Corporate Innovation Conference je godišnji događaj koji organizuje ICT Hub, a koji okuplja preduzetnike i predstavnike kompanija sa jednim ciljem – da podele svoja iskustva i usvoje nova znanja iz oblasti korporativnih inovacija.

Kako navode organizatori, kriza koju smo svi osetili 2020. godine na različite načine ometala nas je u poslovnom segmentu, ali je svakako doprinela usponu mnogih inovativnih načina komunikacije, razvoja i plasmana proizvoda i usluga. O svemu tome će više govoriti stručnjaci iz sveta i regiona, a sama konferencija održaće se online i to 30. septembra (Leading Innovations), 28. oktobra (Designing Innovation) i 25. novembra (Championing Innovation).

Uoči njenog početka, razgovaramo sa Vladimirom Vulićem, suosnivačem Digitalizuj.Me, programskim direktorom konferencije Spark.me i jednim od govornika na ovogodišnjoj konferenciji. On će nam, u nastavku teksta, otkriti kako napraviti revoluciju u menadžmentu koji treba da podstakne na inovacije.

Da li je u ovom trenutku za kompanije možda i više nego ikad značajno da, ukoliko već nisu, obrate veću pažnju na inovacije svog poslovanja?

Ključni strategijski izazov sa kojim se suočava svaka kompanija je kako obezbijediti rast? Naizgled, radi se o jednostavnom pitanju, ali uspješne organizacije su svoj odgovor, u poslednjih nekoliko decenija, tražile u različitim strategijama. Za neke je taj odgovor bio u smanjivanju troškova, poboljšanju kvaliteta ili izlasku na globalno tržište, dok su druge rješenje pronašle u povećanju produktivnosti, ponudi najbolje usluge za kupca ili u sjajnom dizajnu proizvoda.

Danas, međutim, ove tradicionalne strategije polako gube na značaju. Umjesto da predstavljaju dobitno rješenje, uspješna implementacija svake od njih se podrazumijeva u dobro vođenim kompanijama, te više ne nude dovoljan potencijal za rast preduzeća u dužem roku.

Imajući u vidu da poslovno okruženje postaje sve više kompleksno i da se barijere za ulazak novih preduzeća na tržište stalno smanjuju, inovacije predstavljaju jedini protivotrov za sve jaču konkurenciju koja ugrožava profitabilnost preduzeća. U svijetu diskontinuiteta i disrupcije, nije najvažnije ostvariti konkurentsku prednost u jednom određenom trenutku, nego izgraditi evolutivnu prednost koja odolijeva vremenu zahvaljujući kontinuiranoj sposobnosti kompanije da inovira. U budućnosti će glavni izvor profita i glavni razlog zbog kojeg bi neko investirao u kompaniju, biti sposobnost preduzeća da inovira i da se diferencira u odnosu na konkurenciju.

Ipak, ukoliko želimo da (konstantno) inoviramo, presudno je da taj mindset usvoji menadžment kompanije, zar ne?

U današnjoj hiper-konkurentnoj ekonomiji, preduzeća se nalaze pred izazovom dualizma – neophodno je da efikasno funkcionišu u sadašnjosti, dok istovremeno efektivno inoviraju za budućnost. Kako su inovacije proces, a ne jednokratan događaj, ovim procesom se mora i upravljati. Upravljanje inovacijama je važna i izazovna organizaciona aktivnost, ali nema jednostavnog odgovora na pitanje kako upravljati inovacijama – konkretan pristup zavisi od veličine preduzeća, industrije u kojem preduzeće posluje, i brojnih drugih faktora.

U kakvom stanju se trenutno nalaze korporativne inovacije najbolje ilustruje istraživanje prema kojem 79% top menadžera tvrdi da su inovacije najvažnija stvar u njihovoj kompaniji. Istovremeno, 80% izvršnih direktora ističe da je nezadovoljno rezultatima svojih inovativnih poduhvata. Ne smijemo zaboraviti da je inercija jedna od najjačih sila u životima ljudi, pa je očigledno da se menadžment često samo deklarativno zalaže za inovacije, dok je u praksi usredsređen na ostvarivanje rezultata u kratkom roku. U stvarnosti, najveći broj korporacija se fokusira na efikasnost, a svaki pokušaj promjene i inoviranja doživljava kao strano tijelo protiv kojeg automatski razvija anti-tijela. Koliko god tvrdile suprotno, korporacije najčešće gledaju na inovacije sa podjednakim oduševljenjem kao što su dinosaurusi gledali na meteore ????

