Opširnije o temi jugoslovenstva i njegovog uticaja na današnje odnose među susjednim zemljama bivše Jugoslavije, govoriće na festivalu #SlobodaNarodu.

U kakvom mi to društu živimo kada se nekim profesorima istorije prijeti?

Očito u društvu koje se boji svoje povijesti. Najlakše je o sebi misliti sve najbolje, da si uvijek u prošlosti sve radio kako treba, da si uvijek bio ispravan, i naravno tu i tamo žrtva nepravde. I zato kada se pojavi netko tko ukaže i na drugačije primjere, tko dovede u pitanje narativ o nepogrešivosti onda nastaju problemi.

Svjedoci smo, a i vi ste o tome govorili i pisali, revizije istorije na našim prostorima, kolika je krivica istoričara u svemu tome tj. da li je njihovo ćutanje i ignorisanje doprinijelo da alternativna istorija postane uticajna i važna?

Prije svega ne mislim da su povjesničari šutili ili ignorirali probleme. Naprotiv, mnogi snose i najveću odgovornost u širenju revizionističkog i negacionističkog pristupa prošlosti. Kao i u svakoj struci postoje oni koji svoj posao rade profesionalno i oni koji posao odrađuju vođeni različitim neznanstvenim motivima. A povijesna znanost doista dopušta da se na određene fenomene iz prošlosti gleda na različite načine. Dovoljno je da navode iz jednog dokumenta zanemarite, a navode iz drugog naglasite, da kao polaznu točku proučavanja uzmete jednu ili drugu godinu, i već ćete dobiti potpuno različite rezultate istraživanja. Od 1990-ih su historiografija i nastava povijesti bili važan element u jačanju državnog i nacionalnog identiteta pa su i neki povjesničari svoju ulogu vidjeli upravo u tom kontekstu. Nisu se ponašali kao objektivni istraživači nego kao političari i ideolozi. Uostalom, Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik je bio doktor povijesnih znanosti, i jedan je od najodgovornijih za odnos prema prošlosti koji je promoviran 1990-ih, a traje do danas.

S obzirom na to da se često bavite temom Drugog svjetskog rata, molimo vas da nam pojasnite ulogu četnika u Hrvatskoj na prostorima Banije, Korduna i Like u tom periodu?

Kad govorimo o četnicima treba reći nekoliko stvari. Iako se po principu podjele odgovornosti nakon 1945. pokušavalo izjednačiti zločinačku ulogu četničkog i ustaškog pokreta, one su ipak neusporedive. Ustaški pokret, od preuzimanja vlasti, se ponaša kao tipičan fašistički pokret. Četnički pokret nije bio fašistički. Ali nije bio niti antifašistički. Odnosno, jest na samom početku dok se još uvijek radilo o ljudima koji su nakon bijega kralja iz zemlje pokušavali nastaviti s otporom okupatoru. Tih prvih nekoliko mjeseci četnici aktivno surađuju s partizanima. Međutim, vrlo brzo će četnici početi kolaboraciju prvo s talijanskim fašistima, zatim njemačkim nacistima, a u konačnici i s ustašama. Iako su kao glavne razloge suradnje s Talijanima i Nijemcima navodili zaštitu srpskog naroda, to objašnjenje i dalje ne opravdava teške i masovne zločine prema nesrpskom civilnom stanovništvu posebno na području Hercegovine, ali i Like i Dalmacije. Uostalom, poznati su i četnički zločini nad Srbima koje su smatrali svojim neistomišljenicima, ili simpatizerima partizanskog pokreta. Drugim riječima, surađivati s četnicima, tj. staviti se pod njihovo vodstvo u ljeto 1941. kako bi se zaštitio od ustaških pokolja je jedno, ali sudjelovati zajedno s Nijemcima, Talijanima i ustašama u zločinima protiv civilnog stanovništva sve do kraja rata je potpuno drugo.

Kakva je danas percepcija prosječnog Hrvata prema Jugoslaviji?

Ne znam što bi značilo „prosječni Hrvat“. Stav prosječnog Hrvata u Istri i Primorju, po velikim (bivšim) industrijskim središtima, je onakav kakav i treba biti. Ljudi se sjećaju pozitivnih stvari, ali ne negiraju negativne. Svjesni su brojnih prednosti jugoslavenskog socijalističkog sustava vezanih uz zapošljavanje, socijalnu sigurnost, zdravstvenu zaštitu, obrazovnu politiku ili značaj Jugoslavije u svijetu, ali su isto tako svjesni ograničenja poput verbalnog delikta, kršenja ljudskih i građanskih sloboda, cenzure medija, stranačkog nepotizma itd. Važan element u sagledavanju jugoslavenske prošlosti je i nasljeđe supkulture i sporta, tj. i danas jako gledani filmovi, slušana glazba iz tog perioda ili prisjećanje na brojne sportske uspjehe. Nažalost, stav prema Jugoslaviji je velikim dijelom uvjetovan i događajima iz 1990-ih. Naime Hrvatskoj iz Jugoslavije nije dopušten miran izlazak nego je napadnuta i to upravo jedinicama Jugoslavenske narodne armije, i sudjelovanjem u agresiji vojnika iz raznih dijelova Jugoslavije. Oni dijelovi Hrvatske koji su bili u neposrednoj blizini ratnih djelovanja imaju u skladu s tim i negativniji stav prema Jugoslaviji.

Po Vašem mišljenju koji je to događaj i koja godina kada je krenulo propadanje SFRJ?

Teško je odgovoriti s konkretnim događajem ili godinom. Povjesničari i ostali koji se bave prošlošću će spominjati dolazak Miloševića na vlast u Srbiji, neki će taj trenutak vidjeti u smrti Josipa Broza Tita. Ja mislim da je propadanja Jugoslavije počelo 1918.godine, tj. istog trenutka kada je nastala. Zato što su tada postale vidljive, pokazat će se, nepremostive ekonomske, političke, mentalitetske razlike između jugoslavenskih naroda. One će u pojedinim fazama biti ublažene, ali nikad prevladane. Naprotiv, neke će se vremenom samo naglašavati i povećavati. Jugoslavenski primjer je pokazao da je isti (ili sličan) jezik važan faktor povezivanja, ali ne i jedini, pogotovo ne presudan. Slučaj dvije Jugoslavije, način na koji su nastale i nestale, pokazuje da možemo biti dobri susjedi, prijatelji i suradnici, ali da zbog toga ne moramo živjeti u istoj državi.

Projekat „Free Mind“ u okviru kojeg se održava i festival #SlobodaNarodu, realizuje se uz podršku Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.

Foto: SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL
Izvor: slobodanarodu.ba