Kiš je do nekog doba možda vjerovao da se on, takav srećković, izvukao iz gasne komore i preživio koncentracioni logor i da sad luta izgubljen prateći neku svoju zvijezdu vodilju i da će doći kad se ta zvijezda jednom zaustavi. Neki ljudi žive dok vjerujemo u njih.

Zamišljao sam susret mog oca i Danila Kiša. U nekim godinama prošlog milenijuma, mogli su da se sretnu na ulicama Beograda. Moj otac – u uniformi oficira JNA i Danilo – razbarušeni mamurni student u sivom, prevelikom sakou. Sudare se ramenima na ćošku Knez Mihailove i Danilo, kulturan kakav jeste, kaže „Oprostite“, ali je spreman i potući se, ako oficir ružno odreaguje, no oficir samo klimne glavom i nastavi dalje. Nevjerovatnost ovog susreta leži u prostoj činjenici da se on stvarno mogao desiti i niko ne može dokazati da nije.

Naši očevi – oblak dima iz Aušvica i oblak dima iz pepeljare. Obojica odavno isčeznuli kao što dim rastvori zrak i razbije njegovu težinu.

Uvijek sam se pitao čiji su očevi ljudi koji guraju leševe kroz rupe u ledu smrznutog Dunava? O čemu su razmišljali naši očevi kad smo dolazili na ovaj svijet, musavi i uplakani? Da nam ostavljaju bolju budućnost ili da ćemo mi imati snage da je stvorimo kad već oni nisu? Ili nisu mislili ni o čem, gonjeni instinktom reprodukcije, trenutkom zanosa. Trebamo li sada da oslobodimo njihovu savijest i pustimo je da mirna luta bespućima svemira, kao odavno pokvareni i napušteni Enterprise?

Kovidno je vrijeme, proljeće ili nešto između i behar sve više podsjeća na snijeg, zainjio na mršavim granama, a tako i miriše.

U četiri ujutru čitam neki stari interviju Tomasa Bernharda, u majici sam kratkih rukava, u sobi je dovoljno toplo. A onda kroz prozor kuhinje, gdje je mnogo hladnije, posmatram boje neba pred svitanje. Ovi trenuci su sve što imam, tišina ukorijenjena ćutanjem, jer pred jutrom je bogohuljenje reći bilo šta. Bernhard kaže da samo nezavisan pisac može pisati šta hoće. Činjenica je da moram platiti račune. Na ovo „moram“ se naviknemo, a na drugo „moram“ ne, jer nam ono daje lažni osjećaj slobode, privid da o nečem odlučujemo. A razlike između „moram“ – nema. Ne moram platiti račune, ako imam hrabrosti da spavam pod mostom ili kraj puta i umrem od gladi. Ili onda prihvati svako „moram“ kao nužnu neminovnost. Riječi su odavno izgubile smisao.

I opet mislim o tome šta bih radije izabrao: loš život ili dobro pisanje!? I uvijek dajem isti odgovor, bez dileme: loš život, ali život, ne okretanje u istom krugu, ne bezbroj puta odgledani i odživljeni „Dan mrmota“.

Neimanje života te svakako oslobađa odgovornosti dobrog ili lošeg pisanja, tada svakako pišeš šta hoćeš i to niko ne može osporiti, a uopšte nije važno da li je dobro, trivijalno, užasno ili genijalno. Nije važno. Pogodio si sasvim pogrešno vrijeme da pišeš, tako da u konačnici nema nikakve veze.

Jer sve što imamo, samo je ovo sada. Vrijeme, koje je najveća iluzija, konstantno nas opominje na to, a mi stalno previđamo. I onda se desi Vuhan i cijeli svijet padne u komu. Nije ni prvi, nije ni zadnji put. Živi smo samo sada, sutra smo oblak dima iz Aušvica ili oblak dima iz pepeljare. A mi živimo na odgođeno. Vrtiš se u krug. I na kraju umreš.

Jer, najzad, iz tog se kruga, ne možeš izbaviti. Odnosno, pitanje je, da li je smrt izbavljenje!? Dokle god postoji svečanost iluzija na stolu, možeš živjeti u uvjerenju da si iznad toga. Ali nisi. Jednom ćeš se uvjeriti, ako si dovoljno hrabar, da je i ono posljednje u šta si vjerovao, što te, prividno, držalo izvan tog kruga – ništa drugo, do samo još jedna iluzija. A ti stvaran. I kosti te stvarno bole. I umor te stvarno pritiska.

Prije neki dan sam ponovo gledao „Andreja Rubljova“. Ne znam više ni koji put. Velika umjetnička djela, tu i tamo, s vremena na vrijeme, ipak ostave trag na poneku dušu. Sad sam ga sasvim drugačije doživio. Zaćutati. Skloniti se i od onako gluvog svijeta, u kome su naše riječi samo eho, ne da se spasiš od toga da budeš povrijeđen, jer odavno nema mjesta koje nije ranjeno, već da upravo sačuvaš te riječi koje su ti date na čuvanje. Prihvati svoju jurodivost kao dar, a ne kao prokletstvo ili strah. I u njoj otploviti, isto kao što mirno plovim u nježnost novog jutra. Dok izgleda da je budućnost koju su naši očevi sanjali mnogo veća zabluda od one koju smo mi prestali sanjati.

Izmučen zadnjim stadijem raka, a bez hrabrosti da izvuče pištolj koji je stalno držao pod jastukom i puca sebi u glavu, Danilo Kiš je odbio da uzima lijekove i hranu. Borba se svakako završavala na istom mjestu. Ostati čovjek znači ostati gladan do smrtnog časa.

Ćutanje je glad za riječima. Tek tako one dobiju svoju pravu vrijednost.
 

Piše: Stevo Grabovac

Frontal