autor: Politikin zabavnik

Bilo je to zapravo izolovano ostrvo – ada, blizu Đerdapa, okruženo bedemima i obalskim liticama, neosvojivo srpsko uporište u kome je vladao zakon jatagana i kubure. U njemu je vojvoda Milenko Stojković, poglavar Porečke nahije, imao harem zarobljenih Turkinja gdje su čelnici Prvog srpskog ustanka – vojvoda Dobrnjac, kapetan Stojan Abraš, Hajduk Veljko i drugi viđeniji ustanici – u kocki i piću nalazili predah i utehu između krvavih borbi za oslobođenje.

Bilo je to 1809. godine, mada neki spisi, inače vrlo škrti kad je riječ o liku i djelu Čučuk-Stane, upućuju na 1812. i njen (sudbonosni) susret s Hajduk-Veljkom smiještaju u drugo okruženje, u kuću izvjesnog negotinskog prote. Tek, kudikamo uzbudljivije predanje veli da je petnaestogodišnje djevojče dojezdilo u Poreč u potrazi za onima koji su, pod izgovorom da sakupljaju porez za ustanak, opljačkali kuću njenog oca Radovana Plještića u selu Sikole na obroncima Deli-Jovana. I bez ikakvog straha, onako kako je učio otac koji je, budući još bez muškog potomka, sve tri kćeri odijevao u mušku odjeću, tražila pljačkaše. Epska priča kaže da je prišla najhrabrijem i najmušičavijem od svih Karađorđevih ustanika i prijekorno ga zapitala: „Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego djevojačke darove krasti?” Najbolji megdandžija svoga vremena za trenutak je u nevjerici zurio u drskog omalenog gosta (čučuk je na turskom mali, krhak), onda mu se brk podigao u osmijeh i naredio je svojim momcima da donesu opljačkano. Potom je, dodaje priča ako ne laže, i sam darovao lijepo crnpurasto djevojče uz riječi: „Sad sam te ja darovao, sad si moja!”

Ništa čudno, ako je vjerovati narodnom pjevaču: „Vitka stasa ko plavetna jela,/ bijelo lice ko u gorske vile/ košute je rosom zadojile,/ Hajduk Veljka ljepotom zanijela,/ na njoj šušte carigradske svile,/ zveče nize ispod grla bela,/ vrane kike splela na uvojke,/ tijesan jelek pritegao dojke...”

Ljeporeki uvod za još ljepšu legendu koja je slijedila. Za ljubav nezabilježenu u našem važnim događajima obilježenom 19. vijeku.

Noćni ispadi

Hajduk Veljko Petrović, rođen u istočnoj Srbiji, u selu Lenovici, oko 1780. godine, „manit” junak na glasu i među Srbima i među Turcima, megdandžija koji je na dvoboje jahao praćen muzikantima, čovjek četrdesetih godina, nije odolio čarima prkosne petnaestogodišnjakinje. Naredne četiri godine dijelili su čardak na Baba-Finkinoj kuli u Negotinu ali i okolna bojišta. I postelju i kuburu.

Izvjesno je da su bili u braku za koji je, da bi ga ozvaničio u crkvi, hajduk morao da potplati sveštenike, ali i svoju prvovjenčanu ženu Mariju koja je živjela u Beogradu, dajući joj imanje u Jagodini. Takođe se pouzdano zna da Hajduk Veljko i Čučuk Stana nisu imali poroda. Ostalo je narod, kroz legendu i pjesmu, dopisao.

Po toj usmenoj predaji, Stana je i ratnik koji se ne boji ni neprijateljskog sječiva niti kuršuma, ali je i poslušna žena u trenucima kad „...pjesma s ori, Veljko vino pije, a dvori ga dilber Čučuk Stana...” Sve ono što je narodni pjevač, u ushićenoj nevjerici pošto je u pitanju žena, želio da prenese dalje. I prenio je uspješno.

Noći pod zvijezdama

Vrhunac bajkovite ljubavne priče, odnosno romantičnog vojevanja zbio se u ljeto 1813. godine. Mirom u Bukureštu, 16. maja 1813, Rusija je dozvolila Turskoj da uzme srpske gradove, a ovi nisu dangubili te su oslobođeno područje opkolili brojnim trupama. U obruču se našao i Negotin sa sve svojom Krajinom. Karađorđev prezimenjak nije poslušao vožda da se povuče, uz već poznatu rimovanu zakletvu „Glavu dajem, Krajinu ne dajem”. Dao je i glavu i Krajinu. Herojski, kako je i pripadalo najsjajnijem ratniku Prvog srpskog ustanka.

