Na Aljaski sam shvatio da ljudi nisu na vrhu hranidbenog lanca – padni u more, gotov si za pet minuta, izađi van bez puške, nema te. Po povratku, o njoj sam pričao dva mjeseca, kaže nam glumac Dušan Bućan koji više od deset godina živi na svojoj djedovini u Golinji.

Od skretanja za Vojnić s državne ceste D1, za radnog dana, pa sve do Vrginmosta nismo se mimoišli ni s deset automobila. Od Vrginmosta do Golinje, sela u općini Gvozd u koje smo se zaputili popiti kavu s glumcem zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Dušanom Bućanom u njegovom domu, s nijednim, ali jesmo s ruševinom jedne crkve pokraj koje je započeta izgradnja nove i jednog groba izmještenog iz konteksta, daleko od groblja. Prošlo je više od deset godina otkako se Bućan preselio na svoju kordunsku djedovinu, a nama se činilo da je prošlo isto toliko vožnje po monotonom, ali kvalitetnom makadamu otkako nam je jedan čovjek, kojega smo nekim čudom zatekli na ulazu u selo, “objasnio” kako doći do Bućanove kuće. Kada smo pronašli signal za mobitel i nazvali Bućana ne bismo li ga zamolili za pomoć, ni njemu nije bilo sasvim jasno gdje se točno nalazimo. “Okrenite se i vozite do terenca”, kazao nam je. Uistinu, naišli smo na džip parkiran pred visokom metalnom ogradom omeđene okućnice, a pozdravljala su nas lavežom tri psa. Bućan nam je otvorio kapiju i pustio nas u svoj dom – ograđena okućnica ima i šumarak.

Kuću su sagradili roditelji pokraj stare obiteljske. Bućan je po majci podrijetlom iz Golinje. Ta je kuća prvotno služila kao vikendica koju je obitelj Bućan redovito obilazila nakon rata i odlaska stanovništva, a sada je dom Bućanu i njegovoj supruzi Sari – oboje rade u 68 kilometara udaljenom Zagrebu. Ostali dolaze u posjetu, no ne zadržavaju se.

– Život je ovdje dobar, ako to želiš. Nema ničeg goreg nego biti ovdje zato što moraš – kaže naš 46-godišnji domaćin.

– Pogledaj ovu šumu – pokazuje nam kroz prozor kuće.

– Ničega od ove šume tu nije bilo prije 1995. To su bili pašnjaci.

Selo je nakon “Oluje” opustjelo i malo tko se, ako itko, vratio – pustoš usred opustjele zemlje.

Dušan Bućan sa svojim konjima, Foto: Leonard Lesić

Dušan Bućan je ostvario čitav niz kazališnih, televizijskih i filmskih uloga. Nagrađen je za ulogu u drami “Proljetno buđenje” Franka Vedekinda Teatra ITD i s Hrvojem Zalarom za uloge klaunova Fljufa i Žljufa u predstavi “Klauni i lutke” Lutkarske scene “Ivana Brlić-Mažuranić”. Šira javnost ga najviše poznaje po putopisima koje je radio sa suprugom u Africi, s prijateljem Borisom Veličanom jašući do Crnog mora, a najšira kao televizijskog voditelja “stvarnosne” emisije “Farma”.

– Vodio sam “Farmu” u Kloštar Ivaniću. To je dragocjeno iskustvo jer sam mogao vidjeti do koje se razine neki mogu pretvarati i glumiti – kaže Bućan.

– Volim živjeti. Putovanja me raduju. Entoni Hopkins je kazao da mu je žao što je život proveo kao glumac jer je “proživio tisuću života, a niti jedan do kraja”. Kao glumac imaš priliku igrati razne likove, no po spuštanju zastora shvatiš da je sve to iluzija. Gluma je najnestvarnija umjetnost. Djelo glumca je on sam. Glumac hrani taštinu nakon što vidi da je utjecao na nekoga. Uvijek znaš jesi li napravio dobru ulogu ili nisi, samo je pitanje želiš li to sebi priznati – kaže i navodi paradoks da od sve literature najmanje voli drame, od kojih živi, a ponajviše pustolovne i znanstvenofantastične romane.

