Autorski tekst Muharema Bazdulja

Živimo u društvu (ili društvima) paralelnih monologa. Ništa nije u teoriji privlačnije, a u praksi odbojnije od dijaloga. Gotovo da više nema ni televizijskih emisija koje suočavaju neistomišljenike. Kad se više slučajno nego s namjerom takva neka i desi, maltene odjednom postaje hit. Jer tzv. obični ljudi bolje od tzv. elita znaju kolika je važnost debate i diskusije. Oni u svojim mnijenjima uglavnom nisu toliko investirani kao pripadnici elita. Oni su, dakle, ponekad čak i spremni da promjene mišljenje pred snagom argumenata.

U moru naoko sličnih „ivenata“ festival „Sloboda narodu“ je makar i na nesavršen način ipak insistirao na suočavanju neistomišljenika i to mu je, po mom mišljenju, ključna vrlina. Neko bi mogao da apotekarskom vagom mjeri prisutnost ovakvih ili onakvih sudionika, ali ipak je očigledno da nisu svi bili na tragu iste agende. Uostalom, i različite reakcije u različitim medijima su potvrda toga.

Na tom tragu, htio bih reći nešto više o suštinskoj važnosti dijaloga među neistomišljenicima za zdravlje društva. Ima ljudi koji to propagiraju čisto kozmetički. Prepoznaćete ih po tome što imaju ideju da neistomišljenika treba biti manje od deset posto. Njihov svjetonazor je superioran u odnosu na one koji bi razgovarali samo sa istomišljenicima, ali ne previše.

Moja je teza, međutim, da razgovor sa neistomišljenicima nije važan zbog nekog insistiranja na poštenju i fer-pleju. Važan je i iz vrlo sebičnih razloga, u kontekstu stvarne privrženosti poziciji koju zastupate. Ubjedljive argumente u tom pravcu iznosili su u posljednje vrijeme mnogi naučnici, naročito evolucioni biolozi. Jedan od takvih, kanadsko-libanski profesor i autor, Gad Sad, u skorašnjem intervjuu govori o svojoj novoj knjizi „Parazitski um“ u kojoj prepoznaje „mentalne viruse“ koji počinju da bivaju opasni za opstanak čovječanstva, pa u jednom trenutku kaže: „Razlog je taj što kao evolucijski psiholog često proučavam načine ponašanja u drugih vrsta kako bi pronašao objašnjenja nekih fenomena unutar vlastite. To se zove komparativna psihologija. Primjerice, postoji parazit imena toksoplazma gondii koji napada mozak miša. Miš gubi urođeni strah od mačaka i postane mu privlačan mačji urin – to, naravno, nije naročito pametno ako si miš. Slično operira i čovjek. Jednom kad se zarazimo izvjesnim idejnim patogenima, izgubimo kapacitete kritičkog razmišljanja. Gubimo mogućnost da se koristimo razumom, logikom, znanstvenim metodama, itd.“

Ono o čemu Sad ovdje govori savršeno se ukazuje unutar svijeta gdje su društvene mreže skoro u potpunosti zauzele mjesto tradicionalnih medija. Koliko god bilo koji tradicionalni medij bio generalno „ljevičarski“ ili „desničarski“, njegovi konzumenti ipak stiču sliku o političkim pozicijama suprotne strane. Takva informisanost je uvijek korisna. Kao u analogiji sa imunim sistemom, djeca koja odrastaju „pod staklenim zvonom“ češće su alergična i češće u odraslom životu imaju ozbiljniji problem sa virozama. Izloženost „neprijateljskim agensima“ jača imuni sistem.

Svaki ozbiljan umjetnik reći će vam da više voli konstruktivnu kritku, od adorativnog hvalospjeva. Potonji mu donosi kratkotrajno zadovoljstvo, ali nikakvu korist. Konstruktivna kritika pomaže u usavršavanju. Isto važi i za razgovor sa neistomišljenikom. Ako i ne promijeniš mišljenje, dobićeš nove racionalne argumente za tezu da si u pravu, dok je razgovor sa istomišljenikom, nažalost, prečesto tek ono štulićevsko „uzajamno milovanje idiotskih glava“.

Stoga, u mojoj ličnoj motivaciji za razgovor sa neistomišljenicima nema skoro ničeg idealističnog. Ona je uglavnom sebična. Tu mogu da testiram argumente skoro kao na poligonu za vojnu vježbu. U tom smislu, preferiram i da su predstavnici „druge strane“ tu iz sebičnih razloga. Tek tako debata dobiva pravi smisao. I zato, vrlo često, nakon dobre i plodne diskusije, mada obično niko nikog ne ubijedi u svoju istinu, protivnici mogu da sa iskrenim osmijehom i stiskom ruke pozdrave jedan drugog. U analogiji sa sportom, bio je to trening od koga su obe strane imale koristi. Gramšijevski „kulturni rat“ se svakako nastavlja, ali s manjom sklonošću da se druga strana dehumanizuje. Dobitak je to kojeg nikako ne bi valjalo smatrati zanemarivim.

Izvor: slobodanarodu.ba