Nažalost, samo jedna od mašina funkcioniše kako treba. Anglosfera i njen blizak rođak Ujedinjeno Kraljevstvo. Druga mašina – evrozona – ponovo je prestala sa radom nakon anemičnog restarta 2008. Zaista, Evropa je još samo za jedan šok udaljena od čiste deflacije i druge runde recesije.

Slično tome, trećoj mašini – Japanu – ponestaje goriva nakon godine fiskalnog i monetarnog stimulusa. U isto vrijeme, tržišta u usponu (četvrta mašina) znatno usporavaju, s obzirom da decenijski globalni vjetar u leđa – ubrzani kineski rast, nulte kamatne stope i kvantitativne olakšice od strane Federalnih rezervi SAD-a, kao i superciklus robne proizvodnje, postaju vjetrovi koji pušu iz kontrapravca.

Stoga preostaje pitanje – da li i koliko dugo se globalna ekonomija može oslanjati isključivo na jednu mašinu. Slabost u ostatku svijeta implicira jači dolar, koji će konstantno štetiti američkom rastu. Što je veće usporavanje u drugim državama, a dolar više raste, u manjoj će mjeri SAD biti u mogućnosti razbiti strah na drugim poljima, čak iako se domaća tražnja čini snažnom. Opadajuće cijene nafte s jedne strane omogućuju jeftinije energente proizvođačima i domaćinstvima, ali oštećuju izvoznike energenata, to jest negativno utiču na njihovu potrošnju.

I dok je povećana ponuda, posebno iz sjevernoameričkih škriljičnih resursa, smanjila pritisak na cijene, isto je učinila smanjena tražnja u evrozoni, Japanu, Kini i mnogim tržištima u usponu. Nadalje, niske cijene nafte podstiču opadanje investicija u nove kapacitete, još više potkopavajući globalnu tražnju.

U međuvremenu je nestabilnost tržišta porasla, a korekcija tog procesa je još uvijek u toku. Loše makroekonomske vijesti mogu biti dobre za tržišta budući da i sama ispravna politika u datom momentu može povećati cijenu aktive. Međutim, nedavne su loše makroekonomske vijesti bile loše za tržišta, a sve zbog percepcije političke inercije. Evropska banka je i dalje neodlučna oko toga kako da proširi svoju bilansu stanja kupovinom državnih obveznica, dok je Banka Japana tek sada odlučila da poveća svoju stopu kvantitativnih olakšica, s obzirom da ovogodišnje povećanje poreza na potrošnju potkopava rast i da će ga planirano povećanje naredne godine tek potkopati.

Što se tiče fiskalne politike, Njemačka se nastavlja opirati toliko potrebnom stimulusu koji bi pospješio tražnju u eurozoni, Japan je, čini se, odlučan u namjeri da sebi nametne drugo, za rast pogubno, povećanje poreza na potrošnju. Nadalje, FED trenutno napušta kvantitativne olakšice i iskazuje voljnost da započne sa podizanjem kamatnih stopa ranije nego što su tržišta to očekivala. Ukoliko FED ne odgodi ova povećanja do stabiliziranja globalnih ekonomskih meteoroloških prilika, riskira loše uzlijetanje – sudbinu mnogih ekonomija u posljednjih nekoliko godina.

Ukoliko Republikanska partija na novembarskim srednjoročnim izborima preuzme potpunu kontrolu nad američkim Kongresom, politički pritisak će, po svemu sudeći, biti još gori, sa rizikom ponavljanja štetnih fiskalnih borbi koje su prošle godine dovele do blokade vlade i neservisiranja tehničkog duga. I još više. Pritisak će spriječiti usvajanje važnih strukturalnih reformi koje su SAD-u potrebne kako bi pospješile svoj rast.

Glavne ekonomije u usponu su takođe u nevolji. Od pet ekonomija BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), tri (Brazil, Rusija i Južna Afrika) se približavaju recesiji.

Najveća od njih, Kina, u centru je strukturalnog usporavanja koje će stopu rasta spustiti na blizu pet odsto, za razliku od sadašnjih sedam odsto. U isto vrijeme, mnoge najavljene reforme rebalansa rasta, od fiksnih investicija do potrošnje, bile su odgođene dok predsjednik Xi Jinping nije konsolidovao svoju vlast. Kina bi mogla izbjeći otežano slijetanje, ali je nezgodno i grubo vrlo izvjesno.

Rizik od globalnog sunovrata je nizak budući da je razduživanje rezultovalo ubrzavanjem u mnogim naprednim ekonomijama. Efekti fiskalne poluge su manji, monetarne politike ostaju prilagodljive, a reflacija aktive je imala mnoge pozitivne efekte. Isto tako, mnoge ekonomije u usponu još uvijek rastu vrlo ubrzano, zadržavajući jasne makroekonomske politike, a uz početak implementacije strukturalnih reformi koje potiču razvoj.

A američki rast koji trenutno premašuje njenu potencijalnu proizvodnju bi mogao omogućiti sasvim dovoljan globalni uzlet, barem zasada.

Privatni i javni dug u naprednim ekonomijama je još visok i dalje raste, te je, moguće, i neodrživ, posebno u evrozoni i Japanu. Sve veća nejednakost redistribuira prihode onima sa većom mogućnošću uštede (bogati i korporacije), te je pogoršana kapitalno intenzivnim tehnološkim inovacijama kojima se štedi na radu. Ova kombinacija visokog zaduživanja i sve veće nejednakosti bi mogla biti uzrokom društvene stagnacije koja će strukturalne reforme učiniti politički još neizvodljivijim za implementaciju.

Ako ništa, uspon nacionalističkih, populističkih i "nativističkih” partija u Evropi, Sjevernoj Americi i Aziji vodi do otpora slobodnoj trgovini i imigraciji rada, što dodatno slabi globalni rast. Umjesto ugrađivanja kredita u realnu ekonomiju, nekonvencionalne monetarne politike su, uglavnom, samo uvećavale bogatstvo bogatih, glavnih korisnika uvećanja društvenog bogatstva. No, to uvećanje sada počinje kreirati balon cijena aktive, a nada da će mudre makroekonomske politike spriječiti njegovo pucanje je zasada samo to – tračak nade.

Na sreću, novi geopolitički rizici – Blisku istok u plamenu, rusko-ukrajinski konflikt, demonstracije u Hong Kongu, kao i kineske teritorijalne nesuglasice sa susjedima, zajedno sa geoekonomskim prijetnjama od, recimo, ebole i globalnih klimatskih promjena, još uvijek nisu dosegli vrhunac. Bez obzira na to, oni usporavaju trošenje i potrošnju kapitala s obzirom na strategiju čekanja koja se uvijek primjenjuje u nesigurna vremena. Prema tome, globalna ekonomija još uvijek leti zahvaljujući samo jednoj mašini, piloti navigaciju vrše izbjegavajući olujne oblake, a među putnicima izbijaju svađe. Samo još da je na tlu služba za spašavanje.

izvor: Oslobođenje/autor: Nuriel Rubini