Prije nego što je krenuo u poslednju bitku, Hajduk Veljko je, uz velike muke, ubedio svoju dilber Stanu da se sa zbjegom nejači i njegovim bratom Milutinom povuče u Poreč, onu po njih sudbonosnu adu usred Dunava.  Međutim, odmah nakon vijesti da je njen Veljko do nogu potukao Turke kod Bukovča, u Negotin je ujahala Čučuk Stana, da bude tamo gdje joj je, neupitno je vjerovala, oduvijek bilo mjesto. Kakve su to bile noći pod zvijezdama. Svake od njih, petnaest zaredom, dvojac je s odabranom družinom izletao iz opsađene varoši i Turcima, pod vrhovnom komandom zloglasnog Rušid-paše, nanosio stravične gubitke. Danju su nadgledali odbrambene šančeve na koje je neprijatelj, brojniji i razjareniji, bjesomučno nasrtao.

Kažu da je bio vreli julski petak kad je, dok je nadgledao šanac u Vlaškoj mahali, topovsko đule na dvoje raznijelo Hajduk-Veljka. Neki izvori navode da ga je izdao njegov karavlaški pobratim Anastas Armaš koji je svojim novim nalogodavcima javljao raspored šančeva i kula, te brojno stanje i kretanje viđenih srpskih vođa u Negotinu. Tako je turski tobdžija i „našao” dotad neuhvatljivog hajduka. Zapis dotekao do naših dana veli da „ženata mu se šest dni s Turci bi v Negotin sos njegovi trista vitezi”.

Legenda, pak, kaže da je neutješna udovica danima i noćima vojevala u razrušenom Negotinu i oko njega. Danju se suprotstavljala talasima neprijatelja, a noću je s preostalom Veljkovom družinom upadala u bunovne turske redove. Sve dok je Veljkov brat Milutin nije natjerao da se, s četiri rane, povuče i odjaše u (srpsku) legendu.

Omalena s omalenim

Slijede lomatanja po izbjegličkim karantinima u Banatu, u ondašnjoj Austriji. Sve dok joj se ponovo nisu ukrstili putevi s Haduk-Veljkovim pobratimom, grčkim junakom, diplomatom i zavjerenikom. Upoznala ga je čim je prvi put stigla u Poreč i Negotin, gdje je drugovao i vojevao s njenim hajdukom, i nazvala Mali Đurica. Fizički ne mnogo viši od nje, Georgakis Nikolau Olimpios, kod nas poznatiji kao kapetan Jorgać (neki ga imenuju i kao Jordaća), nosilac ruskog ratnog ordena Sv. Ane zasluženog za dobrovoljačke akcije grčkih ustanika u borbama protiv Turaka na prostorima Rumunije, osvojio je srce ali i um Čučuk-Stane.

Tri godine nakon pogibije Hajduk-Veljka ona grčkom kapetanu rađa prvog sina, zatim još jednog i, na kraju, kći. U međuvremenu s Malim Đuricom vodi nove bitke, ali ovog puta ne na konju i ne kroz barutni dim. Sad se vojuje tajno, ispod diplomatskog stola i za njim, po evropskim dvorovima. Naime, pripadnici Heterije, tajne grčke organizacije za oslobođenje od Turaka, a čiji je Georgakis bio istaknuti član, vjerovali su da se jedino tako može do cilja, ne osvrćući se mnogo na ugrožavanje tog istog prava i komšijama, među njima i Srbima.

Naša junakinja više nije u odeždi kraljice hajduka i ustanika, sad je to već otmena dvorska dama koja uspijeva da, kažu, savlada i nekoliko stranih jezika i koja umije da izađe na kraj s brojnim zakulisnim radnjama kojima je Heterija utirala put za oslobođenje Grčke. Nažalost, nije bila svjesna koliko je umnogome bila pion heterista u, uz rusku i tursku pomoć, poigravanju sa Srbijom. Njoj je tada njen kapetan bio domovina. Iz tog vremena ostala je zabilježena priča kako je svojim junaštvom, nalik na ono iz Negotina ljeta 1813, spasla smrti svog Georgakisa.

