Bosansko-hercegovačku političku scenu proteklih dana uzburkala je posjeta Zagrebu srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji se sastao  sa predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejem Plenkovićem. Šta Vi mislite o toj posjeti koja je uznemirila bošnjačke i hrvatske zvaničnike u Sarajevu? 

Dušan Šehovac: Složeni strukturalni problemi u Bosni i Hercegovini, koji su gotovo nerješivi, čiji su izvor dejtonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, etnopolitike, postratno vrijeme koje nije iskorišteno da se zaračene strane udalje od  ratnih ciljeva i ratne retorike, neodgvorna i neefikasna politika međunarodne zajednice stvorili su klimu, javno mnenje u kojoj se teško priznaje, ili vide dobre namjere bilo kog građanina Bosne i Hercegovine kada razgovara sa državnim (predstavnici izvršne vlasti)  ili političkim predstavnicima (predstavnici zakonodavne vlasti ili predsjednicima političkih partija) iz susjednih država.

Svjestan sam da na našim balkanskim prostorima još nisu zaživjele normalne, vjekovima uspostavljene državničke prakse u civilizovanom svijetu da se vode razgovori ravnopravnih isto formalno izabranih predstavnika: političari sa političarima, predstavnici izvršne vlasti sa predstavnicima izvršne vlasti ili predstavnici zakonodavne vlasti sa predstavnicima zakonodavne vlasti, nego se kod nas miješaju, organizuju ukrštanja uloga i to umjesto da ti razgovori podtvrđuju suverenitet države, oni ih ruše I izazivaju duboko suprostavljene komentare.

Višegodišnja praksa je pokazala da ovaj a i slični razgovori,  iako  nemamo razgovor predstavnika institucija jesu plodonosni, jer se na njima dogovaraju rješenja koja se kasnije potvrđuju i realizuju na razgovorima predstavnika institucija, na primjer: saobračajnice i mostovi na Savi i Drini.

Iz SDA su saopštili da ta posjeta nosi "opasnost za dodatnu destabilizaciju BiH".

Dušan Šehovac: Problemi konstitutivnosti, bolje rečeno ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jesu žarište destabilizacije i, znajući to, ne vidim “opasnost od dodatne destabilizacije” u ovoj posjeti i razgovoru, i zaključku  da i jedna i druga strana zalažu za postojanje stabilne i funkcionalne Bosna I Hercegovina koja osigurava jednaka prava Hrvatima, a i drugim narodima u Bosni i Hercegovini. 

Primjer izbora, bolje kazati neodržavanja izbora u Mostaru, pokazuju, i SDA mora priznati da je i ona jedan od strana, aktera destabilizacije BiH, političkog konflikta oko izbornog zakona, čije posljedice su kriza vlasti u Federaciji BiH i ekonomska kriza koja pogađa sve građane Bosne i Hercegovine.

Zvaničnici iz Zagreba poručili su da stoje iza Dejtonskog sporazuma i da će istrajati na tome da malobrojni Hrvati u BiH sami biraju svoje političke predstavnike, umjesto da ih preglasavaju brojniji Bošnjaci sa kojima čine Federaciju BiH.

Dušan Šehovac: Nemam iI niko nema pravo osuđivati predstavnike Hrvata iz matice koji se otvoreno zalažu za pravo malobrojih Hrvata u BiH da biraju svoje legitimne i legalne predstavnike. Ali to je samo dio problema, i nije dobro to pitanje gledati samo kako se i ko se bira na najveće političke i zakonodavne funkcije u Federaciji BiH.

Pogubnost tog uskog pogleda najbolje se testira , na primjer kad pogledate izvještaj ombudsmana BiH o nacionalnoj struturi zaposlenih u administraciji Federacije BiH, podatke o tome koliko je predstavnika tri konstutivna naroda izabrano ili imenovane na zakonodavne, izvršne, kontrolne funkcije (upravni i nadori odbori) i javna preduzeća. 

U institucijama Federacije Bošnjaci su tri puta brojniji od Hrvata, iako je nametnuta istina kako u raspodjeli upravljačkih funkcija postoji balans u “hrvatsko-bošnjačkom entitetu”, gdje bi svaki konstitutivan narod trebao imati trećinu vlasti.

Na primjer, u najvećem kantonu, Kantonu Sarajevo, Hrvati su prisutni tek u tragovima. U administracije ovog kantona samo ih je tri posto, a Bošnjaka ak 91 posto. 

