Smješten u dolini rijeke Lašve i u sjeni Vlašića, grad Travnik administrativni je centar Srednjobosanskog kantona. Ovaj biser Bosne i Hercegovine kao “vezirski grad” nekada je bio njen centar, a danas travničani vole reći i pohvaliti se da je njihov grad „muzej nad otvorenim nebom“. 

I zaista, Gradska cjelina-Stari grad u Travniku i Turbe pod lipom sa česmom koji su pored ostalih proglašeni nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, zatim Šarena džamija sa munarom na istoku, Isusovačka gimnazija i Franjevački samostan, ljekovito „Gospino vrilo“, Elči-Ibrahim pašina medresa te Vezirski konak samo su neki od “eksponata” na otovorenom koji ovaj grad čini muzejom.  

Ako se u ovom svijetu istorije izgubite u vremenu, jedini sunčani sat u BiH, a koji se nalazi u udubljenju na jugozapadnom zidu Hadži Ali-begove džamije, reći će vam koja su doba.  

Kada se svemu doda i činjenica da Zavičajni muzej u Travniku krije zbirke starije i od onih koje se nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, uz Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića“ sam Travnik je sasvim sigurno nezaobilazna lekcija iz istorije naše zemlje koju bi svi trebali znati i kroz koju se treba prolaziti iznova i iznova.   

No, to je ono što je bogata travnička ali i bosanskohercegovačka prošlost, ali sadašnjost, nažalost, nudi i neke druge stvari - divlje deponije kao mrlje na biseru.  

Jedna od njih nalazi se u koritu rijeke Lašve, tačno između kompleksa Konfekcije “Borac”, nekadašnjeg travničkog i bh privrednog giganta koji je na njenoj desnoj obali, i stambenih zgrada sa lijeve strane rijeke. Na obje obale Lašve na toj lokaciji nalaze se gomile otpada svih vrsta.  

“Raskoš” boja u zelenilu korita na desnoj obali na tom mjestu potiče od odbačenih ambalaža preko plastičnih i staklenih flaša, garderobe, pokrivača, kesa i vreća sa ko zna kakvim sadržajem, automibliskih guma, kanti, životinjskih kostiju, bačene tehnike… 

“Miris” koji se na tom mjestu širi blizu je neizdrživog.

Ništa nije bolje ni preko puta, gdje je prilaz samoj Lašvi teži ali je, očigledno, otpad jednako lako baciti u korito. 

Druga divlja deponija, na koju su nas uputili naši sagovornici, travničani Slobodan Ličanin i Senad Sijah, i za koju kažu da je najveća na travničkom gradskom području nalazi se na lokaciji Donje Bojno, duž lokalnog puta od groblja Sveti Rok do kuća Jukića. Ova divlja deponija dužine nekih cca 700 metara a širine do 30 metara u ljetnom periodu skrivena je gustom vegetacijom, te smo njeno “skriveno blago” - stari crijep, šutu, stari namješaj, flaše, deke, atomobilske gume, kreč, kante, vreće, tehniku industrijsku ambalažu i životninjske ostatke uspjeli dokumentovati samo na samom njenom gornjem kraju, odakle se pruža predivan pogled na Travnik.

Kako ova deponija izgleda kada priroda sa nje "podigne" ljetni zeleni pokrivač i tako u potpunosti otkrije našu sramotu, pomogao nam je slanjem ove fotografije naš prvi sagovornik, Slobodan Ličanin.

Ličanin, iako je već dugi niz godina u penziji, uspješno se bavi umjetničkom fotografijom, te je pored ostalog i počasni član Saveza lovačkih organizacija Federacije BiH, bivši predsjednik Kinološkog kluba “Tornjak” iz Travnika ali i spoljni saradnik Zavičajnog muzeja u Travniku. Kao neko ko uz sve to ima i formalno obrazovanje u šumarskoj struci te iskustvo u radu u toj oblasti Ličanin je, u to smo se uvjerili, kada su u pitanju divlje deponije i ekologija uopšte odličan poznavalac stanja u Travniku ali i šire.

“Svijest građama je veoma niska, i trebalo bi dosta edukacije a najbolja edukacija je novčane kazne i eko policajci” rekao je na početku razgovora Ličanin, a o situaciji u i oko Travnika kaže: 

“Obilazim sva područja i nađem se svugdje u svako doba godine, a sad je ovo zeleno pa je to pokrilo najvećim dijelom te deponije. Skoro svako naseljeno mjesto, može se reći i svaka porodica, ima svoju ličnu deponiju naročito ove koje su u šumskom području platoa Vlašić, Karaule, i ostalih naseljenih mjesta.” 

