Piše: Danica Popović,  profesorka Ekonomskog fakulteta, članica CLDS-a

I kao što je bio slučaj i sa svim ostalim ekonomskim programima u Srbiji, najbolje bi bilo da i ovaj odmah padne u zaborav. Evo zašto.

Prvo, zato što ekonomski program nije samoposluga gdje će svako naći nešto na rasprodaji: i radnici i poslodavci i država. Upravo suprotno! Program, to je – odricanje. Program, to je skup podsticaja koji će odvratiti ljude od ponašanja koje šteti društvu, makar njima lično to potpuno odgovaralo. Šta ima od ovakvih mjera u ovom programu? Ništa, naravno.

Ali to nije kraj. Lider svake socijaldemokratske stranke dužan je ljudima pošteno da kaže kako taj sistem stvarno izgleda, u zemljama gdje se pokazao uspješnim! Da im lijepo objasni da je, recimo, porez na novi automobil u Norveškoj 120 odsto, pa da bi ,,punto” koji sada kupujemo za sedam hiljada, ubuduće plaćali 15.400 evra! I da objasni zašto Skandinavci bistre glave i zdrave pameti glasaju za takvu poresku politiku. Odgovor je jednostavan: tamo ljudi dobro znaju da ih država štiti i od nezaposlenosti i od bolesti i od tegoba u starosti – i spremni su to da plate. Kao što narodu treba reći i to da u modernoj socijaldemokratiji važe nevjerovatno surova pravila liberalne ekonomije: da tamo poslodavci lako otpuštaju radnike, da su tržišta potpuno otvorena i da se država u potpunosti povukla iz upravljanja privredom. I gdje su tu onda Đilasova nova državna preduzeća, koja će da riješe probleme koje privatni sektor ne može da riješi? Ili, recimo, gdje su subvencije za one koji su već izvozno konkurentni (!!!), ali ih izdvaja to što koriste domaće sirovine? Pa ovu mjeru zabranjuje Svjetska trgovinska organizacija, u koju pokušavamo da se učlanimo, nama je već sada zabranjeno to da radimo! Bi li iko ozbiljan ovakvo kršenje najavljivao u političkom programu?

A treba reći i ovo: ne samo da se u uspješnim socijaldemokratskim zemljama država skoro sasvim povukla iz privrede, već su i javni sektor u velikoj mjeri prepustili privatnicima. Dokle god javne službe dobro funkcionišu, njima nije važno ko ih vodi. Danska i Norveška dozvoljavaju privatnim firmama da vode državne bolnice, željeznicu, metro... i šta sve ne. Švedska već dvadeset godina ima univerzalni sistem školskih vaučera, a privatne i državne škole se konkurencijom bore za svakog đaka. Da se Milton Fridman sutra probudi, cinično primjećuje londonski „Ekonomist”, prije bi izabrao da živi u Stokholmu nego u Vašingtonu!

I kako onda ozbiljno shvatiti program u kome se kaže: „Neophodno je da kreiramo prostor za otvaranje novih državnih preduzeća u oblastima u kojima postoji jasan državni interes, prije svega u poljoprivredi”? Taj „jasan državni interes” može se objasniti jedino ovako: država, to sam ja, a naš interes je poljoprivreda – je l’ jasno?

Ništa manje sporan nije ni ovaj stav: „Potrebno je da propišemo mjere i razvijemo institucije koje će ukinuti monopole u privredi”, kao da u ovoj zemlji ne postoji ni Zakon o zaštiti konkurencije (to jest, antimonopolski zakon), ni Komisija za zaštitu konkurencije, ni ništa! Što je još gore, kao da mi jedini na svijetu ne znamo da je konkurencija jedini lijek protiv monopola!

Da ne pominjem mjeru broj osam: „Potrebno je da pređemo na fiksni kurs dinara, jer on odgovara proizvođačima i građanima, za razliku od trenutnog koji prije svega odgovara uvoznicima, bankarima i državi”. A tačno je, uglavnom, sve suprotno: uvoznicima više odgovara fiksni, dok kurs koji bi odgovarao svim proizvođačima – jednostavno ne postoji. Pretežnim uvoznicima odgovara fiksni, a izvoznicima fleksibilni, to jest „trenutni”, kako ga zove predsjednik DS-a. Znači, devizni kurs koji on predlaže odgovaraće upravo uvoznicima, tajkunima, i građanima bez ušteđevine, samo da razjasnimo – barem da čovjek zna šta zastupa.

Naravno, u samoposluzi ima i bonusa za poslodavce: „Potrebno je da ukupan nivo izdvajanja poslodavaca za lična primanja zaposlenih ne prelazi 50 odsto neto zarade”. Divna ideja! A deficit će da pokriju… ruzmarin, snjegovi i šaš, razmišljam.

Vjerovatno da je najtužnije to što smo skoro sve ove mjere i ideje mogli da pročitamo u ekonomskim programima Dušana Čkrebića, Dragutina Zelenovića ili Mirka Marjanovića. Kao da su se demoni prošlosti probudili i nekako ušli u kompjuter Dragana Đilasa, pa smo dobili – to što smo dobili. Hoćemo li stvarno tim putem?
 

(Politika.rs/Frontal)