Ova zemlja mi je pružila mnogo prilika za uspjeh, koje možda ne bih imao u bivšoj Jugoslaviji da sam se tamo rodio. Zbog toga ću se uvijek osjećati kao Amerikanac. Međutim, ne mogu zaboraviti i na svoje srpsko porijeklo, na koje sam vrlo ponosan. Znači, ja sam Amerikanac srpskog porijekla. I ta dva identiteta se ne mogu odvojiti od mene. Imajući u vidu šta su sve moji preci morali proći, najmanje što mogu je da poštujem te njihove žrtve. Borim se za to da moja deca i svi Amerikanci shvate da su Srbi jedan pošten i dostojanstven narod.

Kaže ovo na početku intervjua za “Glas Srpske” profesor fizike sa Univerziteta Nevada u Las Vegasu Majkl Pravica koga su sunarodnici u Americi, “prekrstili” u Mihajlo. U nastavku ovog razgovora ovaj vrsni naučnik je opisao sve borbe i nedaće s kojima su njegovi preci susreli nakon odlaska iz rodne Hercegovine, zavjetu koju su mu oni ostavili, svom prvom susretu s Trebinjem, osjećanjima koja je tada doživio, ali i svojim višedecenijskim naporima da u američkoj javnosti promijeni sliku o Srbima.

Kako je izgledao taj put vaših predaka i njihova borba da se uklope u američki način života?

PRAVICA: Moji preci potiču iz sela Bijelac kod Trebinja. Moja dva pradjeda su tu rođena, ali su njih dvojica tražeći neki bolji život, odlučili da odu u Ameriku. Vratili su se u domovinu da bi se vjenčali i dobili djecu. Znam da je jedan od pradjeda imao veoma zanimljiv život. Putovao je po cijelom svijetu, bio je blagajnik neke kompanije u Carigradu, borio se s Bugarima u balkanskim ratovima, a možda je čak radio i sa poznatom porodicom Rokfeler. Mislim da je čak bio uključen u pobunu protiv Austrougara u Hercegovini. Nakon što je pradjed umro, djed Gojko je emigrirao u Kanadu negdje dvadesetih godina prošlog vijeka. Želio se vratiti u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata, ali do toga nije došlo. U to doba imigrantima i njihovoj djeci život je bio izuzetno težak. Moj otac Veljko imao je samo 10 godina kada je dobio svoj prvi posao. Iako ga je njegov srednjoškolski savjetnik pokušao obeshrabriti da ne ide na koledž, jer je bio dijete imigranata, on je ustrajao i uspio, te je stekao niz diploma, baš kao i moja majka. Baka i djed su htjela da djeca budu uspješna i da se asimiliraju u Kanadi, a kasnije i u SAD. Da svaka generacija nadmaši prethodnu. Da bih vam što slikovitije dočarao kroz šta su sve moji preci morali proći, navešću samo da je moj djed jednom prilikom hospitalitizovan zbog gladi. Nastojao je poboljšati radne uslove rudarima iz Kvebeku, a kao organizator tih protesta završio je na “crnoj listi” zbog čega mu je neko vrijeme bilo teško pronaći bilo kakav posao. Ali, sumirajući sve, Amerika i Kanada su ipak mojim precima ponudile brojne mogućnosti koje ne bi imali u svojoj ratom razorenoj domovini. Zbog svega navedenog, zauvijek sam im zahvalan na žrtvama koji su morali podnijeti.

Kako je izgledao vaš prvi susret sa porodičnim korijenima i tradicijom?

