Nakon što je vladajući SNSD doživio ozbiljan udarac na lokalnim izborima 2012. godine Dodik je izjavio da je razumio poruku svog naroda i da će donijeti valjane odluke kako bi napravio određena osvježenja u sistemu koji vodi i koji on lično ponajviše i reprezentuje. Međutim, ispostavilo se da on nema dovoljno snage da reformiše bilo sopstvenu stranku, bilo izvršno-administrativni aparat, a pogotovo da iznese neke od ključnih reformi u društvu poput reforme socijalnog sistema, izmjena radnog zakonodavstva i fiskalne politike, kao i novog pozicioniranja Republike Srpske u novonastajućim promjenama regionalnih odnosa. Sve što je uspio da učini bilo je da sam dobije protekle izbore, istina veoma tijesno, ali opet da se kaže-da dobije izbore. I to bez značajnije pomoći bilo koga od visokih stranačkih funkcionera.

SNSD nije uspio da profiliše nova imena, novu snagu za izazove koji očekuju društvo u narednih deset godina. Štaviše, nastavkom dosadašnje kadrovske politike i identičnim personalnim rješenjima kad je vrh izvršne vlasti u pitanju Dodik svjesno ili nesvjesno potiče svojevrsnu depresiju unutar mislećih snaga u Srpskoj, ali i unutar svoje sopstvene partije. Nema osvježenja, nema nove energije, nema nove vizije koja bi svojom ozbiljnošću i dugoročnošću dala snažne argumente za okupljanje onoga najkvalitetnijega što Srpska i njena dijaspora imaju a kako bi se pristupilo izgradnji Republike Srpske dvadeset i prvog vijeka.

Nova-stara vlada i cijeli izvršni aparat će se zato baviti samo politikantsvom, zaštitom pozicija stranačkih funkcionera i aparatčika, kao i gašenjem socijalnih požara, odnosno tu neće biti prostora za bilo kakav dugoročan i strateški rad niti po jednom zbilja važnom pitanju i problemu u kojem se društvo nalazi. Time će se Dodik i SNSD i dalje udaljavati od građana i društva, odnosno ostaće u staklenom zvonu u kojem nemaju realnu sliku stvarnih problema građana i cijele Srpske. U tom staklenom zvonu biće dobrodošli samo oni koji poslušno i nekritički pozdravljaju odluke vrha vlasti i koji se utrkuju u sastavljanju panegirika potezima Dodika.

Takav sistem će jesti sam sebe, odnosno neće biti urušen spolja, neće biti savladan potezima opozicije, nego će sam sebe razoriti iznutra prostim oduzimanjem svih realnih resursa za budućnost. Dodik i SNSD više bukvalno neće imati čime da vladaju i neće imati na koga da se oslone. Ostaće usamljeni i izolovani, sa sistemom koji je istrunuo usljed njihove nespremnosti da ga osvježavaju novim ljudima, a pogotovo onim koji su im kritički ali dobronamjerno ukazivali na greške.

No, to je već problem SNSD-a. Pravi problem za ovo društvo i građane jeste kreiranje relevantne alternative vladajućoj depresiji, učmalosti i bezidejnosti. Prava potreba Republike Srpske jeste stvaranje „Programa 2050“, odnosno vizije i koncepta Republike Srpske za narednih trideset i pet godina. To je ono što nam kao društvu očajnički treba a političke partije, usljed sujete svojih lidera i nekompetencije svojih vrhuški nisu sposobne da nam ponude.

Redakcija Frontala