A kako stvari stoje, lako bi se moglo desiti da vladajuća koalicija dobije ključna načelnička mjesta u Republici Srpskoj: u Banjoj Luci, Bijeljini i Prijedoru.

Krenimo redom. Opozicija u Republici Srpskoj je pokazala da gubi i kad gubi i kad pobjeđuje. Apsurdno je ali činjenično stanje je neumoljivo: opozicija godinu dana nakon opštih izbora ima manje svojih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske nego što ih je imala neposredno po završetku tih izbora, a SNSD ima čvršću parlamentarnu većinu danas nego prije godinu i po dana. To je putokaz svima onima koji razmišljaju da li vrijedi priključiti se opozicionom bloku: isti je za posljednjih deset godina nesposobne SNSD-ove vlasti pokazao da nema kapacitet da pobjedi taj isti SNSD a što je svojevrstan politički kuriozitet,  jer Dodik opstaje na vlasti bez bilo kakvih realnih rezultata. Opozicija, dakle, gubi trku u parlamentu Srpske, a uskoro će se susresti sa novim i po nju daleko bolnijim izazovima. Naime, potpuno je jasno da jedino Milorad Dodik danas može strancima da isporuči ono što oni žele. Dodik će, nema sumnje, progurati i novi zakon o radu i sve ostale zakone iz tzv. „reformske agende“ na čemu strani faktor (čitaj: Zapad) insistira. Opozicija nema kapacitet da učini takvo nešto, što je dovodi u poziciju da je praktično neupotrebljiva, sem što smanjuje cijenu SNSD-u za učešće u vlasti na nivou centralnih organa BiH. Tu dolazimo do problema po opoziciju: velike su šanse da u jednom trenutku strani faktor promjeni svoju liniju i dozvoli SNSD-u da uđe u Savjet ministara BiH. Dragan Čović i HDZ BiH već uveliko rade na tom procesu. Određene političke i obavještajne strukture iz Beograda i Zagreba takođe. Usvajanjem zakona iz tzv. „reformske agende“, kao i odustajanje od najavljenog referenduma o pravosuđu, Dodiku će ponovo otvoriti mogućnosti dogovora sa strancima koji su svjesni da Savez za promjene niti ima realnu političku snagu, niti ima jedinstvenu političku koncepciju, niti uopšte ima neku koherentnu politiku. 

No, čak i da Savez za promjene ostane na vlasti na nivou centralnih organa BiH do lokalnih izbora, jasno je da on ne može da ponudi dovoljno pozicija svim svojim funkcionerima. Zbog toga će biti sve više unutarstranačkih lomova, pogotovo unutar SDS-a gdje su turbulencije i napuštanja članova i visokih funkcionera već počeli. SDS ima ogroman problem: opozicija je u Srpskoj već deset godina, na nivou centralnih organa BiH je dobio mrvice, Ivanić i PDP vješto su zaobišli SDS iz svih važnih procesa, dok Dodik nemilosrdno udara po SDS-u u Republici Srpskoj. Da zlo po SDS bude veće, u tu stranku i dalje nemaju povjerenja na Zapadu, ona nije njihov prvi izbor, a takođe niti jedna od ozbiljnih političkih struktura u Beogradu ne vidi SDS kao svog prvog favorita. Na sve to, na pomolu su nove unutarstranačke turbulencije u SDS-u koje će ovu partiju i čitav opozicioni blok dovesti u velike teškoće pred lokalne izbore.

Naime, SDS će imati ogromnih problema da sačuva stabilnost u Banjoj Luci i Bijeljini. Nakon izlaska Nenada Stevandića iz SDS-a, koji je, ma šta ko mislio o njemu, pravio odličan rezultat na lokalu 2012. godine, slijede novi unutarstranački potresi u banjalučkom SDS-u. Ognjen Tadić će, kao u uvijek do sada, izbjeći da ponese odgovornost za izborni rezultat stranke u Banjoj Luci i prepustiće vođenje gradskog odbora nekom drugom, nekom svom potrčku čija je uloga da bude žrtvovan u slučaju neuspjeha, odnosno da preda sve zasluge za izborni uspjeh upravu njemu, Tadiću. Problem je što kadrovski izbori Ognjena Tadića nikad nisu imali niti približnu većinu unutar banjalučkog SDS-a, odnosno sve Tadićeve kadrove i ideje banjalučki organizam SDS-a od sebe odbacuje kao strano tijelo. Tako je i sada, već postoji značajna većina koja se protivi novom Tadićevom manevru sa postavljanjem javnosti i banjalučkom SDS-u potpuno nepoznatog Branka Blanuše. Druga grupa, koju predvode takođe uticajni funkcioneri banjalučkog SDS-a, već je izrazila svoje protivljenje takvom procesu i za očekivati je da se sukobi u banjalučkom SDS-u nastave. Ti unutarstranački sukobi za posljedicu će imati da SDS do pred sam kraj roka za prijavljivanje kandidata za gradonačelnika Banje Luke neće imati jedinstven stav o tom kandidatu, odnosno da ćemo ponovo posmatrati beskrajne igre o ličnosti SDS-ovog kandidata, pri čemu će jedna struja unutar SDS-a imati jednog favorita, druga će imati nekog drugog, a treća će minirati sve te procese i radiće na tome da kandidat za gradonačelnika bude ili iz neke druge opozicione partije ili neka nestranačka ličnost. 