PRAVICA: Nakon što sam diplomirao, dobio sam stipendiju za proučavanje istorije predaka u Jugoslaviji. Te 1988. proveo sam ukupno deset nedjelja u Jugoslaviji. Sjećam se kad smo se zaustavili na slovenačkoj granici i čuo kako se izgovora moje prezime, shvatio da sam u zemlji u kojoj je to prezime rođeno. Nakon toga otišao sam do Trebinja i sela Bijelac iz kojeg potiču moji preci, a u kom su oni živjeli više od 600 godina kao hajduci. Osjećao sam se sretnim što sam se istinski vratio u svoj genetski dom predaka. Ali, ono što mi je najdraže bilo, jeste što su me u rodnom kraju mojih predaka prozvali “naš Mihajlo”. Tokom tog boravka naučio sam mnogo toga o svojim precima i njihovim borbama. Saznao sam kako je uopšte nastalo prezime Pravica. Sve je krenulo od trojice braće Jovanović, koji su bili primorani promijeniti identitet nakon vojne akcije na turski karavan u Crnoj Gori. Nakon što su se sklonili u Hercegovinu, odabrali su prezime Pravica. Istražujući dalje saznao sam i da je jedan od rođaka bio nacionalni heroj. Tu je i proto Stefan Pravica koji je tokom austrijske okupacije BiH mnogo propatio. Jedan istoričar mi je čak rekao kako je i majka Svetog Vasilija Ostroškog nosila prezime Pravica. Sveti Vasilije je navodno volio provoditi vrijeme u manastiru Tvrdoš. Ne znam da li je to istina, ali barem znam da sam iz porodice koja se jako borila da sačuva svoju vjeru i tradiciju. Moji preci potiču iz regije Hercegovine koja je dala Jovana Dučića, Ruđera Boškovića i mnoge druge poznate Srbe. Sretan sam zbog toga. Amerikanci mi danas znaju reći da se hranim poput Evropljanina zbog načina na koji držim viljušku i nož. Jasno je da me moje srpsko nasljeđe nikada nije napustilo.

Da li i koliko vaša djeca znaju o srpskim korijenima, običajima i tradiciji?

PRAVICA: Imao sam sreću da dosta toga naučim od bake, deke i roditelja, ali i u crkvi, gdje sam krstio djecu. S njima često razgovaram o tome šta znači biti Srbin i zašto bi trebali biti ponosni na to. Počeo sam slaviti i Svetog Jovana. Sina Nikolu sam prijavio za univerzitetsku stipendiju zasnovanu na njegovom “krajiškom” porijeklu. Htio sam da to učini kako bi bolje razumio svoje nasljeđe, a pogotovo jer je moja majka izgubila mnogo članova porodice tokom Drugog svjetskog rata. Ustaše su ih pobili. Nadam se da to moja djeca nikada neće zaboraviti. Tim povodom napisao sam i knjigu pod imenom “Zašto je važan Jasenovac”.

Koliko uopšte obični Amerikanci znaju o Balkanu, o Srbima i srpskoj istoriji?

PRAVICA: Običan Amerikanac se ne bavi politikom, ne zna svoju, a ni istoriju drugih naroda. Zbunjen je zbivanjima u Srbiji, jer ne zna gdje je Balkan i šta SAD traže na Kosmetu. Malo znaju o srpskoj istoriji, osim možda da su Srbi predvođeni generalom Dražom Mihailovićem spasili više od 500 američkih pilota i da su “započeli” Prvi svjetski rat.

Koliko uopšte znaju o Nikoli Tesli?

PRAVICA: Čitao sam mnoge članke u kojima se tvrdi da je on Hrvat ili Austrijanac, pa sam počeo pisati pisma i eseje o njegovom srpskom nasljeđu. Nakon što sam napisao jedan esej, glumac Metju Inman napisao je vrlo sličan članak i nakon toga mnoge su se stvari promijenile. Većina Amerikanaca sada zna da je on otac mreže naizmjenične struje, radija, daljinskog upravljača.... Čak sam nadahnuo trgovca novčićima iz San Hozea u da napravi srebrni novac u spomen na Tesline izume. Ponosan sam što sam pomogao u naporima da se promoviše jedan od najvećih genija koji je ovaj svijet ikada imao.

Zašto zvanični Vašington godinama vodi jednu negativnu politiku prema srpskom narodu?

PRAVICA: Kao prvo, Srbi su se zajedno s Rusima borili protiv Hitlera tokom Drugog svjetskog rata. Kako su mnogi nacisti pobjegli u SAD, oni su se organizovali u Stejt departmentu i od tada prikriveno pokušavaju oblikovati američku spoljnu politiku, a koja je često antisrpska i antipravoslavno hrišćanska. Tri decenije ta administracija sprovodi jedno političko nasilje nad srpskim narodom na Balkanu. Mene taj podmukli rat strašno boli. Svakim danom se sve više otkriva uloga bivšeg predsjednika Bila Klintona, Bušove klike, NATO i evropskih poslušnika u toj satanizaciji Srba. Nažalost, na Srbe će se uvijek gledati i kao na “proruske” ljude. Kako Rusija ima više prirodnih resursa od bilo koje druge zemlje, globalisti će uvijek željeti da razbiju Rusiju, baš kao što su to učinili sa Jugoslavijom. Ako bude trebalo učiniće to i sa Amerikom. Uostalom proteklih nekoliko mjeseci vidjeli smo da su određene obojene revolucije moguće i ovdje. Nažalost, u svim ovim procesima srpski lideri se nisu pokazali baš u najboljem svijetlu. Kada se u Rusiji 1991. desio bezuspješan pokušaj državnog udara, prokomunističke kolovođe tog udara su tada podržala samo dva svjetska lidera, Fidel Kastro i Slobodan Milošević.

