koji pune javni budžet, nemaju ama baš nikakve veze s vezom i koje će kreditori da prošetaju žedne preko vode. 

Prema tome, jasno je da će posljedice ovog svojevrsnog genocida nad domaćim obrazovanjem da plaćaju generacije koje dolaze. Sve je postavljeno naopako: one koji vrijede sistem odbacuje i ti ljudi odlaze napolje da naplate svoje znanje i trud, mi ostajemo bez pameti i šanse za tehnološko usavršavanje, a biramo ljude koji ne znaju ništa i koje basnoslovno plaćamo, ne zato što su plate u javnom sektoru ogromne nego zato što je mnogim genijalcima u javnom sektoru previše dati i platu od 300 KM budući koliko ne rade ništa i koliko pojma nemaju. Ta poruka, da se isplate neznanje, štele i poznanstva i da je smisao života mladog čovjeka da se uvali na državne jasle, a da je glup onaj koji uči, radi i hoće da nešto napravi u realnom sektoru, uništava i uništiće u potpunosti ovu zemlju. Uostalom, kad pogledate oko sebe, kad uočimo da je većina rubnih opština u Srpskoj već pusta jer su mladi iz njih otišli ili u administraciju u Banju Luku ili Sarajevo, ili u inostranstvo, vidite da se zlo već dešava i da ostavlja razorne posljedice.

Ovo treba da bude tema za istinsku alternativu aktuelnoj vlasti. Ovo je tema za kvalitetnu opoziciju. Međutim, naša opozicija ima taj problem da priča o ovim suštinskim temama jer su i njeni brojni kadrovi, pogotovo mladi lavovi, završili te iste privatne fakultete i sad nam se nude kao eksperti i menadžeri kojima će prvi posao biti onaj u javnoj službi kad njihove partije dođu na vlast. Zato će teško biti sreće i napretka dok neko ne dođe i ne donese pomenuto pravilo: nema zapošljavanja u javnom sektoru bez prethodnog iskustva u privatnom, odnosno državu trebaju da vode oni koji su se dokazali i koji imaju rezultate i reference u privatnom sektoru, odnosno koji su naučili kako da prave pare bez namještenih tendera i u saradnji sa korumpiranim birokratama. 

Redakcija Frontala