Svega toga je vrlo dobro svjestan Ognjen Tadić, a zbog čega će većina unutar banjalučkog SDS-a smatrati da Tadić ponovo prodaje Banjaluku Dodiku, a za što ga optužuju još otkako je prešao iz radikala u SDS. Razbijen banjalučki SDS će činiti stalnu i ogromnu štetu naporima opozicije prvo da se udruži oko jednog kandidata za gradonačelnika, a potom i da se formira jedinstvena opoziciona izborna lista za skupštinu Banjaluke a što je jedini mogući način da opozicija konačno dođe na vlast u najvećem gradu u Republici Srpskoj. 

Time će se ponovo desiti situacija sa lokalnih izbora iz 2012, 2008 i 2004. godine kad je svaki put nestabilnost i trvenje unutar SDS-a koštalo opoziciju Banjaluke, a SNSD-u najveći grad sa najvećim resursima u Srpskoj na pladnju predavalo, bez bilo kakvih konkretnih rezultata SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Da je bila ozbiljna, banjalučka opozicija bi već dala ime svog kandidata za gradonačelnika i objavila bi da će na izbore da ide sa jedinstvenom listom. Ko bi bio taj kandidat? Pa onaj ko može da pobjedi Igora Radojičića, a do toga čovjeka treba doći tako da opozicione partije ponude nekoliko kandidata i da potom kompletno članstvo svih tih partija na neposrednim izborima na tajni način glasa za predložene kandidate. Kandidat koji na tim svojevrsnim unutarkoalicionim opštim izborima može da skupi najmanje 15.000 glasova članova i simpatizera opozicionih stranaka je ozbiljan kandidat za gradonačelnika Banjaluke. Problem je, međutim, što je taj interni izborni proces već morao da bude završen kako bi opozicija imala vremena da ga na izborima naredne godine dovede do pobjede, a isti nije još niti počeo.

Što se Bijeljine tiče, velike su šanse da ogromna ambicija Zlatka Maksimovića, poslanika SDS-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, i njegov višegodišnji animozitet prema Mići Mićiću dovedu do toga da stranačko rukovodstvo izazove podjele i trvenja u bijeljinskom SDS-u. Ukoliko Mićo Mićić ne bude SDS-ov kandidat za gradonačelnika Bijeljine, odnosno ukoliko mu stranačka centrala bude pravila opstrukcije na lokalnim izborima, velike su šanse da pobjedu odnese kandidat SNSD-a. To bi bio strašan poraz za SDS i stranka bi se teško oporavila od tog šoka u Semberiji u narednim godinama. Ovakav scenarijo, ma koliko čudno izgledao u ovom trenutku, uopšte nije nerealan i određene aktivnosti unutar SDS-a koje su već poduzete idu u tom pravcu. Jer, Mićo Mićić je jedini funkcioner SDS-a koji iza sebe ima konkretne rezultate, koji je od Bijeljine načinio moderan grad i koji ima određenu viziju napretka. Svi ostali visoki funkcioneri SDS-a nemaju iza sebe pobjede na izborima, nemaju iza sebe vođenje velikih sistema, odnosno opterećeni su hipotekama izbornih gubitnika i nerealizovanih političara. 

Pored toga, postoji još jedan ozbiljan problem kad su izborne šanse opozicije na lokalnim izborima u pitanju, a pored svega već navedenog. Naime, opozicija je 2012. godine došla na vlast u većini opština u Srpskoj na: a) oštroj kritici nesposobnih SNSD-ovih lokalnih vlasti i nezadovoljstva građana; b) jedinstvenom opozicionim nastupu; c) obećanju građanima da će promjeniti koncept vladanja SNSD-a koji se sastojao u strašnom nepotizmu i odsustvu bilo kakve odgovornosti prema resursima opština i gradova u kojima je prethodno SNSD bio na vlasti. Danas je evidentno da su članice Saveza za promjene u svim opštinama u kojima su zamjenile SNSD na vlasti, poput Gradiške ili Srpca koji su bili uporišta SNSD-a, činile i čine ama baš iste stvari koje je radio i SNSD: tu su i dalje nepotizam, stranačka zapošljavanja, preuzimanje korumpiranih i kompromitovanih kadrova iz SNSD-a, a najveći problem je što građani u tim opštinama nisu osjetili nikakav napredak za ove posljednje tri godine koliko su članice Saveza za promjene tu na vlasti. 