Deklarativno, formalno Srbi su proglašeni za konstitutivan narod u Federaciji BiH, ali stvarno stanje je daleko od ravnopravnosti jer su u administraciji Federacije BiH zastupljeni sa oko 2,5 posto. O tome više i detaljnije u odgovorima na pitanja o položaju Srba u Federaciji BiH. 

"Izuzetno je štetno da predsjednik Hrvatske ignoriše poziv Predsjedništva BiH za razmjenu posjeta, a istovremeno prima Dodika koji neprestano prijeti podjelom države BiH, blokira rad državnih institucija i evroatlantski put zemlje, vrijeđa Bošnjake i Hrvate nazivajući ih za skupštinskom govornicom balijama i ustašama, kao i što im onemogućava njihovo pravo na legitimne predstavnike u Vladi RS-a", navodi se u saopštenju SDA.

Dušan Šehovac: I ova izjava, stavovi  SDA kao najveće i najodgovornija nacionalna stranka Bošnjaka u BiH, koja koristi svaku priliku da se obračunava sa članom Predsjedništva BiH Mioradom Dodikom, u stvari sa njegovim riječima i djelima za mene je kontraproduktivna. Bilo bi korisnije da su sastanak i izjave pažljivije saslušali i analizirali, i onda pozitive izjave i stavove iskoristili da se poboljšaju i ostvare konstrutivniji razgovori predstavnika institucija Hrvatske i Bosne I Hercegovine. I moj prijedlog i savjet SDA je da budu malo suptilni, I tako  i sebi I svom naodu budu korisnij, u komunikaciji sa Miloradom Dodikom I drugim predstavnicima Srba iz Bosne I Hercegovine.

I naravno da su drugi, ovaj put Srbi loši politički momci/djevojke  koji biraju nelegitimene Hrvate i Bošnjake u Vladu Republike Srpske, zaboravljajući da oni to isto rade u Federaciji Bosne I Hercegovine.

Nedavno je predsjednik SDA Bakir Izetbegović izjavio da će Bošnjaci Hrvatima na sljedećim izborima, uz Željka Komšića, nametnuti i političke predstavnike na drugim nivoima, što je više hrvatskih zvaničnika nazvalo  "državnim udarom i agresijom na Hrvate".

Dušan Šehovac: SDA priznaje da su oni izabrali Željka Komšića I prijeti da će na idućim izborima oni birati, i tako nametati mimo volje Hrvata političke predstavnike na drugim nivoima. Ali, ja i drugi analitičari koji prate društvene i političke procese znaju da u više izbornih ciklusa SDA bira i imenuje svoje Hrvate, Srbe i Ostale na funkcije na raznim nižim nivoima vlasti u Federaciji BiH, pri tom i naglašavaju da je to poštovanje građanskog principa koji je uz nacionalni paritet ugrađen u ustavne dokumente.

Koji su to najozbiljniji problemi sa kojima se danas suočava BiH?

Prvi: ekonomska kriza i korupcija, rezultat više faktora, koje su svakim danom u svim elementima sve veći i opasniji i nesposobnost vlasti na svim nivoima da nađe i realizuje moguća rješenja. Političari pokazuju da su sposobni da riješe svoje “ekonomske probleme” , lične, porodične, partijske što ima za posljedicu sve većeg nepovjerenja naroda u političare i poliitku kao zaista časnu ljudsku djelatnost, rad u korist zajednice.

Drugi: Kao posljedica prvog problema je sve veće društveno raslojavanje na siromašne i bogate građane Bosne i Hercegovine,  i s tim povezana razočaranost posebno mladih koji ne vide nikakvu perspektivu i zbog toga napuštaju svoju domovinu.

Treći: Nepraktičan, glomazan i neefikasan politički sistem, nepraktična Bosna I Hercegovina, koja ne rješava svoje unutrašnje defekte, već ih još zbog egoističnih interesa političara, političkih stranaka, slobodno mogu reći većeg dijela naroda koriste za pljačku države, prirode i istog naroda, a u najteži položaj postavljaju sve manjine raznih identiteta.

Četiri: Oduvijek, a posebno u posljednjih dvdesetpet godina radim, zajedno da mnogo drugih građana BiH, na uspostavljanju mira, slobode, jednakosti i pravde za sve narode i građane Bosne i Herecegovine, i nesrećan sam i tužan kad danas vidim da smo malo uradili i da se mržnja, strah povećava i da se stvaraju nacionalna geta. Etnička distanca sve više povečava.