Kako je to tada dočekano u Vašingtonu?

PRAVICA: To je Miloševića automatski pretvorilo u metu Zapada koji je tadašnju Jugoslaviju želio dovesti u svoju orbitu. Bilo bi bolje da je Milošević ćutao. Sjećam se i posjete mladih srpskih “aktivista” Bostonu. Među njima je tada bio i Zoran Đinđić. Gotovo svaka druga riječ mu je bila psovka koja je za publiku bila iritantna i ne baš diplomatska. Sjećam se i jednog sastanka koji je održan 1997. u Stejt departmentu. Tada su pojedini srpski predstavnici na nemuštom engleskom jeziku pokušavali američkim diplomatama objasniti kako su Srbi jeli viljuškama i noževima još u 12. vijeku. Vijekovima prije zapadnih Evropljana. Takva priča nije bila dobra, te ne treba da čudi što SAD ponekad negativno gledaju na Srbe. Mnogo je grešaka napravljeno. Srpski narod u tim kriznim vremenima nije imao prave lidere i vođe dorasle datom trenutku. Oni nisu bili u stanju da artikulišu i odbrane srpske nacionalne interese. Na mene je najveći utisak ostavio nedavno preminuli kosovski episkop Artemije, kog sam upoznao prilikom jedne njegove posjete Harvardu. Ali šta mu se dogodilo? Sklonjen je pod sumnjivim optužbama i ostatak svog života živio je u maloj sobi moleći se za svoj narod na Kosovu.

Da li je i koliko srpska zajednica u Americi organizovana, te da li ona može nešto uraditi kako bi se promijenila američka spoljna politika?

PRAVICA: Mislim da trenutno nema uticajnih srpsko-američkih organizacija koje bi mogle nešto promijeniti na tom planu. Tokom godina imali smo mnogo prilika da izgradimo jaku organizaciju koja je možda mogla nešto uraditi. Jedno vrijeme je postajao Kongres srpskog jedinstva, ali su ga uništile sebične ličnosti. Prave vođe se nikada nisu pojavile.  Srbi u Americi se danas bore sa sličnim problemima sa kojima su se Srbi u Jugoslaviji suočavali prije nekoliko decenija. Veoma su zabrinuti i zbog napora pojedinih vladika da nas odvoje od SPC i stave pod “okrilje” Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. To je jedna od želja i američkog Stejt departmenta. Ovo će sigurno stvoriti raskol u SPC u Americi.

Koliko Bajdenova pobjeda može biti problematična, s obzirom na neke njegove ranije izjave o Srbima?

PRAVICA: Brinem se s obzirom na sve što je učinio u Ukrajini, ali i njegovog opakog neprijateljstva prema Srbima. Nadam se da se neće ponoviti devedesete, jer je i Rusija sada mnogo jača nego što je bila u Klintonovo vrijeme. Ipak, mišljenja sam kako će se nova administracija više baviti pitanjima plaćanja nacionalnog duga, rasnim odnosima, povećanjem nasilja, klimatskim promjenama, duboko podijeljenom nacijom, ilegalnim imigracijama, nesigurnim granicama i naravno pandemijom. Vjerujem da Balkan neće biti toliko u fokusu.

Rendgen i korona

Bavite se i istraživačkim radom posvećenom borbi protiv virusa korona. Možete li pojasniti o čemu se radi?

PRAVICA: Došao sam do zaključka da bi se ciljanim korišćenjem rendgenskih zraka mogle oštetiti određene komponente virusa korona, a što bi onda moglo pomoći u stvaranju visokokvalitetne i pouzdane vakcine, ne samo za “kovid 19”, već i za druge viruse, uključujući i one koji bi mogli izazvati neke buduće pandemije. Do sada sam održao niz razgovora sa naučnicima i doktorima širom svijeta i nisam pronašao nijedan razlog zašto sve ovo ne bi moglo uspjeti. Čelni ljudi univerziteta su prijavili ovaj patent i nadam se da ću uskoro sa svojim saradnicima doći do konačnog rješenja, a koje bi možda moglo biti revolucionarno u borbi protiv ovakvih i sličnih virusa, pa i samog raka.

Izvor: glassrpske.com