Takođe, realna je mogućnost i da SNSD i SDS, a pod pritiskom Beograda i Aleksandra Vučića, formiraju vladu u kojoj bi premijer bio Mladen Bosić.

Nije nerealno niti da dođe do potresa u SDS-u iz kojeg bi se formiralo nekoliko frakcija u ovoj stranci a od kojih bi neke podržale SNSD-ovu vladu. Sve karte su na stolu. Međutim, svakoj od njih zajedničko je da se nova vlada neće formirati na bazi programa, a koje nismo ionako imali priliku da vidimo za vrijeme predizborne kampanje, nego isključivo na osnovu pukih foteljaških interesa i želje za što više vlasti. 

Bićemo svjedoci najljigavije političke trgovine u kojoj će se razobličiti sve ono što su političari pričali i obećavali za vrijeme kampanje a na vidjelo dana će doći ono što je svaki zdravorazumski čovjek ionako već odavno znao: naši političari misle jedino na pare i privilegije koje sa sobom nosi vlast, te nemaju ama baš bilo kakvih drugih motia za bavljenje politikom. 

2. Apsolutno svi članovi Centralne izborne komisije, opštinskih izbornih komisija i biračkih odbora na ta mjesta su došli po političkoj liniji, i to na osnovu bliskih veza sa konkretnim političarima, ne toliko sa strankama. To je razlog zbog čega smo toliko dugo čekali da saznamo rezultate izbora za pojedinačne funkcije (Predsjednik RS, Predsjedništvo BiH), iako se glasovi za te funkcije broje prilično brzo i u principu i na najbrojnijim biračkim mjestima brojanje glasova za ta dva izborna nivoa ne može da traje duže od tri sata. 

To praktično znači da su članovi ovih izbornih komisija radili po nalogu svojih principala, odnosno onih koji su ih i postavili na te funkcije. Konkretno, članovi biračkih odbora su bili na vezi sa onim političarem koji ih je u birački odbor i poslao, članovi opštinskih izbornih komisija su takođe bili u redovnoj komunikaciji sa svojim vlastodavcima, isto kao i članovi CIK-a. Zato niko nije vodio računa o cjelini izbornog procesa, nego je svima bilo jedino važno da ispune zadatke onih koji su ih i postavili na ta mjesta.

Uostalom, takva praksa ne dešava se prvi put, te smo i na lokalnim izborima 2012.godine imali istu situaciju. Nestručni ljudi nam učestvuju u izbornom procesu, da ne kažemo nepismeni. O moralnim karakteristikama da ne govorimo. I kako onda da se čudimo političarima kad i ova politička `pješadija` nije ni po čemu različita od svojih `generala`?

3. Mnogi su uvjereni da je Ognjen Tadić poražen zbog svog nastupa u tv duelu sa Miloradom Dodikom. No, Tadić je poražen znatno prije toga. Nije riječ samo o tome da je od dana nominovanja za predsjednika Srpske bio u neravnopravnom položaju sa Dodikom budući da je ovaj potonji nastupao sa pozicije predsjednika Republike koji je već pobjedio na izborima Tadića, odnosno da je Dodik i predsjednik SNSD-a dok je Tadić samo potpredsjednik SDS-a. Radi se o tome da građani nisu kod Tadića prepoznali viziju, politiku, ideju i tim ljudi, odnosno nisu prepoznali čitav politički paket koji bi ih uvjerio da je Tadić pravo rješenje.

On je ostvario u svakom slučaju i odličan rezultat obzirom da niti jednu od navedenih kategorija nije imao na svojoj strani, mada odgovor na takav fenomen leži u činjenici da su se ljudi izjašnjavali pro et contra Dodika, a ne za Tadića.

Dakle, problem je bio u tome što Ognjen Tadić nije javnosti predstavio šta to konkretno želi da radi ne u naredne četiri nego u narednih osam godina, nije nam objasnio svoju viziju Srpske za dvadeset godina, nije nam precizno saopštio svoju politiku i nije nas upoznao sa kadrovima sa kojima namjerava da realizuje svoju politiku. On je, takoreći, jedino poslužio svojoj stranci da joj podigne izborni rezultat u Banjoj Luci i Krajini, dok nije uspio da motiviše one razočarane koji ne izlaze na izbore, i to tako što nije ponudio niti jedno novo i svježe lice u svom timu. 