Ljubav spram pustolovine i života uopće odvela ga je i na Aljasku, a to se putovanje pokazalo sudbonosnim. Tamo je otišao jedan, a u Hrvatsku se vratio drugi Dušan Bućan. Nakon toga život u gradu sve ga je manje ispunjavao. Po povratku nije mogao razgovarati ni o čemu drugome osim o Aljaski. Kada bi mu netko nešto tumačio, slušao je nezainteresirano i samo čekao povod da kaže nešto o tom boravku na sjeveru Amerike.

– Kada sam se vratio, više nije bilo natrag. Čak sam se mislio preseliti na Aljasku. Ondje se osjećaš kao živ čovjek – objašnjava uz kavu koju nam je skuhao.

Nešto više od mjesec dana je boravio na otoku Kodiaku gdje je, kaže, omjer broja medvjeda i ljudi jedan naprama jedan.

– Gdje god se okreneš, vrvi životom, tamo ima svega, od medvjeda, kitova, morskih pasa, tuljana, morskih lavova, kraljevskih rakova, losova… Imao sam u 30 dana dva bliska susreta s medvjedima. O Aljaski bih mogao mljeti od nemila do nedraga. To je čudesno mjesto – nastavlja Bućan strastveno opisivati svoj doživljaj najsjevernije američke savezne države.

Život na sjeveru je život na kocki jer smrt vreba svakodnevno i non-stop.

– Moraš upregnuti sve vještine i čula da preživiš, jer možeš stradati od bilo čega. Padneš li u more usred ljeta bez opreme, za deset minuta si mrtav. Odeš li u prirodu bez oružja, mrtav si. Pojedeš li nešto krivo, mrtav si. Tamo te sve živo želi pojesti i jednostavno te se ne boji. Opasnost koja vreba na svakom koraku mi odgovara jer si stalno u pripravnosti i pod adrenalinom, a opet opušten. Ovo ovdje nije ni blizu Aljaski, to je dvorište sa zidom od četiri metra visine – veli Bućan.

– Na Aljaski sam shvatio da ljudi uopće nisu na vrhu hranidbenog lanca – padni u more, gotov si za pet minuta, izađi van bez puške, nema te. Kada ondje sretneš medvjeda, izgledno je da će te pojesti – dodaje.

Mada nije Aljaska, Kordun joj je puno bliži od života u saćima zagrebačkih košnica.

– Živio sam u Zagrebu u stanu od 40 četvornih metara. Kada sam se vratio, samo sam o Aljaski pričao dva mjeseca. U Zagrebu si u betonu – nema ničega. Ljudi imaju površne odnose. Kada uđem u šumu, osjetim mnogo više života nego u gradu. Paradoks gradskog života je što osjećaš nerijetko ogromnu samoću u svojoj sobi u višestambenoj zgradi, a ovdje, gdje ne živi nitko, imam osjećaj kao da me gleda stotinu pari očiju – govori Bućan.

Autentičan je – nije se povukao na selo ili u prirodu iz ideoloških ili pomodarskih razloga, već zato što mu je život u gradu bio suviše samotan i dosadan, a posebno nakon što je drugi put posjetio Sjedinjene Države, ovoga puta Navaho Indijance u njihovom rezervatu. Tada je konačno prelomio – po povratku je napustio Zagreb.

– Tamo sam radio uistinu svašta, primjerice hvatao konje lasom. Njihov rezervat se prostire kroz četiri američke savezne države. Jako su povezani s prirodom – ne iskorištavaju je i ne uništavaju poput bijelaca. Također, njihov smisao za humor je sličan našem – nastavlja.

– Nisam rekao da idem živjeti ekološki, nego da idem živjeti tamo gdje se mogu baviti životinjama, što u gradu ne mogu. Bavio bih se sa stotinu toga, uzgojem konja i svinja, ali to iziskuje vrijeme, a njega najmanje imam – pojašnjava.