Dakle, SDS i Savez za promjene ne mogu u kampanju za lokalne izbore ići sa temom da je potrebno da građani ruše nesposobnu vlast: danas su SDS i Savez za promjene na vlasti u većini opština i gradova u Srpskoj, takođe su na vlasti na nivou BiH, a za cijelo ovo vrijeme nisu isporučili konkretne rezultate građanima. Ako SDS u roku od dva mjeseca nakon što dobije poziciju direktora SIPE, a već je dobio mjesto ministra bezbjednosti u Savjetu ministara, ne otvori niti jednu zbilja krupnu aferu, odnosno ukoliko te insitucije ne počnu da procesuiraju osobe za koje javnost smatra da su korumpirane i da su se ogriješile o zakon, pašće u hladnu vodu sve SDS-ove priče o borbi protiv kriminala i korupcije a na čemu SDS već gotovo deset godina bazira svoju politiku i poruke glasačima. Time će se izbrisati svaka razlika između SNSD-a i SDS-a, odnosno desiće se tragična stvar za Srpsku demokratsku stranku: ona će u javnosti biti percipirana kao jednako odgovorna za ekonomsko-socijalni slom u zemlji kao i SNSD, a što će sve one koji budu imali ambiciju da se bave politikom, a imaju nešto znanja i nemaju oraha u džepu, otjerati daleko od SDS-ovih kapija i time ovu stranku ukloniti od političkog liderstva u Republici Srpskoj možda i još jednu čitavu deceniju.

I naposlijetku, ali ne manje važno: nakon što usvoji novi zakon o radu i druge zakone iz tzv. „reformske agende“, Dodik će dobiti nešto para od MMF-a. Ne previše, ali dovoljno da gasi najveće požare. Budući da danas u Republici Srpskoj nema para, onaj ko ih bude imao makar malo biće „glavni baja“. On će moći da nudi i obećava, a svi oko njega će znati da on itekako petlja, ali da se možda i mogu tu nešto okoristiti, dok od opozicije ne mogu da dobiju bilo šta. Dodik sa parama zna kako da dobije izbore i ako ga zdravlje posluži on će izvojevati iz današnje perspektive neočekivano krupnu političku pobjedu na izborima 2016. godine, uprkos očajnim rezultatima Vlade Republike Srpske i uprkos činjenici da njegov SNSD ne radi ama baš ništa nego se sve svelo na puku Dodikovu političku domišljatost i njegov talent za političke igre. 

Na sve to, još jedna tragična okolnost je postala ozbiljan politički faktor u Republici Srpskoj. Naime, opozicija je svoju političku taktiku za rušenje Dodika s vlasti bazirala na dva osnovna očekivanja: a) da će stranci i Srbija direktno da poraze Dodika umjesto opozicije, a što se ispostavilo kao odraz političke naivnosti opozicionih lidera, i b) da će socijalno nezadovoljstvo građana Srpske da izazove jedan bunt, moguće i sa uličnim posljedicama, a što će Dodika prosto da zbriše s vlasti. Ovo posljednje očekivanje do sad niko nije ozbiljno analizirao. Radi se o jednoj nesrećnoj okolnosti da u Republici Srpskoj svakog dana ima manje nesrećnika koji nemaju posla a koji su u životnoj dobi da mogu da danima protestuju i idu na demonstracije, ne zato što ovdje ima više posla i radnih mjesta, ne zato što nam se ekonomija oporavlja, nego zato što nam mladi ljudi svaki dan bježe trbuhom za kruhom u zapadne zemlje. Kad pričate sa mladim ljudima shvatite da je većina njihovog društva već napustila zemlju, da ti ljudi idu da rade fizičke i zanatlijske poslove ma i na divlje negdje vani, a kako ovdje ne bi bukvalno gladovali. Mi smo kao društvo dočekali ona vremena naših pradjedova i djedova koji su išli u bijeli svijet da prehrane svoje porodice, a što je strahovit poraz svim našim busanjima u prsa kako smo kao stvorili državu i kako ne damo svoj suverenitet.

Taj suverenitet i državnost su prazna iluzija, jer smo mi svoju mladost i pamet dali besplatno drugima. No, to je tema za neki drugi kometar. Ono što je ovdje bitno jeste da se neće desiti nikakav socijalni bunt u narednim nedjeljama i mjesecima, prvo zato što će budžetski korisnici dobiti neke pare od MMF-a nakon što se usvoje navedeni zakoni, drugo zato što građani vide da ne postoji konkretna i zdrava alternativa vlasti (rezon „svi su oni isti“), i treće, već navedeno, da oni što imaju energije da nose promjene više nisu u Republici Srpskoj. Ostali su oni koji nemaju kud i koji su „nalegli“ na postojeće stanje.

REDAKCIJA FRONTALA