Štefica Galić biće jedna od panelistica na Festivalu #SlobodaNarodu.

Kako biste opisali položaj Hrvata u BiH?

Galić:  Položaj Hrvata je kao i svih drugih građana u našoj zemlji. Svima nam je isto u državi pod diktaturom klero-nacionalističke mafije.

Pitanje odmah asocira na famozno ‘hrvatsko pitanje’ u BiH koje objektivno ne postoji. A kakva je politička pozicija Hrvata u BiH? Iako su ‘najmalobrojniji konstitutivni narod’ u BiH ipak su na svim ključnim pozicijama vlasti u državi, čak više od postotka koji im pripada po ukupnom broju stanovnika. Imaju zajedno sa SNSD potpunu kontrolu bh. pravosuđa, kontroliraju putem Federalnog i državnog ministarstva financija sve tokove novca u državi, granicu, javni servis BHT, sa svojim zastupnicima u Domu naroda Federalnog parlamenta i Domu naroda parlamenta BiH mogu blokirati sve procese koji nisu u interesu HDZ-a (kladionički lobi itd…) potežući odmah pitanje vitalnog nacionalnog interesa, prijeteći teritorijalnom autonomijom, ‘legalnim predstavnicima’, izbornim zakonom, hrvatskim jezikom… Znajući sve ovo priča o ugroženosti je imaginarna i podvala HDZa kako bi izbjegli odgovornost  za njihove ratne i postratne zločinačko-kriminalne poduhvate.

Kukaju po tom pitanju gdje god mogu u javnom prostoru, medijima pa i na hrvatskoj Wikipediji kojom već godinama dominiraju administratori radikalne klerikalne desnice iskrivljujući ili krivotvoreći sve informacije pa tako i ovu o tzv. ‘majorizaciji Hrvata’ u BiH. Njihove ugroze su projekt, neostvarene iluzije o odcjepljenju i pripajanju Hrvatskoj odavno mrtve i pokopane Hercegbosne a sve uz podršku službenog Zagreba i njihovih predstavnika u EU. To traje od bolesne Tuđmanove ideje ‘popunjavanja hrvatskog pereca’ podjelom BiH i agresijom na našu zemlju devedesetih, a danas to isto pokušavaju diplomatskim putem. Osim toga Hrvatska daje stotine milijuna kuna godišnje, pod raznim izgovorima pomoći, Hrvatima u BiH a ustvari samo kleru i hrvatskoj političkoj mafiji u BiH osiguravajući tako glasače iz ovog dijela svijeta i utočište za kriminalce s obje strane granice. Vodeći takvu licemjernu i poganu politiku prema našoj zemlji sva važna pitanja će ostati neriješena još dugo. Nema istinskog razgovora, nema nikakve normalne, humane, etičke, moralne, poštene, ljudske želje za boljim i ljudskijim životom. Sve je to samo ‘intereseni nacionalizam kao dobro unovčeni biznis’, kako sjajno reče  prof. Bajtal.

Stiče se utisak da su Hrvati u BiH jedna homogena cjelina koju predvodi Hrvatski narodni sabor tj. HDZBiH , ali svi znamo da to nije tako. Da li danas na političkoj sceni među Hrvatima postoji alternativa?

Galić: Ne postoji. HNS a u stvari HDZ BiH na čelu sa Čovićem i njegovim poslušnicima drže sve pod svojim šapama. Razgovarajući s građanima hrvatske nacionalnosti bilo gdje ne znam kad sam čula išta dobro o njihovim političkim predstavnicima ali nažalost u javnom prostoru se to ne može od njih čuti, zbog straha ili nekog interesa, ko će znati. Unutar HDZa nema volje ni svijesti da se odreknu nacionalizma devedesetih ni zločinačke hercegbosanske politike koja je toliko zla nanijela svima. Filujući javni prostor strahom od Drugoga, građane drže u agoniji i uvjerenju da se bez njih ne može ništa napraviti.  Šta god da fali hrvatskom narodu u BiH sam sebi to krade birajući najgore među sobom i plazeći za njima s uključenim kukanjem o nekakvim ugrozama. A fali im samo  odvažnosti da misle svojom glavom i da djeluju. A do tada krast će sami svoju vlastitu slobodu i egzistenciju, šuteći pasivno i sluganski slijedeć lažne vođe, ratne profitere, karijeriste, prodane intelektualce, klerikalce ili neke druge manipulatore.

Imajući u vidu kroz šta ste sve prolazili i prolazite zašto niste napustili BiH?

Galić: Pomišljala sam bezbroj puta ali eto nisam otišla a sad je već prekasno. Poslije smrti moga supruga ostala sam u strahovitim dugovima zbog skupe borbe s njegovom teškom bolešću. Kredit sam vraćala 16 godina. Osim toga zbog moga životnog opredjeljenja stalno sam u nekakvim borbama koje sam uglavnom gubila i zbog čega sam materijalno na koljenima. Ali odlaze moja djeca, to me rastužuje a i veseli da se bar oni spase od ovog jada koji je nepodnošljiv više. A meni ostaje put do groba. S tim sam se odavno pomirila.

Kada dodjemo u Mostar mi ne vidimo da je podijeljen po bilo kakvim granicama. Koliko su te etničke granice danas jake u Mostaru?

Galić: Nažalost podijeljen je grad zidovima koji se ne vide. Ne toliko među građanima koliko su zvanične nacionalističke politike i njihova trvenja neprestana u javnom prostoru, mada tajno oni se dobro slažu jer su im interesi isti. Niko od njih  stvarno ne voli ovaj grad jer ako su ga jučer rušili kako će ga ti isti danas graditi. Nikako. Njihova politika je trajni status quo zaleđenog konflikta i nerješivosti svega, bez odgovornosti i ikakvog napretka društva, ekonomije, kulture… Četvrt stoljeća sve je podijeljeno u Mostaru, današnji mladi ljudi ne poznaju jedni druge jer žive u svojim vlastitim etničkim getima. Kako će se onda družiti i stvarati prijateljstva ili vjerovati jedni drugima. Nikako. Dug će to biti put ako ga i bude ikako.

Kada biste se kandidovali na dugo očekivanim izborima u Mostaru, kojih pet oblasti bi bile dominantne u Vašem političkom djelovanju?

Galić: Gluho bilo. Ni mrtva se nikad ne bih kandidovala niti bila član ijedne stranke, niti sam ikad bila. Živim lijevu ideju jer je smatram pravednijom. Ali ko god se kandiduje bilo bi važno početi rješavati komunalna pitanja u gradu: obnova ruševina koje ne samo što užasno izgledaju već i ugrožavaju živote ljudi, problem deponije smeća Uborak, kolektore otpadnih voda, obrazovanja – ukidanjem dvije škole pod jednim krovom, unaprjeđenjem zdravstva, turizma, kulturnog naslijeđa, zaštitu antifašističkih spomenika, digitalizaciju izbornog procesa…A politička pitanja se ne mogu riješiti dok god se ne prizna istina o prošlosti i zatraži oprost od žrtava, kazne zločinci i onda se iskreno počne razgovarati kako upravljati gradom kojega niti poznaju niti vole njegovo naslijeđe i baštinu najveći dio onih koji njime danas upravljaju.

Kako se Štefica Galić odmara od Bosne i Hercegovine?

Galić:  Nikako. Moj bijeg od stvarnosti i muke u kojoj smo svi zapeli su vrijeme s mojom djecom i unucima, drage knjige, moje sehare pune uspomena, moji prijatelji…

Izvor: slobodanarodu.ba