izvor: howstuffworks.com

Kažu da istina može osloboditi čovjeka. Međutim, za mnoge prevara je put do novca, slave, osvete i moći. U istoriji želja za gore navedenim je često rezultovala raskošnim prevarama i krivokletstvu.

U ovom tekstu navešćemo neke od najvažnijih kolosalnih i značajnih laži u istoriji. Iako ova lista ne može biti sveobuhvatna, trudili smo se da navedemo razne laži koje su uticale na politiku, nauku, pa čak i umjetnost. Kao posljedica toga, mnogi su izgubili život, novce, legitimna istraživanja su prekinuta, a vjera u naše bližnje je zauvijek izgubljena.

Bez daljeg odlaganja, donosimo vam jednu od najstarijih i najuspješnijih laži u istoriji.

Trojanski konj

Kada je Pariz pobjegao sa Helen, suprugom spartanskog kralja, rat je eksplodirao. Rat je trajao 10 godina kada su Trojanci pomislili da su napokon savladali Grke.

Međutim, u genijalnom potezu, Grci su napravili ogromnog drvenog konja sa šupljinom u stomaku. Nakon što su Grci ubijedili svoje neprijatelje da je ova struktura mirovni poklon, Trojanci su ga prihvatili i uveli u svoj grad. Grci su u konju poslali i svoje vojnike koji su pod okriljem noći, dok su svi spavali, izašli i porazili Trojance.

Ovo je bez sumnje jedan od najvećih i najuspješnijih trikova u istoriji, to jeste ako je istinit. Za ovu priču se ne zna sa stopostotnom sigurnošću je li istina ili ne, ali je svakako priča nad pričama o velikim ratnim prevarama.

Han van Megerenovi Vermer falsifikati

Ova laž je počela tako što je Megeren htio ugoditi kritičarima. Naime, on je bio neuvažen umjetnik koji je vjerovao da može prevariti umjetničke stručnjake kako bi priznali njegovu genijalnost.

U ranom 20. vijeku, naučnici su se prepirali oko toga da li je veliki Vermer naslikao niz radova koji opisuju scene iz Biblije. Megeren je "skočio" na ovu priliku i odlučio napraviti falsifikat jednog spornog djela, “The Disciples at Emmaus”. Sa neumornom pažnjom na detalje, on je lažirao pukotine i starosne tvrdnoće jedne vijekovima stare slike. Namjerno je igrao na pristrasnost kritičara koji su željeli da vjeruju da je Vermer naslikao ove scene. Njegov plan je upalio. Stručnjaci su proglasili sliku autentičnom, a Megeren je kao bandit proizvodio i prodavao lažna Vermerova djela.

Međutim, Megeren, koji je radio 1930-tih i 40-tih, napravio je jednu veliku grešku. On je prodao sliku istaknutom članu nacističke stranke u Njemačkoj. Poslije rata, saveznici su ga smatrali izdajnikom jer je prodao “nacionalno blago” neprijatelju.

Kako bi dokazao da slika nije nacionalno blago, on je falsifikovao još jednu sliku u prisustvu vlasti. Dobio je jednu godinu zatvora, ali je umro od srčanog udara dva mjeseca poslije suđenja.  

Ponzijeva šema

Berni Madof je 2008. godine priznao je da je kroz prevaru pokupio 50 milijardi dolara od investitora koji su mu povjerili svoju štednju. Madof je koristio formulu Ponzijeve šeme i tako uspio da održi prevaru više od deset godina. 

Ova klasična laž, dobila je ime po zloglasnom Čarlsu Ponziju koji je varao ljude u ranom 20. vijeku. Naime, on je ljude uvjeravao da investiraju novac, a onda bi dio uzimao sebi, a ostatak koristio kako bi onim prijašnjim klijentima vratio novac, a zapravo nikakvog fonda nije bilo.

Madof je na ovaj način zaradio rekordnu količinu novca, te uspio održati mnogo duže od drugih pojedinaca koji su koristili istu laž. Njegova šema je takođe šokantna iz razloga što je Madof, kao bivši predsjednik NASDAK-a, bio poštovan stručnjak u oblasti finansija.

Ana Anderson, Anastasija

Sa naletom ruske revolucije, postojanje kraljevske porodice bilo je nepodnošljivo za bolješevike. U 1918. godini oni su masakrirali kraljevsku porodicu Romanov – cara Nikolaja II, njegovu suprugu, sina i četiri ćerke – kako se legitimni nasljednik ne bi kasnije pojavio i osvojio podršku naroda.

Uskoro su počele glasine da su pojedini članovi  kraljevske porodice pobjegli i preživjeli. Kao što se moglo očekivati, mnogi su tvrdili da su oni ti. Ana Anderson je bila najpopularnija od njih. 1920. godine Anderson je primljena u bolnicu nakon pokušaja samoubistva i tada je priznala da je ona zapravo princeza Anastasija, najmlađa ćerka kraljevske prodice. Ona se isticala od drugih, jer je ličila na Anastasiju, a znala je mnogo o ruskoj porodici i njihovom životu. 

