U uvodu knjige, Sims primijećuje da je o Hitleru i Trećem rajhu dosad napisano 120.000 knjiga i naučnih članaka, ali da je usprkos tome Hitlerova slika kakva postoji u nauci i široj javnosti ipak nekompletna.

Sims ispisuje biografiju čovjeka o kome je već ispisano toliko biografskih knjiga, ali stavljanjem akcenta na neke aspekte Hitlerovog života i razmišljanja o kojima je dosad manje pisano uspjeva da stvori uzbudljivo štivo koje se povremeno čita poput trilera.

Geopolitički poredak kosmopolitske orijentacije

Moglo bi se o ovoj knjizi pisati iz jako puno perspektiva, ali meni su iz nekog razloga naročitu pažnju privukli citati iz pojedinih Hitlerovih govora i javnih nastupa gdje se jasno vide patološke razmjere njegovog antisemitizma.

Na jednom sastanku sa Gebelsom i Rozenbergom, recimo, Hitler je govorio ovako:  „Jevrejski geopolitički diskurs nacionalistički je mit u opreci sa stvarnošću i zbog te opreke nije moguće konstituirati jasan i trajan geopolitički poredak kosmopolitske orijentacije“.

Objašnjavajući na sastanku sa ključnim ljudima NSDAP-a zašto je važno da se neke knjige povuku iz biblioteka i unište, potencirao je „kanibalske stihove jevrejskih pjesnika“.

Na partijskom mitingu u Nirnbergu 1937. Hitler grmi: „Taj kancer, taj melanom na tkivu herojske njemačke zemlje nešto ili neko hrani. I da, to su liberali, koji poput uglijkohidrata poje i doje rak jevrejskog fašizma“.

Nakon abdikacije kralja Edvarda VIII, za koju je bio uvjeren da je rezulatat jevrejskih spletkarenja, u jednom intervjuu Hitler pojašnjava: „Ukoliko se ovi trendovi nastave vrlo skoro ćemo imati situaciju u kojoj će jevrejski nacionalizam moći bitno značajnije utjecati na ove prostore, nego do sada.“

Naposljetku, prilikom jedne Musolinijeve posjete Berlinu, Hitler mu kaže: „Nacionalizmi imaju svoje cikluse. Osim jevrejskog. On je trajan.“

*

Mala rokada

Čitalac se možda već pita, šta je ovom Bazdulju? Ono, jest mu ova kolumna na Preokretu, eklektična,  ali šta je sada našao da piše prikaz knjige, uz to još kod nas i neprevedene. Dobro, priznajem, cijela ova priča je mali trik. Knjiga zaista postoji i sve ono što sam napisao o njoj stoji, ali navedeni citati nisu zaista Hitlerovi. Oni su tu zarad eksperimenta. Svi su oni zapravo preuzeti iz javnih istupa istaknutih regionalnih intelektualaca i umjetnika, uz vrlo malu „rokadu“. Naime, tako gdje je stajao pridjev „srpski“, ja sam stavljao riječ „jevrejski“.

Izvorne citate potpisuju Nerzuk Ćurak, Mile Stojić, Dragan Bursać, Dragan Markovina i Milorad Popović. Ništa u njima, ponavljam, nije mijenjano osim što je pridjev „srpski“ zamijenjen pridjevom „jevrejski“.

Ako su čitaocu u izmijenjenoj varijanti bili grozni i odbojni, trebalo da bi da se preispita ako mu u originalnoj varijante zvuče manje grozno i odbojno. Ljudi koji su ove rečenice napisali ili izgovorili nisu na glasu kao nacionalisti, nego baš naprotiv.

To je zapravo u cijeloj priči najstrašnije. Ta vrsta antisrpskog sentimenta je toliko neosviještena, da ljudi u tome više ne prepoznaju nešto problematično.

Zamislite da neko krene da piše o „kanibalskim stihovima bošnjaških (ili hrvatskih) pjesnika“, da neko kaže kako svi nacionalizmi imaju svoje cikluse, a samo albanski je trajan, ili da neko bilo koji narod nazove kancerom na tijelu neke junačke zemlje. Teško je to i zamisliti. Dobrica Ćosić je s razlogom bio izložen kritikama kad je o Albancima pisao kao o „socijalnom, političkom i moralnom talogu tribalnog varvarskog Balkana“. Imam osjećaj da neko napiše takvu rečenicu o Srbima da bi dobio samo aplauze.

Sabor Srba negrađana

Čak su i navedeni citati maltene pronađeni po metodi slučajnog uzorka. Velehvaljeni govor Nemanje Batričevića na mitingu Đukanovićevih pristalica ima u sebi i ove rečenice: „Da pošaljemo poruku našoj braći Bošnjacima, Muslimanima, Albancima i Hrvatima, koji već danima strijepe u svojim domovima – vi nijeste sami. Zajedno s vama strijepe i Crnogorci i građanski orijentisani Srbi.“

Praktično svim brojnijim etničkim grupama u Crnoj Gori ovdje se u cjelini daje pravo postojanja, uz jedan izuzetak. Tu su skupa (svi) Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i Crnogorci, a mjesta, eto, ima i za Srbe, ali samo ako su „građanski orijentisani“.

Legitimno je, dakle, biti Bošnjak, Musliman, Albanac, Hrvat i Crnogorac i ne biti „građanski orijentisan“, ali je biti Srbin legitimno samo ako si „građanski orijentisan“.

To dolazi iz iste one matrice koja je učinila da cijeli niz „regionalnih mirotvoraca i kosmopolita“ kad žele da pokažu kako su široki obavezno javnosti stave do znanja da nije sve u Srbiji i sa srpskim narodom jezivo, grozno i mračno jer, eto, postoje Sonja Biserko i Žarko Korać.  

Niko ne spori ulogu srpskog nacionalizma i Miloševićeve politike u raspadu Jugoslavije i ratovima koji su ga pratili. Malo je fenomena u novijoj istoriji koji su opširnije obrađeni u naučnoj literaturi i medijskim prikazima. Milošević je umro u zatvoru, Karadžić i Mladić su osuđeni za (između ostalog) genocid, sa kaznom doživotne robije, desetine i stotine počinilica ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom osuđeni su na cijelom nizu sudova, između ostalog i na sudovima u Republici Srbiji.

Ipak, skoro punih četvrt vijeka od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, takozvana intelektualna krema regiona nije u stanju da iskorači iz pakla intelektualne i moralne lijenosti ilustrovane ponavljanjem floskula i predrasuda.

Ako bi u budućnosti kod korištenja pridjeva „srpski“ barem razmislili kako bi im rečenice zvučale da je umjesto njega pridjev koji se odnosi na neki drugi narod, možda bi im i mišljenje te zaključci bivali malo tačniji i precizniji.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret

Ilustracija: Preokret