Pokušaću da govorim o nečemu što je u Bosni politika pamćenja kao politika stalne proizvodnje rata, odnosno politika budućnosnog ili rata koji bi morao da se dogodi.

Pamćenje je uvijek kanonizacija. To znači da postoji neki centar intelektualni, akademski, politički, ideološki i religijski koji iz ukupne prošlosti vrši odabir događaja, ličnosti, dijela koji se moraju pamtiti. Čim je kanonizacija, odmah se u to upliće drugi vrlo važan momenat, a to je interpretacija.To znači da jedan isti događaj, jedna ista ličnost, spomenik, djelo, vrijedost može kroz proces kanonizacije i interpretacije da promijeni do kraja svoje značenje.

Treći momenat je moralno obavezivanje. Ako se ne sjećate, ako ne pamtite vi ste demon.

Kanonizacija naravno uključuje i politiku neprijatelja. Da bismo izveli proces kanonizacije moramo uspostaviti apsolutnu razliku prema drugom, odnosno prema drugosti i prema unutarnjem drugom. U trenucima loma jedan ideološki sistem mijenja kompletmo pamćenje zajednice da bi legitimirao vlastitu moralnost i vlastite ideologijske vrijednosti.

Pamćenje zadnjeg rata je neka vrsta minskog polja

Naredni momenat u pamćenju je jasna izgranja identiteta. Bosna i Hercegovina je ogledno mjesto za pokušaj da dakonstruiramo, ili probamo kritički govoriti o našim političkim pamćenjima.

Pamćenje zadnjeg rata je neka vrsta minskog polja koje se pojavljuje kao onaj znak kojeg ne možete nikada do kraja dekodirati i koji želi da se nametne kao kompletan koncept budućnosti.

Zbog čega je to tako?

„Oprostiti ali ne zaboraviti“

Sve je izazvano onim što se pojavljuje kao metaznačenjem pamćenja a to je kod sva tri naroda Bog. On je onaj koji uređuje kompletne politike pamćenja. Da pojednostavim, pa da vidimo kako Bog iz metafizičkog silazi u političko polje i onda postaje činjenicom kulture.

Čuvena parola „Oprostiti ali ne zaboraviti“ podrazumijeva nekoliko apekata. Prva, da mi što opraštamo smo nadljudi, naš humanizam je beskrajan i naše opraštanje je dodatno ponižavanje ondih drugih, onih koji su učinili zločin i onih kojim zločinci pripadaju. Tako se opraštanje pojavljuje kao momenat dehumaniziranja i kao momenat obavezivanja svih drugih.

Prilikom ukopa, na sahraniama, uvijek se zajednica pozove da oprosti mrtvom. Naravno da to ima etičku dimenziju ali ima i sitnu varku. Mi opraštanjem stičemo najveći mogući status kod boga; tako je barem u Islamu. Oproštaj je onda pomalo sebičan i licemjeran.

Kada ovu parolu „Oprostiti ali ne zaboraviti“ sastavite onda se možete pitati sljedeće: ako me prevari moja žena i ako joj oprostim, je l` ja nisam već zaboravio.

Je li onda zaborav nužan? Da li onda nezaboravljanjem mi negiramo samo opraštanje?

Je li ta parola oksimoronska?

Ćosićiziranje Bošnjaka

Čućete je na isti način kod akademskih građana, religijskih službenika, političkih moćnika i vrlo često umjetnika. Oproštaj bi podrazumjevao onda i delegitimiranje zakona, prava i pravde. Oproštaj bi naravno u konačnici morao da proizvede kartazu.

Pa ipak, ništa od ovog takva politika pamćenja nije proizvela već 20 godina. Naprotiv, proizvela je arhaizaciju identiteta, njihovu getoizaciju, njihovu ideologizaciju, demonizaciju drugih, i u svim tim procesima identiteta, viktimizaciju. Svi su žrtve drugihi.

Ja taj proces pamćenja u bošnjačkoj zajednici nazivam „ćosićiziranje“ ili „srbiziranje“ Bošnjaka.

Taj proces najviše provode dvije institucije: akademska i religijska i onda zbog ove moralne uslovljenosti pamćenja, tome doprinose mediji.

Evo vam jedan primjer.

Problem sa ovakvim istupima je u dodatnom legitimiranju vlastitog nacionalizma. Ako vi prokažete ideološki i kulturološki subjekt koji su pribavili moralno opravdanje za zločin, vi ćete nužno morati da upotrebite pojam nacionalizam, a onda će se preko pojma nacionalizam ugledati vaše zlo lice.

Legitimacija vlastitog nacionalizma

Na taj način se govorom o najvišim moralnim vrijednostima pribavlja najprimitivnija legitimacija vlastitog nacionalizma i rasizma. Naredna dimenzija takvog koncepta pamćenja je uska povezanost viktimizacije i militarizacije. Ako vi pamtite, pri čemu u viktimizaciji vlastiti kolektiv predstavljate kao žrtvu, morate izbaciti pamćenje vlastitih zločina.

Sarajevo je ogledni primjer brisanja pamćenja vlastitih zločina.

Rat mora biti događaj od prvorazredne vrijednosti. To je mjesto rađanja identiteta. Svakog nacionalnog identiteta, pa i bošnjačkog. Mesto najveće moguće legitimacije tog novog identiteta.

Ako biste ga pamtili transetnički, nacionalizam bi izgubio moć. Alija Izetbegović bi se pokazao kao nacionalni vođa u skladu sa drugim vođama i automatski bismo izgubili ono što patrocetrični, mačistički, militaristički koncept zahtijeva, a to je figura oca. Otac bi nestao sa scene

Takav koncept pamćenja dodatno ide kroz kompletnu istoriju..

Ako je smjelo postaviti tezu da je takav oblik pamćenja priprema novog rata, vi ćete se suočiti sa onim s čime sam počeo – sa moralnom nelagodom. Ne možete govoriti na mjestima zločina u nekrofilijskoj kulturi o militarizaciji vlastitog pamćenja. Ali, jedina mogućnost da pamtimo bez mržnje jeste da dekonstruiramo postojeće modele pamćenja.

Ma koliko bio težak taj put on je jedino moguć. Iza tog puta bi se mogle naslutiti politike prijateljstva. Do tog puta možemo samo prisustvovati klero-nacionalizmu kao moralno etičkoj politici koja nas sve veže u zajednicu i gura u novi zločin.