Iako je nekoliko rođaka i poznanika, koji su poznavali Anastasiju, povjerovalo Ani, mnogi nisu. Do 1927. godine, čovjek koji se predstavio kao Anin bivši cimer tvrdio je da je njeno ime zapravo Franciska Schanzkovska, a ne Ana, te da ona nije Anastasija. Ovo Anu nije spriječilo da uživa u novostečenoj slavi i u pokušaju da zaradi kraljevsko nasljedstvo. Ona je na kraju izgubila slučaj u sudskom postupku koji se vukao decenijama, ali se držala svoje priče do smrti u 1984. godini. Godinama kasnije, nakon otkrića ostataka kraljevske porodice DNK testovi su potvrdili da je lagala. Stručnjaci su 2009. godine konačno potvrdili da su pronađeni svi ostaci članova porodice i da nijedan nije pobjegao.

Tit Outs i plan da ubije Čarlsa II

Do trenutka kada je osmislio svoj zloban plan, Tit Out je već imao iskustvo sa obmanama. Izbačen je iz nekih najboljih škola u Engleskoj, kao i mornarice. Outs je osuđen za krivokletstvo, a bježao je i iz zatvora.

Odrastao je u porodicu protestanata, a kao mladić krenuo je na Kembridž na studije za anglikanski orden. Nakon prekršaja izbačen je sa studija, te se počeo kretati u katoličkim krugovima .

Uz podsticaj kolege Izraela Tonge, Outs je infiltrirao teritoriju neprijatelja tako što je ušao u katoličku bogosloviju. Nije mu bilo bitno što su ga na kraju protjerali, jer je prikupio dovoljno informacija i imena da izazove ogromne probleme.

1678. godine, Outs se pretvarao da je otkrio zavjeru po kojoj su jezuiti planirali da ubiju kralja Čarlsa II. Ideja je bila da su htjela zamijeniti Čarlsa sa njegovim bratom katolikom, Džejmsom. Uslijedila je trogodišnja panika koja je podstaknula anti-katolička osjećanja i rezultirala u pogubljenju oko 35 ljudi.

Nakon što je Čarls umro 1685. godine, Džejms je postao kralj i osudio Outsa za krivokletstvo. Outs je osuđen i zatvoren. Međutim preveo je samo nekoliko godina u zatvoru jer je Slavna revolucija zahvatila Englesku 1688. godine. Džejms više nije bio na snazi pa je Outs dobio pomilovanje i penziju. 

Piltdovn čovjek

Godine 1912. u engleskoj oblasti Piltdovn pronađen je fosil čovjeka, tj. lobanja. Poznati doktor i amater - paleoantropolog Charles Dawson, koji je zajedno sa svojom ekipom našao lobanju - kazao je da lobanja pripada jednom biću koje je polumajmun-polučovjek.

Nakon istraživanja pokazalo se da pripada nepoznatoj vrsti hominida koji su živjeli prije 500,000 do milion godina. Neki arheolozi su izrazili sumnje u autentičnost iskopa, ali ipak je sve išlo dobro za Dawsona te je pronalazak nazvan njemu u čast i uskoro je slavljen kao jedan od najvećih svjetskih arheologa, iako amater. Umro je 1915. godine, a tada je grupa naučnika otkrila da se radi o krivotvorenoj lobanji nastaloj lijepljenjem lobanje modernog čovjeka i čeljusti orangutana.

Naučna zajednica je prevarena. Dakle, ko je stajao iza prevare? Mnogi vjeruju da je to bio Dawson, a danas većina znakova ukazuje na Martina A.C. Hintona, muzejskog dobrovoljaca u vrijeme otkrića.

Drajfus afera

Kao i zavjera koju je izmislio Titus Oates, ovaj skandal je dramatično uticao na nacionalnu politiku. Alfred Drajfus je bio jevrejski oficir u francuskoj vojsci krajem 19.vijeka kada je proglašen izdajnikom i optužen za prodaju vojnih tajni njemačkoj.

Poslije njegovog suđenja koje je bilo visokog publiciteta, vlasti su ga osudile na doživotni zatvor na Đavoljem ostrvu, a antisemitske grupe su ga koristile kao primjer nepatriotskog Jevreja.  Međutim nastale su sumnje da su pisma na osnovu kojih je optužen u stvari krivotvorena i da je pravi krivac major Esterhazi. Kada su francuske vlasti potisnule ove optužbe, romanopisac Emila Zole je optužila vojsku za ogromno zataškavanje.

Ovaj skandal se pretvorio u borbu između takozvanih Dreifusards, koji su željeli da se slučaj ponovo otvori, i anti-Dreifusards, koji nisu. Na obje strane rasprava je od nevinosti Drajfusa prerasla u debatu oko principa. Tokom dramatične 12-godišnje kontroverze, mnogi nasilni antisemitski neredi su izbili, a politička savezništva su se promijenila dok su Dreifusards tražili reforme.

