- Pazite samo onu situaciju sa natpisima “Pušenje ubija” na cigaretama u BiH. Otkad ne živim u BiH, malo sam se odvikao od toga, pa kad dođem i kupim cigarete na kiosku, uvijek se malo zblanem. Neki od najboljih skečeva “Nadrealista” bavili su se tom bizarnom “jezičkom pometnjom”, ali čak ni njima nije onomad palo na pamet da idu ovako daleko. Ili, recimo, sjećate se onog skeča kad Nele Karajlić igra voditelja kontakt programa koji na televiziji vodi emisiju sa nekim inženjerom informatike pa skida cipele, podriguje i provocira gosta? To je izgledalo kao hiperbola, a danas ima televizija sa, kako se to kaže, nacionalnom frekvencijom gdje je to svakodnevna praksa bez ikakvog ironičnog odmaka. Zato kažem, nema potrebe za imaginacijom u ovom slučaju, dovoljno je prepisivati stvarnost -  kaže Bazdulj.

U nastavku ovog razgovora, ovaj rođeni Travničanin koji već izvjesno vrijeme živi i radi u Beogradu, govorio je i o neobičnim rezultatima navodnog “velikosrpskog hegemonizma”, pokušajima da Sarajevo bude onoliko bošnjačko, koliko je Banjaluka srpska, misteriji ljubavi Sarajeva prema Milu Đukanoviću, ali i razlozima zašto Ivo Andrić smeta pojedinim bošnjačkim “intelektualcima”.

Na šta ste mislili kada ste jednom prilikom rekli kako na ovim našim prostorima još uvijek nijedan rat nije završen?

BAZDULj: Jednostavna je zapravo stvar: ako pogledate u doživljaj svih ratova koji su se na Balkanu desili u posljednjih stotinu i kusur godina, kod konstitutivnih naroda u BiH, dominantni narativi su uglavnom različiti. Važi to i za Balkanske ratove i za Prvi svjetski i za Drugi svjetski, pa kako ne bi važilo i za rat(ove) devedesetih. Ti ratovi traju u smislu različitih interpretacija, a kad takvi postoje, da gorko parafraziram onu notornu maksimu Slobodana Miloševića iz 1989., onda ni oni oružani nisu isključeni. Mada, čini mi se da barem u narednih deceniju-dvije, od oružanih sukoba i ne moramo toliko da strahujemo, pošto ovdje nema ko da ratuje. Kod nas je procenat mlađeg muškog stanovništva, koje čini ključnu snagu svih ratova, sada toliko mali, da mi se čini da tu imamo sreću u nesreći, to jest da rata neće biti ne jer ne postoje politički uslovi, nego jer, kao u onom socijalističkom vicu o Snježani i tri patuljka, nema kadrova.

Konstantno se širi strah od “velikosrpskog hegemonizma”. Kako je nastao taj termin te kako je on uopšte kreirao sudbine naroda na ovim našim prostorima? Nedavno ste napisali kako bi se njega u stvari trebali najviše bojati sami Srbi…

BAZDULj: Taj konkretan moj tekst na koji aludirate nastao je kao vrlo emotivna reakcija na pojedine javne istupe raznih dušebrižnika koji su u kontekstu pjesme “Ne lomite mi bagrenje” nedavno preminulog Đorđa Balaševića govorili o tobožnjem hegemonističkom iživljavanju Srba nad kosovskim Albancima u prvoj polovini osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Ne sporeći da od Miloševićevog faktičkog ukidanja autonomije Albanci na Kosovu jesu diskriminisani, ne bi se smjelo zaboraviti da su u nekom periodu prije toga na Kosovu bili diskriminisani Srbi i Crnogorci. Prije toga takođe Albanci, a onda možemo da se vratimo u jednačinu Andrićevog kmeta Simana ko je koga duže jahao. Čini mi se da nema bolje budućnosti ako se ne pogledamo u oči i ako ne govorimo istinu. Kao što je istina da kad se podvuče crta, u Jugoslaviji koju proglašavaju tvorevinom velikosrpskog hegemonizma, praktično svi nesrpski narodi doživljavaju svoju emancipaciju. Malo neobičan rezultat za hegemonizam, zar ne?

Kako gledate na to da je čak i pomoć Srbije BiH u vakcinama u pojedinim sarajevskim krugovima doživljena kao jedna vrsta hegemonizma? Da li je pojedincima korona “udarila u glavu” ili…

BAZDULj: Tu postoje dva razloga. Jedan je klasičan antisrpski sentiment, a drugi je skretanje pažnje sa svoje nesposobnosti. Čini mi se, međutim, da u ovom slučaju takozvani obični građani to odlično shvataju. Tako je to kad je posrijedi vrlo konkretan lični interes.

Vlasti u Sarajevu su u proteklom periodu izmijenile nazive velikog broja ulica. Sa table su skinuta imena gotovo svih narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, srpskih književnika i pjesnika. Šta će na kraju od Sarajeva ostati?

