piše: Maja G. Đurđević

Tu su one svakodnevne teme: Dejton, politika, stav EU prema BiH, zabrinutost EU političara za našu budućnost, ruski i turski uticaji, fudbaleri bosanske reprezentacije (pogotovo nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu), te ponekad i koja lijepa pričica o našim prirodnim bogatstvima i turističkim potencijalima...

Međutim, postoje i one "vijesti" na koje otvaram usta u nevjerici, ironično se smješkam ili stišćem zube i želim da autoru uputim jedno "kulturno" pismo u kojem ga preklinjem da se bolje informiše jer njegova slika naše zemlje nema dodirnih tačaka sa realnošću.

Nekada mi je dovoljno da pročitam naslov i osjetim poznato strujanje u mom tijelu koje kreće iz nožnih prstiju, te kada stigne do glave moje lice pretvara u crveni balon spreman da eksplodira. Onda se pitam "zašto se ja uopšte nerviram". Pa Bosna je uvijek bila jeftina na skupom Zapadu!

Oduvijek smo bili fascinantni režiserima, umjetnicima, novinarima, a sada i bogatim turistima, jer naša prošlost i naše političke zavrzlame, etnička mržnja i siromaštvo, za ljude sa Zapada, predstavljaju nešto egzotično, nešto drugačije... "Hajdemo u Bosnu napraviti koji selfi pored masovnih grobnica, pored siromašnih porodica, pa da se na društvenim mrežama možemo pohvaliti kako smo šetali po minskim poljima, kako smo hrabri i kako smo preživjeli".

Mislite da pretjerujem?

Na Guardian-u jutros čitam članak sa naslovom "Wild skiing: from Oregon to Bosnia/Divlje skijanje: Iz Oregona u Bosnu", tekst zaljubljenika u skijanje koji obilazi svijet u potrazi za "divljim" destinacijama i avanturama. I šta mislite gdje je krenuo? U Bosnu. Da ne pretjerujem, čovjek je obišao dobar dio Evrope, ali nijednu destinaciju nije opisao kao Bosnu i to sljedećim riječima: "I skied among the blasted-out ruins of Bosnia". Priznajem nisam obišla mnoge skijaške staze u BiH, ali nešto sumnjam da je naš prijatelj Amerikanac skijao među ruševinama, ali ne i bilo kakvim ruševinama već raznešenim, ratom razorenim. Opet jeftina Bosna u skupoj Americi.

Jutros sam pročitala jedan zanimljiv naslov "FIFA offers a surprise lesson on how to reform post-conflict Bosnia and Herzegovina, FIFA nudi izenađujuću lekciju o tome kako da reformiše post-konfliktnu Bosnu i Herzegovinu". Priča je zanimljiva jer autor opet nema pojma o kakvoj on BiH piše, on ne zna da je BiH kao tempirana bomba za koju je samo pitanje vremena kada će eksplodirati. Ali njegov tekst je svakako zanimljiva bajka, pričica za laku noć.

Naime, autor piše o novoj britansko-njemačkoj inicijativi za BiH i kako će ona doživjeti istu sudbinu kao i sve prijašnje inicijative (tu se slažemo on i ja), te predlaže da se Evropa ugleda na FIFU i problem u BiH riješi na isti ili sličan način na koji je to FIFA uradila za bosanskom fudbalskom reprezentacijom. Ako niste ljubitelji fudbala, ili BiH reprezentaciju ne priznajete kao svoju, sigurno ne znate sljedeće: reprezentacijom je donedavno upravljao tim od tri čovjeka, sistem "vlasti" je funkcionisao kao naše Predsjedništvo. Bio je tu jedan predsjednik iz bošnjačkog naroda, jedan iz srpskog i jedan iz reda Hrvata. A Izvršni odbor se sastojao od pet članova iz svake grupe.

FIFA i UEFA su dozvolile ovakav sistem u interesu obnove fudbala u ovoj zemlji nakon rata, međutim shvatili su da stvari ne funkcionišu te da je sistem suviše komplikovan. 2010. godine FIFA je najavila reforme, suspendovali su bosansku reprezentaciju i sve njene klubove iz međunarodnih takmičenja. Nekoliko dana kasnije FIFA je formirala takozvani "Komitetu za normalizaciju", a bivši fudbaler i selektor, Ivica Osim, postavljen je kao predsjednik. Manje od dva mjeseca kasnije suspenzije su ukinute.

Komitet je ostao na snazi do decembra 2012. godine kada je Elvedin Begić izabran za prvog samostalnog predsjednika nacionalne reprezentacije BiH, a kako autor teksta piše nakon toga BiH se kvalifikovala na Svjetsko prvenstvo.

Da, "Komitet za normalizaciju" jeste spasio fudbal, ali da li se ovakav genijalni potez može odigrati na političkoj sceni u BiH? Autor vjeruje da je to jedini način da se BiH reformiše. Pomalo naivno, zar ne?

Guardian je naš politički sistem opisao kao najkomplikovaniji samo nekoliko dana prije izbora, a sada Evropi ovaj, pretpostavljam sportski novinar, predlaže da to sve riješimo na FIFA-in način?

U srijedu je worldbulletin.net objavio priču britanskog pukovnika i kako on nikada neće zaboraviti naš rat. Genocid se često spominje u članku i kako je taj pukovnik prošao kroz traumatične događaje koje nikada neće moći izbrisati iz glave, ali kada sam napokon pročitala cijeli članak pitala sam se zašto je to uopšte vijest? Zašto se to sada piše? Spor dan u redakciji? Popunjavanje prostora sporovozećim vijestima?

Za njih je rat dobra magazinska tema, a za  nas bolna prošlost.

Rat nije prirodni fenomen, nije tornado čiju stihiju ne možemo kontrolisati. Rat nije živo biće koje možemo povrijediti ili okriviti za naše neuspjehe. Kada pričamo o ratu govorimo o sebi, o ljudskoj slabosti, ljudskoj krhkosti i o bolu kojeg čovjek čovjeku nanosi.

Kada Zapad priča o ratu u bivšoj Jugoslaviji, on oslikava nas, našu surovu prošlost, a ne nečiju tuđu priču.

Sve vijesti o nama su napisane jednim specifičnim tonom (ili se to meni čini), tonom koji je pomalo sažaljiv, ali većinom ponižavajući. Mi smo ona crna rupa na karti Evrope koju je najbolje ignorisati i praviti se da ne postoji.

Ali valjda smo mi krivi za to, pogledajte samo ko nam je opet na vlasti.

Nedavno sam pročitala zanimljiv naslov na portalu Economist.com, "Get on with it, already", u kojem autor poručuje Bosni da Evropa više nema strpljenja. Naslov mi se svidio jer oslikava tu frustraciju koju i mnogi od nas osjećaju prema našoj zemlji.

Zamislite kakvi će se tek naslovi pisati sada kada nam je Putin okrenuo leđa i "otkazao" Južni tok.

Kako izgledamo u zapadnim medijama? Mi smo crno pače. Nepristojni smo i tvrdoglavi, odbijamo naredbe i molbe, ali na svoju štetu. Pratimo one koji se protive Zapadu i sve što ta riječ predstavlja, a puno smo manji nego što mislimo i za "velikane" kao Putin, mi smo samo mrlja na cipeli.

Možda bolje nismo ni zaslužili.