Nakon što je major Esterhazi priznao da je falsifikovao ključne dokumente i izvršio samoubistvo novoizabrani kabinet je konačno ponovo otvorio slučaj. Sud je ponovo optužio Drajfusa. Međutim, ubrzo nakon toga je dobio pomilovanje od predsjednika. Nekoliko godina kasnije, civilni apelacioni sud proglasio je Drajfusa nevinim, a on je imao istaknutu karijeru u vojsci i časno se borio u Drugom svjetskom ratu.

Klinton/Levinski afera

U januaru 1998. godine, građanski novinar Met Drudge objavio je šokantan tekst koji se ispostavio istinitim. Predsjednik SAD-a, Bil Klinton, imao je aferu sa pripravnicom u Bijeloj kući, Monikom Levinski. Klinton je demantovao navode, čak je lagao pod zakletvom što je krivokletstvo i osnova za opoziv.

Istina je izašla na vidjelo kada ga je Pola Džons, državna službenica u Arkanzasu gdje je Klinton bio guverner, tužila za seksualno uznemiravanje. U nastojanju da pokažu da se Klinton tako često ponašao, advokati su se fokusirali na to da otkriju njegove seksualne afere. Pronašli su Lindu Trip, bivšu sekretarica u Bijeloj kući. Trip je snimila telefonske razgovore u kojima Levinski govori o njenim aferama sa Klintonom. Advokati su zatim testirali Klintona sa posebnim pitanjima i natjerali ga na to da porekne aferu pod zakletvom.

Na osnovu Starovog izvještaja, Predstavnički dom je glasao da opozove Klintona za krivokletstvo i ometanje pravde. Uprkos skandalu, Klinton je održao svoju popularnost među glasačima, a Senat ga je oslobodio optužbi. Međutim, u očima mnogih Amerikanaca njegov legat je ostao ukaljan.

Votergejt

Dvije decenije prije skandala s Klintonom, još jedan američki predsjednik je uhvaćen u mreži laži, što je ostavilo razarajuće posljedice po cijelu zemlju.

Ljeto prije nego što će Nikson uspješno osvojiti drugi mandat, petorica su uhvaćena kako pokušavaju provaliti u sjedište Demokratskog narodnog odbora, koje se nalazilo u hotelu Votergejt. Nakon nekog vremena postalo je jasno da su zvaničnici bliski Niksonu naredili ovaj kriminalni čin kako bi postavili uređaje za prisluškivanje telefona.

Nikson je u odgovoru na sumnje rekao da nije umiješan u provalu. Pred 400 medijskih urednika kazao je “Ja nisam lopov”, a taj citat obilježio je njegovu cijelu političku karijeru.

Bila je to laž koja ga je proganjala. Kada je otkriveno da su privatni razgovori na tu temu, koji su se odvijali u Bijeloj kući, snimljeni, istražna komisija je oduzela snimke. Nikson je odbio da preda snimke na osnovu “izvršne privilegije”, te je slučaj završio na Vrhovnom sudu, nakon čega ih se ipak morao odreći.

Snimci su otkrili da je Nikson znao mnogo više o provali nego što je tvrdio. Po pokretanju postupka razrješenja, Nikson je podnio ostavku i napustio svoju funkciju. Skandal je ostavio Trajan ožiljak na američku političku scenu i pomogao autsajderu Džimi Karteru da dođe do predsjedništva nekoliko godina kasnije.

Velika laž

Do trenutka kada je nacizam nastao u Njemačkoj 1930-tih, antisemitizam je već postojao. Jevrejski narod je pretrpio dugu istoriju predrasuda i progona. Iako su nacisti ovjekovječili laži koje su već postojale, njihove laži su imale najrazorniji efekat u svijetu. Antisemitizam je postao dio nacionalne politike pod nazivom “Konačno rješenje” koja je imala za cilj da eliminiše Jevreje sa lica planete.

Kako bi to postigao, Adolf Hitler je zajedno sa svojim ministrom propagande, Jozefom Gebelsom, pokrenuo veliku kampanju da bi ubijedio njemački narod da su Jevreji njihovi neprijatelji. Pošto je preuzeo medije, novinari su širili laži okrivljujući Jevreje za sve njemačke probleme, uključujući i poraz u Prvom svjetskom ratu. Jedna ogromna laž koja datira iz srednjeg vijeka tvrdi da su Jevreji učestvovali u ritualnom ubijanju djece hrišćanske vjeroispovijesti i koristili njihovu krv u beskvasnom hljebu koji se jede u vrijeme Pashe.

Hitler i njegovi saradnici su koristili Jevreje kao žrtvene jarce kako bi orkestrirali teoriju “veliku laž”. Ova teorija kaže da bez obzira na veličinu laži, ljudi će u nju povjerovati ako je dovoljno ponavljate. Hitler je obrazložio da svako laže, ali samo pojedini imaju hrabrost da kažu kolosalnu laž.

Ova teorija nam pomaže da shvatimo mnoge laži koje su se pojavljivale kroz istoriju.