BAZDULj: Pošto ipak razgovaramo za banjalučke novine, red je da barem notiramo da Banjaluka i nije najidealnija adresa s koje se mogu poslati takve zamjerke, pošto ćemo doći do one poslovice “rugala se sova sjenici”. I u Banjaluci ne samo da su promijenjena imena brojnih ulica, nego se ni naselje Mejdan više zvanično ne zove Mejdan, kao ni Šeher, kao ni Šehitluci, i tako dalje. S druge strane, vlasti koje su u Banjaluci sprovodile takvu politiku, nisu ni krile da polaze isključivo od srpskog stanovništva. Sarajevski slučaj tu nije gori, ali je malko licemjerniji, pošto se oficijelno brane antifašizam i multikultura, istovremeno sa odricanjem od Vojislava Kecmanovića koji je predsjedavao ZAVNOBiH-om , da potenciram samo jedan primjer. A cilj je, čini mi se, da Sarajevo bude onoliko bošnjačko, koliko je Banjaluka danas srpska.

Ono što je posebno interesantno jeste da su takve i slične odluke podržale i partije koje navodno baštine tekovine antifašizma…

BAZDULj: Da, to je jedna od karakteristika današnjih društvenih podjela u Sarajevu, gdje zapravo oko ključnih političkih pitanja nema razmimoilaženja. Razlika između ljevice i desnice u Sarajevu tiče se eventualno drukčije optike prema seksualnim manjinama ili prema ulozi religije u društvu, ali što se tiče pogleda na raspad Jugoslavije i rat devedesetih, odnosno vizije budućih odnosa između različitih etničkih zajednica u BiH, tu nema nikakve razlike.

Možete li rasvijetliti misteriju zašto u FBiH toliko žale za Milom Đukanovićem?

BAZDULj: Moram da priznam da to ni meni nije u potpunosti jasno. U nekim medijskim, kulturnim, političkim i sličnim krugovima, postoji direktan materijalni interes. Đukanovićev režim je znao biti izdašan prema “prijateljskim kružocima” u takozvanom regionu. Ali nije sve, rekao bih, ni svedivo na to. Kod nekih drugih ljudi, čini mi se, ima ulogu i ona maksima da je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”. Ako oni doživljavaju Srbiju kao opasnost, a Mila Đukanovića kao neprijatelja Srbije, onda im je Milo odjednom mnogo mio. Pa im je kognitivna disonanca toliko velika da su Đukanoviću u stanju da zaborave i njegovu ulogu u ratovima devedesetih, a da etničkog Albanca Dritana Abazovića nazivaju četnikom samo zbog činjenice da nije antisrbin.

A zašto pojedinim bošnjačkim intelektualnim krugovima smeta Ivo Andrić?

BAZDULj:  To je zapravo kompleksno i komplikovano pitanje, koliko god da se na njega često odgovaralo. Prije koju godinu je londonski profesor književnosti Zoran Milutinović napisao sjajnu knjigu “Bitka za prošlost” u kojoj je mnogo toga iz vašeg pitanja suvereno, efektno i duhovito objašnjeno. Ako bih ovdje iskoristio samo sintagmu iz naslova njegove knjige, rekao bih da tim krugovima smeta što ih u svim njihovim bitkama za prošlost, Ivo Andrić unaprijed pobjeđuje. Kao u nekom Tarantinovom filmu, oni još ni ne izvuku mač iz korica, a on im ga izbije iz ruke.

Da li je Emir Kusturica izdajnik?

BAZDULj: Ne mislim da je izdajica. Ne znam čiji bi izdajica bio. Koliko ja pratim, on se dok je postojala Jugoslavija, izjašnjavao kao Jugosloven, a poslije raspada je izabrao Srbiju za svoju domovinu. Pretpostavljam da ljudi koji ga nazivaju izdajicom imaju u vidu njegovo ime orijentalnog porijekla, odnosno činjenicu da su mu i roditelji nosili imena orijentalnog porijekla, pa mu unaprijed pripisuju identitet. A takvo nametanje identiteta je uvijek pogrešno i uvijek tukne na fašizam. Zapravo bi se moglo reći da su izdajice mnogi od onih koji danas Kusturicu optužuju za izdajstvo. Ako bismo pronašli njihove intervjue i javne istupe iz osamdesetih godina, recimo, kad su se zaklinjali u Jugoslaviju, a onda je prvom prilikom odbacili, vidjeli bismo eklatantan primjer izdajstva, prvenstveno samog sebe, što je uvijek najgora izdaja.

Kakvo mišljenje imate o Meši Selimoviću?