Dobra vijest je da najveće prepreke kada je riječ o inoviranju nemaju mnogo veze sa kreativnošću i inteligencijom pojedinaca na vrhu (koji mogu biti sjajni ljudi), nego su najčešće posledica menadžment modela koji je ostao „zaleđen“ u prošlosti. Da bi napravili korak naprijed, neophodno je da dođe do promjene načina razmišljanja u top menadžmentu. Prihvatanje paradigme koja zahtijeva prelazak na umrežene organizacione modele koji promovišu autonomiju, izgradnju odnosa, otvorenost i mogućnost eksperimentisanja se, kao i svi drugi modeli, uči, ali i stalno vježba, da bi zaista bio prihvaćen od strane cijele kompanije kao novi model razmišljanja i ponašanja.

Kakve veštine onda mora posedovati lider koji svoje zaposlene želi da inspiriše na promenu? Kako ti lično to činiš u svojoj organizaciji?

Većina današnjih kompanija ima zastarele birokratske organizacione strukture koje zahtijevaju previše od malog broja ljudi na vrhu. Iz tog razloga, u poslovnom svijetu smo stalno u potrazi za liderima koji nisu ljudi, nego superheroji. Nijedna kompanije neće opstati u dugom roku ukoliko je neophodno da na njenom čelu bude genije. Uobičajeni način predstavljanja poslovnog lidera kao kapetana prekookeanskog broda je zastareo i ne odgovara aktuelnom disruptivnom okruženju. Zato nam je potreban novi model menadžmenta koji na najbolji način koristi kreativne i intelektualne resurse svih zaposlenih, i zbog čega je toliko značajno da lider inspiriše zaposlene na promjenu.

Osim što će sam biti spreman da stalno preispituje opšteprihvaćena uvjerenja i da dovodi u pitanje strategije koje su zasnovane na starim navikama, potrebno je da lider razvije kulturu u kojoj zaposleni razumiju da je neophodno da sama kompanija bude ta koja će svoj proizvod, uslugu ili proces učini zastarelim zahvaljujući sopstvenim inovativnim poduhvatima, jer je to jedini način da se spriječi da to uradi konkurencija.

Digitalizuj.Me je organizacija zasnovana na projektnom principu. Svaki član organizacije ima mogućnost da predloži projekat na kojem želi da radi, a onda su svi članovi organizacije slobodni da se prijave da budu članovi projektnog tima. Osnovna organizaciona jedinica su mali, autonomni, dobrovoljni, fleksibilni timovi sastavljeni od ljudi koji vide vrijednost u projektu, žele da budu dio tima i osjećaju slobodu da daju svoj doprinos i perspektivu istom. Naravno, cijeli sistem funkcioniše na međusobnom povjerenju. Povjerenju članova tima da će im menadžment čuvati leđa kada je to potrebno, i povjerenju menadžmenta da članovi zaista daju svoj maksimum i obavljaju dogovoreno u zadatom roku, bez potrebe za mikromenadžmentom.

Na tom putu, dakle, veoma je bitno i da je sam tim sklon stalnom unapređivanju posla. Kako inspirisati i zaposlene da neguju taj inovacioni duh?

Da bi kompanija bila zaista spremna na inovacije, neophodno je ugraditi inovativnost u strategiju, organizacionu strukturu i organizacionu kulturu, tako da ona, vremenom, postane dio DNK organizacije. Prije svega, jer su upravo zaposleni ti koji sprovode strategije i akcione planove, dolaze u kontakt sa klijentima i kreiraju korisničko iskustvo. Međutim, istraživanja pokazuju da samo 5% zaposlenih osjećaju da imaju stvarnu podršku menadžmenta da inoviraju.

Dok se menadžment diči redovnim tim bildinzima, brainstorming sesijama i raznoraznim kreativnim radionicama, kao i velikim ulaganjima u ljude (mora da ste već nebrojeno puta čuli kako su „ljudi naše najveće bogatstvo“ i „naš najvredniji resurs“), realnost je da je zaposlene najćešće strah da inoviraju. Svjesni su da, da biste inovirali, morate da testirate nove stvari, a ta nova stvar nekada neće dati željene rezultate. Zaposlene je strah da ne naprave grešku i da, kao posledica toga, ne izgube posao. Što je tržište rada nesigurnije, kao npr. sada u vrijeme pandemije koronavirusa, to je, prirodno, i njihov strah veći.