Za Ličanina je ekopolicija broj jedan kada je prioritetno djelovanje u pravcu poboljšanja situacije u pitanju, ali i smtatra da se zakoni koji su već na snazi ne primjenjuju dosljedno: 

“Imaju napisani zakoni i sve je to predviđeno - novčane kazne za zagađenje okoline u kojoj živimo. Međutim, malo se to primjenjuje i malo se pridržava tih zakonskih propisa koji su propisani od vrha Federacije pa do najniže lokalne zajednice. Iz tog razloga trebalo bi da bude pooštrena ta politika kažnjavanja. Kako može biti u Njemačkoj, kako može biti u Austriji da se ne ostavlja iza sebe smeće i da se ne baca na prvu deponiju.” 

Kao dobar poznavalac problema odlaganja otpada, ali i šireg terena oko Travnika, Ličanin je vrlo detaljno iznio svoje opšte slike: 

“Ovo vam je ovde gdje se mi sad nalazimo jedna od najvećih deponija u gradu Travniku. Ovo je gradska zona. A da ne govorim gdje su seoske zone, gdje su mjesne zajednice kakvo je tamo stanje i kako to izgleda. Naročito u šumskim kompleksima. Krenite od Travnika prema Vlašiću, prema Babanovcu, od Gostilja prema Dobratićima, pa dalje od Ugra gore prema Gornjim Korićanima, uz rijeku Bilu, uz rijeku Rogačić, uz rijeku Jasenicu… Nema mjesta, naročito onaj jedan dio oko rijeke Bile prema selu Dub, Suhi Do, područje prema Skomorju odmah iza Mehurića, iza prvih tunela to su ogromne deponije smeća koje bi trebalo sanirati.” 

Na kraju razgovora, naš sagovornik ukazuje na još jednu mogućnost koja bi doprinijela poboljšanju situacije: 

“Postoji još jedna mogućnost-postaviti video nadzor. Jer, iz svake ove kese može se ustanoviti iz čije kuća je doneseno - po računu, po onim osnovnim pokazateljima, uvijek ima neko ime i prezime i zna se u kojoj prodavnici po onom papiru trgovačkom može se ustanoviti tačno iz koje je prodavnice došlo smeće.” 

I naš drugi sagovornik, Senad Sijah, smarta da je svijest građana na veoma niskom nivou, ustvrdivši još i da su oni koji ne vode računa o našoj okolini u puno većem broju u odnosu na one koji, kako kaže, nešto poduzimaju: 

“Smatram da je svijest građana na veoma niskom nivou što se odražava kroz odnos prema cijeloj okolini. Previše je smeća u svim gradovima Bosne i Hercegovine i niko ne vodi računa da se poduzmu neke mjere da  bi se smanjila količina smeća u gradovima ali i da bi se očuvale prirodne ljepote Bosne i Hercegovine. Jer, ako se ode na bilo koje izletište ili bilo šta da se pogleda u ovome gradu naići ćete na kamare smeća, i smatram da su za sve to krivi građani. Možda pojedinci nešto i poduzimaju ali to je premalo u odnosu na broj ovih koji ne vode nikakvog računa o tome.” 

O situaciji u gradu u kojem živi Sijah također nije imao puno lijepoga za reći, ali je i pozvao na edukaciju djece kao jedan od načina da se situacija u budućnosti promijeni: 

“U Travniku je isto ovako kao što sam rekao, što znači da građani ne vode ni najmanje računa o ekologiji, o očuvanju prirode. Iako je postavljen veliki broj korpi za prikupljanje otpada - ne vode računa! Nije im “teško” da sok koji su popili bace na pola ulice, u pola grada. Zato smatram da bi trebalo poduzimati neke drastične mjere prema takvim pojedinicima, Ne može pet ljudi održavati čistoću u gradu. Treba buditi svijest kod ljudi na sve moguće načine, da se povede računa i u školama, od prvih razreda da se djeca educiraju na taj način da vode računa o zelenilu i očuvanju sredine u kojoj žive jer ćemo se na kraju zaraziti svi od svog sopstvenog otpada.” 

Na kraju, kao i Ličanin, i Sijah smatra da bi ekopolicija bila ta koja bi mogla uticati na situaciju: 

“Trebalo  bi uvesti neki vid ekopolicije i da se na osnovu njihovih zapisa i fotografija građani pozovu na red ali i odgovornost.” 

Nakon što su nas naši sagovornici proveli kroz Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića“, te u maniru dobrih domaćina odveli na nezaobilazne travničke ćevape, ovaj biser Bosne i Hercegovine napustili smo sa samo jednom željom - da se sa njega obrišu mrlje zvane divlje deponije. 

Denis Čarkadžić 

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba

#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo