Takav gest, istina je, nije nešto primjećivan niti u drugim balkanskim državicama, s izuzetkom bošnjačke SDA koja redovno svoje unutastranačke sukobe rješava na način da dvojica najjačih rivala podijele ključne pozicije u stranci i zemlji (prvo pokojni Tihić i Bakir Izetbegović, a danas Izetbegović i Adil Osmanović).

Neko bi pomislio da je Bosić ovim činom po prvi put otkako je na čelu SDS-a demonstrirao osobine jakog lidera: spremnost da se sa rivalima sarađuje umjesto da ih se isključuje iz političkih procesa (pa i stranke u formalnom smislu), spremnost da se prelazi preko ličnih relacija i da se politika posmatra na realističan način i volja da se poduzmu konkretni koraci da se neka promjena napravi.

Mićo Mićić je nesporno jak čovjek SDS-a, dokazani izborni pobjednik i osoba koja se od svih nosilaca vlasti u Republici Srpskoj najuspješnije nosila sa prošlogodišnjim tragičnim poplavama. On je u ovom trenutku najbolji kandidat SDS-a za premijersku poziciju, jer je čovjek koji je pokazao širinu, ima rezultate koje građani prepoznaju i većina građana Srpske, uključujući i dobar dio članstva SNSD-a, percipira ga kao domaćina koji prepoznaje kako narod „diše“.

U situaciji kad je percepcija javnosti da se SDS primarno bavi vlašću u institucijama BiH i kad je na neki način zanemario Republiku Srpsku, ova stranka nije mogla načiniti bolji manevar jer se Mićić kao ličnost primarno povezuje sa Republikom Srpskom. S druge strane, da Bosić nije počeo sa agresivnom akcijom čiji je cilj kreiranje nove skupštinske većine, on sam i SDS bi postali žrtve obrnutog procesa, odnosno aktuelna vlast bi razorila poslanički klub SDS-a u Narodnoj skupštini RS, značajan broj ljudi na terenu bi prešao u druge stranke a sama SDS bi egzistirala isključivo u Sarajevu. Prema tome, koliko ofanzivan, Bosićev potez je prinuđen (Stevandićeva ostavka je to samo dodatno potvrdila) i defanzivan jer jedino ovako može da vraća unutarstranačku koheziju, zadrži lidersko mjesto u opoziciji i nanosi ozbiljne udarce SNSD-u.

Ali mora se opet postaviti i pitanje zašto Bosić nije preuzeo odgovornost u svoje ruke pa se prihvatio vruće premijerske stolice da spasi Republiku Srpsku, nego sa lagodne pozicije u Sarajevu gura Mićića u vatru, nudi premijersko mjesto sa praznim budžetom i hiljadama viška zaposlenih u administraciji. Bosić nikada nije izašao na crtu Dodiku, sada prepušta i premijersku poziciju.

U ovom svojevrsnom političkom tenisu između Dodika i Bosića, gdje je prvo loptica bila na Dodikovom terenu dok je ovaj imao kao glavobolju slučaj „Radojičić“, a potom na Bosićevom sa situacijom „SDS-ova skupština“, manevrom sa Mićićem Bosić je koliko-toliko pritisak ponovo prebacio na Dodika.

Činjenica jeste da Dodik i dalje ima skupštinsku većinu od 42 poslanika, činjenica jeste da i bez naprednjačkih glasova Dodik može do većine od 44 ili 45 poslanika, ali isto tako je i činjenica da u takvom razvoju događaja Dodik mora ići u rekonstrukciju vlade jer Marko Pavić i unutarpartijskim sukobima opterećeni Petar Đokić neće još dugo moći da tolerišu bezidejnu i suštinski limitiranu vladu Željke Cvijanović. Dakle, Dodik će morati praviti rekonstrukciju a jedini ispravan Dodikov odgovor na Bosićev politički iskorak jeste da mandat za formiranje nove vlade ponudi Igoru Radojičiću, odnosno da uradi isto što je uradio Bosić kad je svog najvećeg unutarstranačkog rivala promovisao kao SDS-ovog kandidata za premijera.

Svaki drugi Dodikov potez će ga sigurno voditi u sve teže političke probleme, jer će gubiti povjerenje koalicionih partnera i jer će demonstrirati isključivost i određenu dozu straha. Igor Radojičić može da bude Dodikov manevar kojim će on javnosti praktično da ponudi maltene opozicionog premijera obzirom na dosadašnje Radojičićeve istupe. Takav manevar bi Dodiku i SNSD-u dao vazduha do lokalnih izbora, a sam Radojičić bi bio „pukovnik ili pokojnik“, odnosno dobio bi šansu da konkretno pokaže koliko i šta može.

Bosić čini sve da politički ne ostane u drugom planu iza Mladena Ivanića. Da li će Dodik imati snage i nerava da ostane u igri, pokazaće naredni dani.

Redakcija Frontala