Šta biste, kada biste za to imali priliku, pitali Izetbegovića, Komšića i Dodika?   

Dušan Šehovac: Oni su za mene personifikacija od naroda izabranih političara, najveći i prema tome najodogovorniji predstavnici konstitutivnih naroda u Bosni I Hercegovini i pitao bi ih: “Zašto ste neodgovorni i zašto manipulišete, na razne načine likom i djelom Dejtonskog sporazuma?”; “Što ne kažete narodima da Dejtonski sporazum ima 11 Aneksa, nekoliko Sporazuma, Popratnih pisama, Zaključaka i da se jedino Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine predviđa postupak vlastitih izmjena, odnosno da se cijeli Dejtonski mirovni sporazum ne može mijenjati. Ustvari, ostali aneksi se moraju realizovati pa tako će visoki predstavnik međunarodne zajednice spakovati kofere i otići iz BiH kad se Aneks 10: Sporazum o sprovođenju civilnog aspekta mirovnih rješenja realizuje.  Dakle, sve što je, prethodnih 20 godina govoreno i pisano o "promjenama Daytona" nije ništa drugo nego skup besmislica!”

Prošle sedmice umro je Momčilo Krajišnik, kojeg je Međunarodni sud za ratne zločine osudio za ratne zločine tokom rata u BiH. Mediji su ovih dana dana objavili da je on počinio zločine i nad Bošnjacima i nad Srbima. Za predsjednicu RS Željku Cvijanović Krajišnik je “čovjek koji je imao hrabrosti i viziju da donosi teške istorijske odluke”. 

Dušan Šehovac: Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” kazala je kako , Momčilo Krajišnik,  “nije samo zločinac za majke Srebrenice , nego i za majke Srpkinje…Natjerao je mnoge majke da da moraju napustiti svoje domove i da idu u kolektivne smještaje i da se danas poslije 25 godina pate. On je dvostruki zločinac i sa svoj narod za bošnjački narod”.

Ovo je rijetka prilika da predstavnici žrtava jednog naroda, Munira Subašić,  priznaje javno i izražava saučeće žrtvama iz reda drugog naroda. 

Momčilo Krajišnik je proglašen krivim, (nije direktni krivac, već je odgovoran što nije spriječio, što nije učestvovao u utvrđivanju I kažnjavanju počinioca ovih zločina), za istrebljenje, ubistva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciji i nečovječnom ponašanju kao i za zločine protiv čovječnosti.

Prihvatam stav, on još ima malo podrške,  da se u Bosni i Hercegovini desio građanski rat, sa elementima bratoubilačkog rata, vjerskog rata i pljačkaškog rata sa malo elemenata agresije. Iz tog stanja proizlazi istina da je i  na drugim zaračenim stranama bilo političara, predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti koji su dvostruki zločinci. Prvo jer nisu spriječili, istražili i kaznili one koji su počinili ratne zločine nad drugim I što nisu gotovo ništa uradili na zaštiti svog naroda na teritorijama koje su bile pod kontrolom drugih.

Međutim, uticaj međunarodne zajednice, jednostrano viđenje stanja u tom vremenu, proizveli su  rezultat, ocjenu da su samo Srbi ratni zločinci, odgovorni za najteža djela, genocid, udruženi zločinački poduhvat, zločin protiv čovječnosti, zločin protiv civilnog stanovništva.

Slažem se sa predsjednicom Republike Srpske da je Momčilo Krajišnik imao snage i vizije da učestvuje u donošenju, zajedno sa drugima, teških istorijskih odluka. Za mene su bitne odluke: a) stvaranje Republike Srpske, političko i vojno organizovanje Srba naroda da čuvaju svoj ljudski integritet i svoje nacionalne teritorije. Ovom prilikom moram osuditi sve zločine koje je moj narod počinio nad drugim narodima, koristeći prekomjernu, nesrazmjernu silu, i da izjavim saučešće svim porodicama koji su imali ratne žrtve. Druga odluka je da aktivno učestvuje u iseljavanju Srba iz Sarajeva, naglašavam i molim da ovo dva puta pročitate, tek tada kad je vidio da se ne pružaju garancije Srbima da mogu bezbjedno ostati na svojim vjekovnim prebivalištima, boravištima. 

