On će biti jedan od panelista Festivala #SlobodaNarodu koji je zbog složene epidemiološke situacije odgođen i pomjeren za 2021. godinu 

Nacionalizam i vjera danas odlično sarađuju u BiH. Koliko će vjera ispaštati zbog toga?

Bojić: Nacionalizam je negacija vjere. Kad god se vjera veže uz nacionalizam, ona nužno gubi na svojoj čistoći, autentičnosti i etičnosti. Problem s vjernicima i vjerom na ovim prostorima i jest u tome što je u toj vjeri više tradicijskih, floklornih i nacionalnih sadržaja, a manje vjerničkih, duhovnih i etičkih. Vjerska pripadnost se često, a nekad i isključivo, percipira kao etnička pripadnost. Od toga profitiraju neki vjernici, nacionalne stranke i vjerske zajednice, a gubi sama vjera. Kako to izgleda u stvarnosti, pokazuju primjerice rezultati nedavnih izbora u Crnoj Gori. Prosrpska stranka u Crnoj Gori nije dobila glasove zahvaljujući dobrom političkom programu, pa ni zbog loše Đukanovićeve vladavine, nego zahvaljujujući ponajviše političkom angažmanu Srpske pravoslavne crkve, odnosno sprezi nacionalnoga i vjerskoga. Politička stranka je na dobitku, jer je dobila glasove, a vjernici i Crkva su na gubitku jer su za dnevno-političke interese zloupotrijebili vlastitu vjeru i svetinje na koje se tako rado i često pozivaju. Slično je i u drugim balkanskim zemljama.

Stiče se utisak da bi Hrvati u BiH mogli bez BiH. Koliko su bošnjački političari tome doprinijeli?

Bojić: Da se bosansko-hercegovački Hrvati prema vlastitoj državi odnose kao prema tuđoj, najviše su odgovorne hrvatske politike, ponajprije ona u Hrvatskoj, a onda i ova u BiH, koje su bosansko-hercegovačke Hrvate uvjerile da im je matična zemlja Hrvatska, a da su u svojoj domovini BiH dijaspora. Odgovornost snosi i Katolička crkva koja je to javno ili prešutno odobravala, a tek onda i bošnjačka politika, prije svega stranka SDA sa svojim političko-ideološkim partnerima od kojih se neki tobože predstavljaju i građanskim stranakama. Bošnjačka politika želi jačati državu, a svakodnevno ju svojim potezima razgrađuje, i po tom se, dakle, po posljedicama, bitno ne razlikuje od srpske i hrvatske politike. Takva bošnjačka esdeaovska i tzv. probosanska politika na Komšićev način među bosansko-hercegovačkim Hrvatima pojačavaju odbojnost prema vlastitoj državi. Ipak, za sadašnje stanje bosansko-hercegovačkih Hrvata najveću odgovornost snosi politika HDZ-a koja trideset godina manipulira tim narodom i za svoje pogreške i propuste lukavo prebacuje odgovornost na druge i tako nastavlja manipulirati vlastitim narodom. Najveći uspjeh politike HDZ-a i jest u tome što je vlastiti narod uvjerio da su drugi krivi za političko, ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalazi. A ti drugi su uvijek Bošnjaci i bošnjačka politika. Srpska politika se nikad i ne spominje, a s njom su započeli progoni, etnička čišćenja i stradanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Ali uzaludno je to govoriti jer su bosansko-hercegovački Hrvati politički zapušteni i slijepi i u pravilu biraju najgore između sebe da ih predstavljaju.

Da li Vam se čini da su Hrvati u BiH nekada veći katolici od papa Franje?

Bojić: Ne bih papu Franju stavljao u ovaj kontekst, ne zato što je papa, već zato što zastupa stavove koje mnogi katolici-Hrvati u BiH i na ovim prostorima ne zastupaju. Hrvati u BiH, kao uostalom i druga dva naroda, nisu često ni svjesni da su svoju vlastitu vjeru sveli na banalnost, trivijalnost i dnevnu politiku. Takva vjera nema ni duha ni vrednota u sebi, ona zarobljuje svoje vlastite pripadnike i isključiva je prema drugima. Kad bi katolici na ovim prostorima bar dijelom slušali i slijedili ono što govori papa Franjo, mnogo toga bi bilo drugačije. U tom slučaju bili bi socijalno osjetljiviji, politički odgovorniji, otvoreniji prema drugima i drugačijima, i u našem kontekstu možda i najvažnije, ne bi bili nacionalisti.

Priredili ste “Ratni dnevnik fra Josipa Markušića” u kojem vidimo jednu potpuno drugačiju sliku katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu od one koja dominira danas. Zašto su danas ljudi poput fra Markušića na margini i zaboravljeni?

Bojić: S fratrima u Franjevačkom samostanu u Jajcu sam inicirao objavljivanje dnevnika, a ratni dnevnik fra Josipa Markušića je priredio povjesničar dr. Jozo Džambo koji živi u Münchenu. Ponajviše zahvaljujući njemu, dnevnik je objavljen. Naravno, u tom zahtjevnom projektu su sudjelovali i mnogi drugi. Ne mislim da je slika katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu puno drugačija od današnje. Drugačija su vremena i drugi su akteri, ali puno toga drugoga je manje-više slično. I onda, kao i danas, postojali su ljudi u Katoličkoj crkvi koji su bili etični i budni i nisu se dali upregnuti u politička, stranačka i ideološka kola, a postojali su i oni drugi koji su nacionalizirali i politizirali vjeru. Fra Josip Markušić je veliko i značajno ime u bosanskoj franjevačkoj zajednici, ali i općenito u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, u 20. stoljeću. Mudar, razborit, staložen fratar koji je dobro prepoznavao i čitao znakove vremena. Riječ je o vrlo discipliniranom čovjeku, franjevcu-redovniku staroga kova, jasnih i nepokolebljivih stavova, pogotovo kad je riječ o odnosu vjere i političkih ideologija. Današnji katolici i Hrvati ga ne vole jer smatraju da nije dovoljno bio katolik i Hrvat jer nije podržao ustašku Endehaziju. Markušić, nažalost, nije previše interesantan ni društvenoj, kulturnoj i znanstvenoj javnosti, jer je to ipak fratar pa nema smisla da mu se posvećuje previše pažnje. Činjenica da se na promociji Markušićevog dnevnika u Sarajevu nije pojavio nitko od sarajevskih medija od kojih mnogih za sebe rado tvrde da su na boljoj strani historije, govori po sebi kakav je odnos bosansko-hercegovačke javnosti prema osobi i djelu fra Josipa Markušića. A Markušić bez ikakve sumnje pripada boljoj strani prošlosti na ovim prostorima u 20. stoljeću. U međuvremenu, spomenuti povjesničar Jozo Džambo objavljuje i Markušićevu korespondenciju sa slovenskim arhitektom Jožom Plečnikom, jednim od najvećih arhitekata 20. stoljeća. Već je objavljen prvi dio pisama. To je nešto jedinstveno i rijetko dragocjeno. Ali malo tko danas za to mari. Da je Bosna i Hercegovina iole ozbiljna država, fra Josipom Markušićem i njegovom ostavštinom bi se bavile državne institucije, ali se ne bave, kao što se ne bavi ni njegova zajednica, franjevačka provincija Bosna Srebrena.

Izvor: slobodanarodu.ba