BAZDULj: Meša Selimović je jedan od najvećih južnoslovenskih i srpskih pisaca u dvadesetom vijeku i takođe autor jednog od najboljih balkanskih romana u dvadesetom vijeku. Zapravo, čak i dva njegova romana mogu da se uvrste u neku “best of” listu najboljih balkanskih romana. Mislim, naravno, na “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”. Meni kao čitaocu, međutim, gotovo jednako su važna i njegova “Sjećanja”. I bio je častan čovjek koji je u teškim trenucima birao ispravan, a ne lakši put.

Rođeni ste u Travniku, živjeli ste i radili u Sarajevu, a posljednjih nekoliko godina ste u Beogradu. Kako se osjećate kao srpski ili pisac iz BiH?

BAZDULj: To je zapravo dosta lagano pitanje jer jedno nikako ne isključuje drugo. Ako baš hoćete, jako mnogo mojih najdražih pisaca, pa i preteča, na neki način, su i bh. i srpski pisci: i Ivo Andrić i Meša Selimović i Skender Kulenović i Petar Kočić i Branko Ćopić. Zapravo je Selimović koga ste malo prije pomenuli to najbolje definisao kad je rekao, parafraziram, po jeziku i po književnoj tradiciji sam srpski pisac, a u zavičajnom smislu bosanskohercegovački. Kao što je Vladan Desnica srpski i dalmatinski pisac, Mihailo Lalić srpski i crnogorski,  Vasko Popa srpski i banatski. Srpska kultura je istinski policentrična i to je nešto što se nipošto ne bi smjelo odbacivati. U dijelu srpske javnosti, postoji sklonost da se razočarenje u Jugoslavije preslika u neko sužavanje u kulturnom smislu što bi bilo istinski pogrešno. Velike i ozbiljne kulture su uvijek inkluzivne. Velike kulture se, da se vratim na pojam iz jednog od vaših prethodnih pitanja, ne odriču čak ni “izdajica”.

Šta trenutno pišete?

BAZDULj: Imam nekoliko projekata u procesu proizvodnje, ali ono čime se upravo ovih dana, dok razgovaramo bavim, je pripremanje nekih ranijih romana, deset do petnaest godina starih, za nova izdanja i to mi, moram da priznam, predstavlja veliko zadovoljstvo. Nova knjiga privlači pažnju time što je nova, ali činjenica da postoji interes za nešto što ste pisali u nekom drugom životnom periodu, što se u svoje vrijeme dobro prodavalo, ali što sada ima novu publiku mi kao piscu izuzetno prija. Roman “Tranzit, kometa, pomračenje” je nakon sarajevsko-zagrebačkog izdanja od prije 14 godina, imao već dva srpska, plus izdanja na njemačkom i engleskom jeziku, u Beču te u Irskoj i u američkoj saveznoj državi Teksas, a za koji dan izlazi u novom srpskom izdanju za “Službeni glasnik”. Takođe, moj roman “April na Vlašiću” čije je prvo izdanje izašlo prije ravno deceniju, a odavno ga nema ne samo u knjižarama, nego ni u antikvarnicama, od iduće sedmice je u svim boljim knjižarama, kako se to kaže, u izdanju “Aretea”.

Ima li nečeg novog kad je riječ o prevodilačkom i novinarskom radu?

BAZDULj: Upravo je izašao moj prevod Hitlerove biografije koju je napisao Brendan Sims pod naslovom “Samo svijet je bio dovoljan”. Bio je izazov prevesti tu knjigu više od hiljadu autorskih kartica dugačku. Takođe, u toku aprila, zagrebačka “Fraktura” će da objavi moj prevod knjige eseja o Danilu Kišu Marka Tompsona “Žamor povijesti”. To je neka vrsta nastavka Kišove biografije istog autora pod naslovom “Izvod iz knjige rođenih” koju sam takođe preveo prije šest-sedam godina. Kad je o novinarstvu riječ, pišem već godinama za “Oslobođenje”, “Politiku” i “Nedeljnik”, od prošle godine i za portal Preokret, dok mi u posljednja dva-tri mjeseca naročito zadovoljstvo predstavljaju tekstovi koje pišem za portal “oko.rts.rs.” koji srdačno preporučujem svim vašim čitaocima, ne samo zbog mojih tekstova. Opet, apropo Banjaluke, ne mogu da ne pomenem da mi je u posljednjim godinama jako drago bilo pisati ciklus kratkih eseja o pjesmama iz jugoslovenske popularne muzike za portal Bosonoga.

Poslije pandemije dolazi hedonizam

Koliko nas je i ova pandemija mentalno unazadila i otuđila? 

BAZDULj: Ne mislim da nas je pandemija otuđila. Ljudi se samo povinuju nekim novim pravilima. Istorija nas, međutim, uči da poslije epidemija i pandemija obično dolazi vrijeme odavanja hedonizmu i međusobnog približavanja. Vjerujmo u nauku, uzdajmo se u vakcinaciju i možda ne toliko brzo kao što žele optimisti, ali ipak brže nego se pribojavaju pesimisti, ponovo ćemo se družiti onako kako volimo i kako smo naučili.

Izvor: glassrpske.com