Krajišnik je nakon Dejtona pozvao Srbe da se isele iz Sarajeva. Vi ste ipak ostali da živite na Ilidži kao jedan od malobrojnih Srba…

Dušan Šehovac: Egzodus Srba iz Sarajeva, Reintegracija Sarajeva u vremenu januar – mart 1996. godine je događaj pun kontraverzi i prikazan jednostrano od strane bošnjačke i svjetske javnosti, koja istiće da je SDS I Momčilo Krajišnik sa saradnicima pozvao i organizovao iseljavanje Srba iz Sarajeva.

Tačno je, bio sam aktivni sudionik i svjedok večine bitnih događaja iz ovog perioda, da je SDS, Skupština Srpskog Sarajeva donijela odluku da svaki Srbin slobodno odlući hoće li otići ili ostati. 

Radna tijela Vlade Republike Srpske i Momčilo Krajišnik lično su bili aktivni da ispune želju i potrebu večine Srba iz Sarajeva da ostanu u svom gradu, u uslovima koji će njima obezbjediti bezbjednost, ljudska i politička prava. Radili su u komunikaciji sa bošnjačkim predstavnicima i međunarodnom zajednicom da se garantuju prava Srba u Sarajevu, na kraju nisu uspjeli u tome i tad su izjavili da će podržati i pomoći iseljavanje Srba iz Sarajeva. 

Bošnjaci su bili dvolični, SDA I visoki predstavnici izjavljivali su jedno javno a tajnim kanalima slali su poruke Srbima da će biti svi kažnjeni od djece, preko kuvarica i bolničara do komandanata. 

Srpski predstavnici govore da je u egodusu, iseljavanju  Srba iz Sarajeva , dosta neprecizno, jer ne određuju da li je to podatak o iseljavaju od 1992 do 2020, ili u vremenu reintegracije Sarajeva, januar – mart 1996. godine. 

Moja procjena, na osnovu poznatih i večinom provjerljivih statističkih i drugih podataka je: 

Sa teritorije Federalnih dijelova današnjeg Grada Sarajeva, Kantona Sarajevo, u periodu od 1992. godine do danas, 2020. Godine, protjerano je ili se dobrovoljno odselilo oko 125.000 Srba. 

Oko 55.000. Srba iz Sarajeva je u vrijeme reintegracije Sarajeva, u vremenu od januara do marta 1996. godine u toku egzodusa, protjerivanja i iseljavanja, večinom su protjerani. 

U toku rata i poslije njega preko 10.000 Srba jedinstvenog Grada Sarajeva je ubijeno, poginulo ili nestalo. Oko 10.000 danas živi u Kantonu Sarajevo, a oko 50.000 živi na teritoriji Grada Istočno Sarajevo.

Ja nikad nisam napuštao Ilidžu, svoju kuću i porodicu u Lužanima. Jedan sam od prvih Srba koji je javno u lokalnoj sredini i za lokalne I svjetske medije izjavio da ostajem da živim na svojoj Ilidži. Nije me bilo strah hapšenje ili osvete Bošnjaka, jer sam bio častan vojnik i komandant Vojske Republike Srpske, predsjednik Srpske opštine Ilidža u martu mjesecu 1996. godine, profesor na Univerzitetu Srpskog Sarajeva i humanatirani radnik. 

Na reintegrisanim područjima Ilidže ostalo nas je oko 3.000, a danas na Ilidži živi manje od 1.000 Srba, večinom starije dobi. Sve ukupno tada, mart 1996. godine ostalo je oko 10.000 Srba koji su u toku rata živjeli na teritriji grada pod kontrolom vlasti i vojske Republike Srpske. Danas na tom cijelom prostoru nema više od 2.000 Srba.

Nedavno ste objavili kolumnu u kojoj kažete: “Mislio sam da će naš zajednički neprijatelj КOVID 19 uticati da se zakopaju sarajevske ratne sjekire i dimni signali o građanskom ratu u Gradu Sarajevu, međutim, sve je više bošnjačkih javnih komentara u kojima se govori, razmišlja, upoređuje i pita šta je strašnije КOVID 19 ili srpske, agresorske, četničke zločinačke granate sa brda oko Sarajeva od 1992. do 1996. godine”. Šta Vas je podstaklo da to kažete?