Svi ljudi koje je predstavljao vezani su za SDS, odnosno već su dugo bili u javnom prostoru. Poenta je da nam Ognjen Tadić nije ponudio niti jednog novog ognjena tadića, odnosno nije uspio da pronađe neko mlado i novo lice kakav je on sam bio prije petnaest godina, a koje bi svojom svježinom, elokvencijom i britkošću uma motivisalo one neodlučne i apatične da se aktiviraju i daju svoj glas promjenama koje bi istinski osjetili u programu i ljudima predsjedničkog kandidata. 

To je znatno više od deset ili dvadeset hiljada glasova, a koliko je Tadiću nedostajalo da postane predsjednikom Srpske. Jer, izvinite, bilbordi i beskonačna opetovanja na javnim glasilima nisu baš svima nama dovoljni da nas uvjerite da ste drugačiji i bolji.

4. Mladen Ivanić je ničim izazvan postao član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Čovjek koji već godinama ne pokazuje bilo kakvu akciju niti iskazuje neku novu ideju ili viziju, čovjek kojem se politička dinamika svodi na odlaske do ove ili one kafane, čovjek koji za svojih gotovo trideset godina aktivnog bavljenja politikom nije ostavio iza sebe ama baš nijednu konkretnu pozitivnu stvar i dostignuće-opet je ni kriv ni dužan ušao u jednu od najvažnijih fotelja u zemlji. Nema nikakve sumnje da je u tome imao značajnu podršku stranog faktora, taman onoliku koliko mu je trebalo da savlada Cvijanovićevu u foto-finišu i taman onoliku koliko nije imao 

Ognjen Tadić u trci za predsjednika Srpske, a što opet govori da SDS nema podršku stranog faktora ni sa zapadne niti sa istočne hemisfere. Izbor Ivanića za srpskog člana Predsjedništva BiH samo dodatno svjedoči o tome koliko je naša politička scena hermetički zatvorena za nove ljude i nove ideje, jer je zbilja degutantno pričati da Mladen Ivanić sa svojih pola vijeka u politici i bezbroj javnih funkcija čovjek za promjene. Mada, iako je jasno da Ivanić ništa neće uraditi u naredne četiri godine na novoj funkciji, ne treba misliti da bi više uradila niti Cvijanovićeva, baš kao što, uostalom, ništa posebno nije uradio niti Radmanović za osam godina.

Jedini blizak konkretan efekat Ivanićeve izborne pobjede mogli bi biti unutarstranački potresi unutar SDS-a jer nema nikakve sumnje da hard-kor ezdeesovci već uveliko brundaju da su ponovo omogućili bezličnom i ljugavom Ivaniću da na račun njihovog imena i aktivizma dođe do fotelje, dok je njima ostao jedan veliki, crveni šipak. 

5. Milorad Dodik i Mladen Bosić i dalje su glavni politički igrači u Republici Srpskoj. Dodik sam na svojim plećima nosi svoju stranku, dok Bosića nosi SDS. No, to sad i nije toliko važno. Važno je da njih dvojica i dalje vješto eliminišu svaku potencijalnu konkurenciju, odnosno da nisu dozvolili da se na političkoj sceni Republike Srpske pojavi niko iole normalan, inteligentan i dobronamjeran, već na prva mjesta isturaju prvorazredne poltrone i nesposobnjakoviće koji ih nikad neće moći ugroziti. 

Takvim svojim ponašanjem pokazuju, istina, da su majstori vladanja strankama ali i da su tragične figure u istoriji Republike Srpske budući da će ostati upamćeno da su joj oduzeli najmanje dvadeset godina vremena i ko zna koliko još generacija koje su progutane u ništavilu i besmislu u kojem se kao država i društvo nalazimo od kraja rata i protiv čega navedeni dvojac, a kao lideri najvećih stranaka sa najviše potencijala da se nešto napravi, nisu uradili apsolutno ništa. 

6. Nova vlada: ko god da je bude činio i vodio neće trajati duže od godinu i po dana nakon formiranja. Činiće je nesposobni predsjednici članova koalicije koja bude na vlasti i njihovi prvi saradnici. Njen život sastojaće se od bezbrojnih ucjena i borbi za uhljebljenje na budžetu. Neće imati niti jedan razvojni program, niti će njeni članovi uopšte znati šta su to razvojni programi. I već je sad jasno da će ostati upamćena kao jedna od najnesposobnijih vlada u istoriji Republike Srpske kojoj nije manjkalo nesposobnih vlada.

Redakcija Frontala