Nisam pristalica lista, pogotovo ne ovih i ovakvih, jer se već sutra mogu preobraziti, jer su napast virtuelne praznine, refleksija oskudice u mislima koju popunjavaju "beskrajni spiskovi" i kopiranje sadržaja, ali moda je moda; pa ipak, ne pristajem na numeričko određenje. Zašto baš deset knjiga? Neka ih bude onoliko koliko ih bude u prvoj ruci i za ovu priliku, bez namjere da se spisak kasnije proširuje. Ergo:

1) "Opsada Crkve Sv. Spasa" Gorana Petrovića - izuzmemo li sve što je o "Opsadi" rečeno i što će tek biti napisano; izuzmemo li, dakle, magiju Petrovićeve pripovjedačke poezije i vrhunsko slaganje vremena u jednu posebnu "ružu vremena", ovo je, po svoj prilici, knjiga zbog koje sam poželio da književnost bude moj život.

2) "Sivac i ja" maga Himenesa - zbog toga što u knjizi postoji jedan magarac, sazdan od "čelika, ali i mesečevog srebra" i zbog toga što, kako reče prof, nema toga lajka koji može opisati ovu knjigu. Himenes je dobio Nobelovu nagradu za književnost, prvenstveno kao pjesnik, ali ni u jednoj njegovoj knjizi, usudio bih se reći - ni u jednoj njegovoj pjesmi nema toliko poezije koliko je ima u tom proznom, lirskom medaljonu. "Opsada" jeste "Opsada", ali kada bi me neko pitao kakvu bih knjigu želio da napišem, koju bih knjigu želio da sam napisao, to bi bilo ovo Himenesovo remek-djelo.

3) "Jevanđelje po Isusu Hristu" Saramaga - roman je izazvao snažne reakcije u katoličkim zamljama, kritikovan je i anatemisan od Vatikana i klera kao antijevanđelje, što je dovelo do cenzure kojom je pisac spriječen da primi Evropsku nagradu za književnost. Treba li bolje obrazloženje? Ako treba, neka se ono zrcali u onih trideset savršenih stranica na jezeru, kada Isus razgovara - tačnije: sluša pričano - sa bogom i đavolom.

4) "Besnilo" Borislava Pekića - Kako i gdje početi? Razaranje žanra je možda nešto što je najočiglednije, ali ne romana kao romana, nego građenja romana kao takvoga; jer ovo je vjerovatno jedini žanr-roman, sazdan na "pravilima igre" koja su uspostavili pisci političkih trilera, horora i naučne fantastike, a koji je pritom vrhunsko umjetničko djelo. Ono što u djelima Ladlama, Kinga i Forsajta odjekuje kao zabava prvoga reda, kod Pekića je umjetnost par exellence.

5) "Prijatelji" Slobodana Selenića - Selenićevi "Prijatelji" govore o tabuiziranom prijateljstvu jednog kosovskog Albanca, Istrefa Verija, i poslednjeg potomka stare srpske, beogradske porodice Hadžislavković, Vladana Hadžislavkovića, oksfordskog đaka. U romanu posebno dominiraju dogmatičnost i fanatizam jedne (klasne, ideološke vrste) prema isključivosti drugačije ideologije, koja počiva na otporu prema svemu što je primitivno i destruktivno po građansku kulturu. Oni koji Selenića znaju kao pisca "Ubistva sa predumišljajem" znaju o kakvom je pripovjedačkom majstoru riječ. Pa opet, ono što se nalazi u "Ubistvu" ništavno je sa onim kako su ispričani "Prijatelji": takav stepen narativne virtuoznosti, introspekcije, empatije, mogućnosti da se sa takvim strastima polemiša sa tuđim i stranim svojestven je u srpskoj književnosti još samo Selimoviću, iako njih dvojica, naravno, pripadaju potpuno različitim poetikama.

6) "Tihi Don", Šolohov - zato što se u nekoliko navrata plakalo. Kako danju, tako i noću.

7) "Zapisi o Crnom Vladimiru" Stevana Raičkovića - "Zapisi o Crnom Vladimiru" je zbirka pjesama koja je nastala u toku pjesnikovog boravka u bolnici, gdje se susreo sa Ciganinom Vladimirom, teško oboljelim zemljoradnikom, koji je, nakon kartkog upoznavanja i saznanja da dijeli sobu sa pjesnikom, poželio pjesmu o sebi. Čudesan je i taj fenomen naručene pjesme, kao i vers koji otvara ovaj neveliki ciklus: "Moja je bolest, izgleda, ipak tuga."

8) Geteov "Faust" - bez objašnjenja, jer to i nije moguće s ovom knjigom, a da se isto ne pretvori u kopiranje ili sladunjavo lamentiranje.

9) "Luk i voda" Đorđa Nešića - zavičajni rječnik koji je sabrao riječi koje pripadaju slivu Drave u Dunav, dakle Slavonija, još preciznije Dalj i okolina; Pavić na jednom mjestu veli da je Vukov "Rječnik" beletrističko djelo. Vazda sam mislio da Milorad pretjeruje, da je to fora kojom skuplja poene kod intelektualnog bašibozuka, a tek sam kasnije shvatio da je samo pitanje ko šta i kako čita. Danas, nakon što sam "Luk i vodu" pročitao više desetina puta, od korica do korica, spreman sam da kažem da je bio itekako u pravu starina Elijade kada je rekao da se "u krajnjoj analizi svijet ukazuje kao jezik".

10) "Magareće godine" - zašto? Čuj zašto? Zato što ima filosofsko-teološka rasprava: da li je bolje pečeno prase ili pečeno jare? I zato što pandur razrešava dilemu.

11) Dvoumim se. Ima ih zaista još mnogo. "Tražim pomilovanje", "O junacima i grobovima", "Hronika najavljene smrti", "Heroj na magarcu"... Ipak, za kraj, da preskočimo limit od deset obaveznih - Davičova "Pesma". Zato.

12) "Priče sa spore reke", Boro Kapetanović - nije lokal patriotizam, već čista poezija.