Naime, pošto su austrijske vlasti saznale da je povratku Karađorđa u Srbiju kumovao Georgakis, a time posredno i njegovom ubistvu, uhapsile su ga i poslale u Bukurešt, gdje ga je turski vazal, vlaški knez Karadža – podjednaki mrzitelj Grka i Srba – osudio na smrt. Kao u pređašnjim vremenima, Stana se baca na konja, stiže povorku koja njenog voljenog vodi na gubilište i preprečava joj put, uz riječi: „Najprije će ovi točkovi preći preko mene, pa onda preko njega!” I dešava se čudo – dok vlaški stražari čekaju dalje zapovesti, stiže glas o Grkovom pomilovanju.

Stanin Mali Đurica ne miruje. Pokušava da nepovjerljivog knjaza Miloša pridobije za ideje svoje organizacije. Uzaludno, pa akciju prebacuje na prostor Vlaške i Moldavije, a sve ne bi li doprinio konačno istjerivanju Turaka iz Grčke. I to je kraj, svršetak još jedne ljubavne i ratničke priče hajdučice s obronaka Deli-Jovana. U opkoljenom manastiru Seku u moldavskim brdima, boreći se zajedno s mnogim srpskim hajducima protiv Sali-pašinih trupa, gine kapetan Georgakis Olimpije, 1. septembra 1821. godine, paleći barut u bogomolji, poput Sinđelića na Čegru. U dvadeset šestom proljeću Čučuk Stana ponovo postaje udovica, sama s troje male djece.

Tamo daleko...

Sanjajući o povratku kući, u Srbiju, Čučuk Stana se dvadesetak godina potuca od nemila do nedraga. Od Hotina, u Rusiji, do Rumunije i, na kraju, Grčke. Nikome više nije potrebna. Miloš i njegovi nasljednici ne dozvoljavaju joj povratak u Srbiju, ne zaboravljajući da je vjerno, mada nesvjesno, služila interesima heterista. Često je djeci, prema svjedočenju nekih očevidaca, umjela da se požali ovim riječima:

„Da mi je, djeco, samo još jednom da odem u Srbiju, da poživim malo u postojbini u kojoj sam se rodila, čini mi se podmladila bih se, naložila bih vatru u gaju, naredila bih da se pripeče prase, a ja bih pjevala i pucala iz pištolja!”   

U želji da ovjekoveči izgled Hajduk-Veljka Petrovića, Anastas Jovanović je 1851. godine snimio ovog njegovog rođaka za koga su svi tvrdili da je „pljunuti” junak iz Timočke krajine. Jovanović je čak fotografiju potpisao kao „Mlad čovjek s tokama – Hajduk Veljko Petrović”.   

U uzaludnoj nadi da će joj biti omogućeno da posjeti svoju zemlju, otkud joj je stigao i zvanični dopis da se ne smatra zakonitom udovicom vojvode Veljka Petrovića te da joj ne slijeduje odgovarajuća novčana pomoć koja je pripala udovici Mariji koja je „prava i zakonita žena bila Pokojnog Veljka”, Čučuk-Stanu stiže nova nesreća: 1844. godine tragično strada mlađi joj sin Aleksandar. Na njegovom odru, godinu dana pošto je Grčka konačno postala slobodna, ona izgovara ove potresne riječi:

„Sine, rastajući se s majkom, trebalo bi da ocu poneseš neki darak.   Ali majka u svojoj sirotinji nema ništa da ti da, nego ti daje ono što je dosad bilo njeno najveće blago. Evo ti pramen kose oca tvojega, koji je izabrao sebi grob u vazduhu, a meni ovo poslao da mu kadgod podignem grob u slobodnoj Grčkoj. Vrati, sine, ocu svome ovaj pramen i kaži mu kako su nezahvalni Grci onima koji su im izvojevali slobodu, kaži mu da kapetan Jorgać još nema svoga groba u slobodnoj Grčkoj!”

Čučuk Stana umrla je 1849. godine u Atini. Vjeruje se da je imala oko 55 ljeta. Mnogo kasnije, beogradske „Male stare novine” objavile su slijedeći tekst svog saradnika:

„Zna se za grobove njenih sinova jer su obiljženi krstovima i pločama, a dok joj je kćerka živjela, znalo se i za Stanin grob, jer je kćerka svake godine obnavljala grobove svoje braće i majke, ali, kako je kćerka umrla, zarastao je grob Čučuk-Stane, koji se nalazi pokraj grobova njenih sinova, pa na njemu nema ni obilježja, i prešao je u zaboravnost, jer Stana nema ovdje nikoga od roda, a o njenu patriotizmu i požrtvovanju malo se ovdje vodilo računa dok je ona živjela. Znam da će ovo interesovati srpski svijet, i vrijedno je da se pribilježi.”