Mališan pun bijesa nakon toga sigurno će postati pokoran, preplašen i spreman na saradnju s mamom i tatom. Tako je bilo nekada, a mnogi i sada primjenjuju takve šablone vaspitavanja i brige o djeci. 

Međutim, pojavio se i savremeni tip roditelja koji razmišljaju o svojim postupcima, pokušavaju da shvate njihov dugoročni uticaj na dijete, rade na sebi i traže najbolje načine da podignu srećno, emocionalno stabilno dijete s osjećajem samopoštovanja. 

Neki znaju koliko je važna međusobna komunikacija i koliko mogu biti loše posljedice koje proizilaze iz nametanja autoriteta, koji podrazumijeva ignorisanje i sistem nagrada i kazni, uskraćivanje pažnje i bliskosti. 

Promijenio se i pojam poslušnog djeteta. Poslušnom djecom smatrala su se ona koja ne prekidaju roditelje dok govore, koja se igraju s drugom djecom u sobi, koja ne zapitkuju previše. 

Poslušna djeca ni danas ne prekidaju roditelje i znaju da se igraju s drugom djecom, ali su načini na koje to postižemo drugačiji. 

Moderni, informisani roditelji upoznati su sa svim fazama kroz koje djeca prolaze i u skladu s tim, pozitivno utiču na neurološki razvoj djeteta. 

Današnjim roditeljima nije prioritet da se ukalupe u neku kolektivnu sliku i žive život po tuđim nepisanim pravilima. Danas roditelji prvenstveno žele da im djeca budu srećna, da imaju unutrašnji mir, da razviju samopoštovanje i u procesu vaspitanja preispituju svoje ponašanje, rade na sebi, promišljaju kakve će posljedice njihovo ponašanje imati na dijete. 

Odgovori "zato što ja tako kažem", "zato što sam ti ja mama" ili pak onaj tako omiljen "tradicionalnim roditeljima" – "dok živiš pod mojim krovom, biće kako ja kažem", u modernom društvu određenoj grupi roditelja su neprihvatljivi. 

Ipak, s druge strane, nekim roditeljima te fraze su odličan alat za malo mira u kući, ali dugoročno gledano, pogrešna retorika koja nikako ne pomaže razvoju djeteta. 

Ono što se u savremenom društvu značajno mijenja je tretiranje djeteta. Nekadašnji koncept roditeljstva tretirao je dijete kao objekat koji treba oblikovati, a roditeljski uspjeh da dijete nauči da sluša i poštuje starije. 

"Tako vaspitavana djeca idu u dvije krajnosti: ili su cijeli život u sukobu s autoritetima, što se ogleda i kroz razne vrste kriminala, ili postaju osobe koje se poistovjećuju s autoritetom i nemaju sebe", kaže Tomislav Kuljiš, terapeut, autor programa "Roditeljstvo 0-6" i Osnivač centra Prirodno roditeljstvo u Hrvatskoj. 

Dijete više nije objekat; dijete postaje subjekat. 

Nekad stroga i distancirana disciplina i ignorisanje kao metoda vaspitavanja, zamijenjeni su, kod određenih roditelja, toplom i pristupačnom "metodom", roditeljem koji je spreman da uvaži, nauči i poštuje sve djetetove razvojne faze i u skladu s njima se ponaša. 

Jedna od faza u kojima većina roditelja ne zna kako da postupa, je faza neposlušna faza koja se javlja oko druge godine života. 

"Ona nikako ne znači da je dijete postalo nevaljalo niti znači da roditelji nešto rade pogrešno. Obično nastane panika i ljudi se zbog osjećaja straha da nisu dobri roditelji počnu obrušavati na dijete. Ono što u tom periodu djetetu treba od roditelja je afirmisanje osjećaja da ima pravo na svoj stav, na svoju volju, ideje i mišljenje i ima pravo da te ideje mogu da budu u neskladu s onim što bi mame i tate htjele. To nikako ne znači da im sve treba dopustiti, ali iz tog perioda mora izaći s iskustvom da ima pravo da bude svoj", objašnjava Kuljiš, dodajući da su u toj fazi djeca "legitimno neposlušna". 

Roditelj treba da shvati da bliskost i ljubav nisu nešto što dijete treba da zasluži, da ga vole bezuslovno, a ne zbog nečeg što je postigao, da ga neće odbaciti ni kada se ne slažu s njim. 

"Ključ uspješnog roditeljstva je u očuvanju djetetovog povjerenja u nas kao roditelje, očuvanju povjerenja da ćemo uvijek biti tu uz njega kada smo mu potrebni, da ga nikada nećemo napustiti ili iznevjeriti, da šta god kaže ili uradi, neće ugroziti naš odnos. Dijete koje ima povjerenje u roditelja, samim tim je vrlo spremno na saradnju i želi da doprinosi očuvanju tog odnosa i normalno mu je da bude svojevoljno poslušno (osim u pomenutoj posebnoj fazi), ali ne zbog straha od kazne i s njim je roditeljstvo mnogo lakše. Tačnije, djetetu je s takvim roditeljem mnogo lakše jer je to upravo onaj odnos koji ono očekuje i koji mu je potreban", objašnjava Kuljiš. To, međutim, nikako nije znak da djetetu treba da dopuštamo da sve bude po njegovom. 

Naprotiv, popustljivost nije nikakva usluga djetetu. Njemu, objašnjava Kuljiš, neminovno moramo da budemo izvor frustracije kada postavljamo granice, ali istovremeno i utjehe. Uz to je važno da očuvamo odnos i bliskost čak i kad smo u sukobu. Dijete mora u sebi osjećati da smo u osnovi i dalje dobri i da se bez obzira na trenutni konflikt, odnos i bliskost neće promijeniti. 

Sve više današnjih roditelja, na sreću, o tom svemu razmišlja, konstantno se edukuje i radi na sebi i svojim postupcima. Možda uprkos babarogama i prijetnjama poput "nisi me slušao i nisi zaslužio da se igram s tobom", ipak postoji neka nada za našu djecu, kaže Kuljiš. 

Šta bi u ophođenju s djetetom trebalo da izbjegavamo

Metode zasnovane na buđenju straha kod djeteta (prijetnje, podizanje glasa, vikanje, zastrašivanje djeteta batinama, kaznama, ultimatumima...);

Metode zasnovane na strahu od odvajanja (masovno preporučivani time out koji podrazumijeva odvajanje djeteta, izolaciju i slanje u drugu prostoriju ili ugao, uskraćivanje ljubavi kao kazna, ćutanje i ignorisanje, postiđivanje, svaka vrsta ekskomunikacije djeteta poput glumljenja napuštanja ili rečenica tipa: "Nećeš živjeti s nama ako se budeš tako ponašao";

Metode zasnovane na posljedicama, npr. kažnjavanje za nepoželjno ponašanje, tj. disciplinska mjera za ponašanje koje nam se ne sviđa, uskraćivanje onoga za šta je dijete emocionalno vezano ili ukidanje povlastica koje su mu važne, navodi Tomislav Kuljiš.

izvor: B92