Vodi nas cestom do stare kuće kako bi nas upoznao s divljom svinjom koju zove Korona: udomio ju je nakon što ju je pronašao u šumi.

– Imala je na sebi još pupčanu vrpcu – ističe.

Koroni blato služi za zaštitu od parazita, Foto: Leonard Lesić

Iako je lovac, a ni kolinje mu nije strano, Koroni, koja je sada već stokilašica, obećava sretan život i prirodnu smrt.

– Volim svoju divlju svinju. Nazvali smo je Korona jer smo je pronašli baš kada je bio prvi val koronavirusa. Nevjerojatno je otporna. To su moćne i inteligentne životinje. I vrlo čiste životinje – nema niti jednog nametnika jer se stalno čisti, a blato joj služi za zaštitu od parazita. Voli se kupati. Povezuje zvukove, primjerice zvuk mikrovalne sa zagrijavanjem mlijeka – kaže.

Mada je prvo živjela u kući, to je s vremenom i kilažom postajao sve veći problem, pa sada uživa u ograđenom prostoru koji je svojom njuškom preorala nebrojeno puta.

– Vidiš, ovo je sve nekada bilo selo – govori Bućan vodeći nas od Korone do Zeke i Zoe, konja koje drži u malo udaljenijoj staji.

Prolazimo pokraj devastiranih kuća, praćeni očima mačaka kojih je tu umnogome više no ljudi. S obzirom na to da je sa Sarom u Mozambiku, za snimanja putopisnoga serijala o Africi, plivao s kitovima i kitopsinama, pitamo ga što bi pokazao nekome iz Mozambika kada bi ga doveo u Vrginmost.

– Ovdje nema kitova, možda bih ga odveo na pivo ispred mjesne trgovine – duhovito odgovara.

Stižemo do predivnih konja. Dušan se s njima pozdravlja, a zatim odlazi u staju i čisti gnoj, te nam otkriva da je htio biti veterinar.

– Nisam, nažalost, imao dovoljno dobar uspjeh u školi da bih upisao taj fakultet – priznaje.

Konji su njegova prva životinjska ljubav. Zoe je potomak njegova prvog konja Samsona. Otvara ogradu i pušta ih – Zeke i Zoe odgalopiraše izgubivši se iz vidokruga u divljini.

Naš boravak se bliži kraju, Dušan mora dočekati brata koji stiže u posjetu, no insistiramo da nas odvede do seoskog dućana.

– Može. To je u Boviću. Ionako moram kupiti pivo – pristaje.

“Zbor građana” voli svog susjeda, Foto: Leonard Lesić

U istoj zgradi je društveni centar – prostorija u kojoj zatičemo nekolicinu starijih mještana opskrbljenih pivom iz trgovine. Mada su bili posvećeni kartanju, uspjeli smo ih upitati da li je Dušan dobar susjed ili pušta glasnu muziku.

– Mi smo srećni što ga imamo. Čovjeka koji u životu ima znanje, a nije proklet, pohlepan, treba imati – kaže djed Boško.

Pitamo koliko je ljudi u selu.

– Toliko da se ne možemo okupiti ni za belu – odgovara “zbor građana”.

U blizini su srušena crkva i neobičan grob s početka ove priče. Riječ je o ruševinama pravoslavne crkve Vaskrsenja Hristovog pokraj kojih je tek započeta novogradnja.

 
Grob partizana Ljubana Ajdinovića, Foto: Leonard Lesić

– Nju su do Drugog svjetskog rata koristili pravoslavci i katolici. Ustaše su je srušile, a komunisti nisu obnovili. Tek je nedavno započeta obnova, ali i zaustavljena – vjerojatno nema novca za izgradnju – objašnjavaju mještani.

Grob pripada partizanu Ljubanu Ajdinoviću koji je poginuo pred sam kraj rata.

Izvor: p-portal.net