Istina, na prvi pogled ova mogućnost ne djeluje previše realno. Mnogo teških riječi i optužbi je palo između ova dva tabora u zadnje vrijeme, a tek će da pljušte optužbe, uvrede i raznorazna niska podmetanja. No, to je sve politika i u politici nikad ne treba reći da je nešto nemoguće. Na kraju krajeva, izbori su pred nama i svaka stranka se služi apsolutno svim sredstvima da bi dobila što više glasova i time stekla povoljniju poziciju u pregovorima oko sastavljanja nove vlasti. Koliko god sad to izgledalo teško zamislivo, sve su prilike da će politička situacija nakon izbora biti veoma složena, odnosno da će tabori koje predvode SDS i SNSD dobiti otprilike jednak broj glasova. Tad će ucjenjivački kapacitet bloka oko Demokratskog narodnog saveza (DNS), odnosno bošnjačke koalicije „Prvi mart“ prosto biti ogroman, jer bez jedne od ove dvije političke grupacije neće biti moguće formirati novu vladu.

U takvom razvoju događaja može se zamisliti situacija da Dodik i Bosić odluče da skinu s grbače sve te manje partnere koji će nesporno tražiti dobar dio kolača od vlasti za sebe, nesrazmjerno njihovom izbornom rezultatu. Ukoliko SDS dolazi na vlast pod uslovom da Mladen Ivanić (PDP) postane član Predsjedništva BiH, da Dragan Čavić dobije visoko mjesto u izvršnoj vlasti (možda čak i premijersko), odnosno ukoliko DNS zatraži neku od ključnih pozicija u Srpskoj a da bi podržao SDS-postavlja se pitanje šta preostaje SDS-u.

O tome sigurno ovih dana razmišljaju i mnogi unutar samog SDS-a. Činjenica je da mnogi stranački prvaci ove stranke mnogo manje antipatija imaju prema Miloradu Dodiku nego prema Čaviću, Ivaniću, Marku Paviću ili Petru Đokiću. Kad su partije i vlast u pitanju, uvijek treba znati da većinu partijskih funkcionera i članova zapravo najviše interesuje što više pozicija u sistemu vlasti, jer je to osnovni motiv većine njih za samo bavljenje politikom. Stoga,mnogi u SDS-u bi radije dijelili vlast sa Dodikom na ravne časti, izbacujući iz bare ostale sitne ribe, nego da plijen, kojeg će zbog teške ekonomske krize u budućnosti biti sve manje, dijele sa ostalim gladnim ustima iz opozicije.

S druge strane, ne treba isključiti niti faktor „Srbija“. Naime, Aleksandar Vučić, nesporni i odnedavno krunisani vladar Srbije, ima podjednako bliske veze i sa Mladenom Bosićem i sa Miloradom Dodikom, iako ova dvojica misle da su u prednosti u Beogradu. Ukoliko Vučić procijeni da je za interese Srbije najbolje da i SDS i SNSD budu u vlasti-to će biti možda i ključni impuls koji će stvari okrenuti na tu stranu (ovo je opcija koja, sasvim sigurno, itekako ima podršku i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića). Na kraju krajeva, upravo je Vučić u Srbiji odlučio da u parlamentu takoreći više niko ne bude opozicija kako bi zemlja što lakše prošla kroz nastupajuće turbulentne godine i tako lakše odgovorila brojnim ekonomskim i geopolitičkim izazovima. Zato ne bi trebalo da čudi da Beograd isti recept ponudi i Banjoj Luci.

U svakom slučaju, dakle, ne treba olako odbacivati mogućnost „velike koalicije“ u Srpskoj nakon oktobra. Uostalom, kad je to moglu da se desi u Njemačkoj, kad se to dešava upravo u Srbiji (gdje i nije bilo prijeke potrebe za tim), onda to ne bi bila neka politička naučna fantastika niti u Banja Luci.

Uostalom, za svoje dvadeset i dvije godine postojanja Srpska je već i vidjela i daleko veća čuda.

BP