Upravo zato je jedan od najznačajnijih zadataka lidera da rade na kreiranju okruženja u kojem se ljudi osjećaju sigurno da eksperimentišu i sigurno da imaju pravo da pogriješe. Greške treba posmatrati kao prilike za učenje, a probleme rješavati zajednički umjesto traženja krivca. Ovakav pristup je izuzetno težak i skup, ali samo u takvom okruženju inovativne aktivnosti će imati priliku da uzmu maha. Zaposleni zaista jesu naše najveće bogatstvo, ali u njih mora neprestano da se ulaže – ne samo tako što ćemo ih poslati na obuku jednom ili dva puta godišnje, već i tako što ćemo im dati prostor, vrijeme i podršku da naučeno i primijene.

Veliki broj kompanija koje posluju na domaćem tržištu inoviraju tek povremeno. Da li će se to, po tvom mišljenju, uskoro promeniti?

Na osnovu dosadašnjeg iskustva i rada sa kompanijama različitih veličina i starosti, koje posluju u različitim industrijama, rekao bih da ova tri faktora značajno utiču na njihovu sposobnost i „naviku“ da inoviraju.

Naime, za kompanije koje na domaćem tržištu posluju kao ogranci multinacionalnih korporacija, koje imaju pristup najsavremenijim menadžment modelima i praksama koje su testiranje na nekim od najkonkurentnijih tržišta svijeta, inoviranje predstavlja svakodnevicu. Sa druge strane, imamo sve veći broj startapova koji po svojoj prirodi uvijek donose nešto novo, ne samo svojim klijentima, već i cijelom okruženju u kojem posluju. Na kraju, imamo kompanije koje su ili direktna zaostavština nekog tradicionalnog okruženja kojeg i dalje njeguju, ili su same morale da se „iščupaju“ iz tog načina razmišljanja i nađu načine kako da mijenjaju stvari kako bi opstale na tržištu.

Činjenica da na tržištu imamo sve više kompanija koje ulažu u razvoj svojih zaposlenih i koje usvajaju inovativne prakse, bez obzira da li su one „uvezene“ ili nešto do čega su kompanije došle same, polako mijenja cjelokupno poslovno okruženje i čak i one „nevoljne“ tjera na promjene. Uz to, vjerujem da je upravo situacija sa novim virusom korona nešto što je mnoge organizacije natjeralo da preispitaju svoje modele poslovanja i menadžmenta, ukoliko to nisu radile do sada. Nadam se da će ta praksa i da se nastavi, jer dok vi sjedite neki upravo navlače patike za trčanje. Šta mislite ko će biti pobjednik?

Za kraj, možeš li nam otkriti nešto više detalja o tvom predavanju na #CIC2020?

Poslednje dvije decenije, svijet korporativnih inovacija je obilježio fokus na inovacije poslovnog modela (Business Model Innovation) kao izvor konkurentske prednosti. Kompanije, opravdano, ulažu značajne resurse kako bi bolje razumjele, dizajnirale i inovirale svoje poslovne modele. Problem je što kompanije vrlo često zaboravljaju da su poslovni modeli, u svojoj prirodi, samo tehnička rešenja, tj. alati. Sami po sebi, oni ne donose rezultate, već su im za to potrebni ljudi i organizacije, odnosno smislena i svrsishodna ljudska aktivnost.

Aktiviranje i usmjeravanje ljudske energije je zadatak menadžmenta, i upravo iz tog razloga uspjeh organizacije presudno zavisi od sposobnosti menadžmenta. Međutim, upravljanje današnjim kompanijama se, još uvijek, oslanja na model menadžmenta koji je stvoren u vrijeme procvata masovne proizvodnje. Ne iznenađuje što su menadžeri svakog dana sve više frustrirani rezultatima i što ne nalaze adekvatno rješenje kada i dalje pokušavaju da upravljaju savremenim, digitalnim kompanijama koristeći menadžment model koji je zasnovan na principima iz 19. vijeka.

Da bi u potpunosti iskoristili sve prednosti koje nam donosi novi digitalni svijet, neophodna nam je promjena paradigme, tj. revolucija u menadžmentu, pa će se moje predavanje upravo baviti inovacijama menadžment modela (Management Model Innovation).

Izvor: netokracija.rs