Dušan Šehovac: Čitajući komentare na društvenim mrežama, prisustvujući komentarima na javnim prostorima, poslije razgovora sa oboljelim od Kovida 19, koji su pokazali solidarnost bili solidarni, koji su učinili sve da se pomognu i podrže jedni druge, na drugoj su strani pojavili su se oni kojima je i ova strašna zajednička nesreća poslužila da siju mržnju u javnom prostoru.

Vi ste predsjednik Demokratske inicijative sarajevskih Srba. Kako je biti Srbin u Federaciji BiH?

Dušan Šehovac: Osnovali smo početkom 1996. godine Udruženje Demokratska inicijativa sarajevskih Srba. Cilj nam je bio da poštujući slobodu izbora svakog pojedinca, omogućimo svima koji žele da ostanu, da imaju organizovan život u kome neće biti ugroženi ni osnovni ljudski dignitet i sloboda, ni jednakost i tolerancija, ni pravda i pomirenje, ni međunarodno humanitarno pravo.

Međunarodna zajednica nam je obećala da ćemo učestvovati u upravljanju gradom u kom ćemo se osjećati jednaki i ravnopravi sa drugima.    

Danas, ni mi u Sarajevu a ni drugi Srbi u Federaciji BiH nismo ni u čemu ravnopravni sa drugima. Ta se ravnopravnost pokazuje u svim oblastima i na svim nivoima.

Nemamo na primjer ni konstituisan i popunjen Dom naroda u Parlamentu Federacije BiH, nemamo naših predstavnike i ne možemo da ih izaberemo jer nas je malo, a i neorganizovani smo na kantonalnim i opštinskim nivoima. 

U Mostaru dvije Srpkinje iz građanskih partija ne mogu da se dogovore koj će biti Predsjedavajuća Kantonalne Skupštine.

Imamo parodiju od nacionalnog predstavljanja kad u Kantonu Sarajevo dva Bošnjaka izjavljuju da se osjećaju kao Srbi. Hrvat kandidat za člana Vlade Kantona Sarajevu, za vrijeme skupštinske pauze preobražava se u Srbina, da bi vlada bila multietična.

Drugi nam biraju naše parlamentarce i imenuju na izvršne funkcije.

Mjesta u entitetskoj administraciji, upravnim i nadzornim odborima i javnim preduzećima rezervisana su za Hrvate i Bošnjake.

Malo je radno aktivnog srpskog stanovništava i zanemarljivo malo nas ima u realnom sektoru. 

Srbi nestaju iz Federcije BiH, prije rata nas je bilo oko 550.000 a danas manje od 50.000, jer smo izloženi svim oblicima tihe diskriminacije suptilne koja se gotovo i ne može vidjeti ali je Srbi osjećaju i ona daje rezultate zbog kojih i postoji.

Polako, sistematski se uništavaju tragovi Srba u svim područjima života, uništavaju se prirodna dobra, zemlja, voda, šume u vlasništvu Srba. Uništavaju se tragovi naše civilizacije i kulture, od svakidašnjeg života, preko kulture i religije.

Neki se nadaju, žele i sve rade da u Federaciji BiH nestanu pravoslavni Srbi, Srpska pravoslavna crkva i ćirilica. Od njih će postati u prelaznom periodu bosanki Srbi, pravoslavne vjere i na kraju neravnopravne utakmice pojavit će se Bošnjaci pravoslavne vjere, koji će pisati latiniciom i ići da se Bogu mole u Bošnjačku pravoslavnu crkvu.

Razgovarao Veseljko Koprivica, 24. septembar 2020. (Intervju sa Dušanom Šehovcem uradio sam za prošlonedjeljni Monitor, ali glavni urednik Esad  Kočan nije htio da  ga  objavi. Zašto nije se udostojio da me nazove i objasni ni do danas, iako je to i profesionalno i moralno pravilo glavnih urednka i urednika. Pet puta sam bio glavni urednik i to sam strogo poštovao. U mojoj pedesetogodišnjoj novinarskoj karijeri ovo je prvi slučaj da mi neki medij ne objavi tekst, a radio sam za više od pedeset listova, radio i tv stanica. Zato  sam odlučio da   više  ne sarađujem sa Monitorom u kojem sam bio od prvog broja i zbog toga mnogo toga žrtvovao. O tome će biti detaljnije u mojoj knjizi Proces, ali ne Kafkin

Frontal