Nepoželjna osoba

Uostalom, i Handke i Modijano su rođeni četrdesetih godina dvadesetog vijeka, pisci su velikih jezika, no unutar svojih kultura teže svjesnom izmicanju na marginu, plodni su do mjere da bi ih na našim tužnim stranama garantovano nazivali skribomanima i žanrovski naročito skloni onim nevelikim prozama od cirka stotinjak stranica koje se obično nazivaju romanima u nedostatku bolje riječi.

Hoću reći, da je Kontić napisao da je Handke devedesetih stao na pogrešnu stranu, to ne bi bilo vrijedno replike. Ali da se postavi kao neki ovlašteni čuvar uspomene na Drugi svjetski rat i NOB, pa da tvrdi da bi partizanima smetao Handke, a da njemu samom ne smeta travestija gdje se jedna politika godinama bavi aproprijacijom ZAVNOBiH-a istovremeno zaboravljajući širi jugoslovenski okvir bez koga je ZAVNOBiH nezamisliv i simbolički se odričući ogromne većine njegovih vijećnika, pa i samog njegovog predsjednika, to je zaista besprizorno

Kod nas je, međutim, Modijanov Nobel prošao potpuno ispod radara, dok je Handkeov gotovo bio povod za novi rat. Na, uslovno rečeno, srpskoj strani se burno slavilo; takođe uslovno rečeno, bošnjačka strana je kombinovala narative sentimentalnog žalovanja nad samim sobom i jalovih pokušaja aktivizma (peticije najprije Švedskoj akademiji da povuče odluku, a zatim Kralju da ignoriše svečanu ceremoniju dodjele); napokon, sa, uslovno rečeno, hrvatske strane bilo je protesta iz određenih dijelova javnosti, no nije došlo do potpune histerije, pa je, recimo, zagrebačka (ili zaprešićka) izdavačka kuća „Fraktura“ sasvim normalno objavila neke Handkeove knjige, dok je takvo što u Sarajevu posve nezamislivo, naročito nakon što je pisac čak i formalno (jednoglasnom odlukom kantonalne skupštine) proglašen nepoželjnom osobom.

“Lako je danas Bori Kontiću i njegovim istomišljenicima reći da je Osman Karabegović bio zaveden ili zaslijepljen ili čak na zlu putu kad je riječ o ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije devedesetih”

Kako je vrijeme prolazilo, stvar se smirivala, ne zato što su se stavovi približili, nego jer je tema izišla iz fokusa. No kad je došla vijest da se grad Banja Luka sprema da podigne spomenik Handkeu, opet su počela verbalna nadgornjavanja. U pokušaju da se izdigne iznad banalnih digitalnih verbalnih ratova, Boro Kontić u skorašnjem tekstu piše o tome kako spomenici uglavnom imaju ograničen rok trajanja, no naposljetku, a u kontekstu banjalučkog Handkea od bronze postavlja ovakvo pitanje: „Kako bi se kćeri i sinovi ovdašnjih naroda koji su nakon Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom bronzom ovjekovječeni, osjećali kada bi im se pridružio Peter Handke?”

A šta bi mrtvac rekao?

Inače mi je dosta odvratna ta izraubovana stilska figura šta bi mrtvac rekao da je živ, ali čitajući ovo Kontićevo emfatično finale mi se baš smučilo. Otkud njemu pravo da sugeriše kako bi ljudima koji su se u Drugom svjetskom ratu borili za Jugoslaviju smetalo da se uz njih oda počast jednom od rijetkih pisaca kome je ideja te Jugoslavije bila sveta?

I ako već govori o Banjoj Luci, vjerovatno misli na konkretne ljude, pošto se tamo, kao malo gdje, još uvijek čuva uspomena na „kćeri i sinovi ovdašnjih naroda koji su nakon Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom bronzom ovjekovječeni.“ Kod Hotela „Bosna“ stoji danas 21 bista banjalučkih narodnih heroja. Ovo su njihova imena i prezimena: Jovo Bijelić, Rada Vranješević, Ante Jakić, Osman Karabegović, Boško Karalić, Drago Lang, Rade Ličina, Vahida Maglajlić, Šefket Maglajlić, Drago Mažar, Ivica Mažar, Josip Mažar Šoša, Milančić Miljević, Danko Mitrov, Stjepan Pavlić, Branko Popović, Đuro Pucar Stari, Karlo Rojc, Milorad Umjenović, Kasim Hadžić, Ranko Šipka.

Osjetljiva je stvar, ali treba i ovo reći. Najvećio dio partizana čije biste u Banjoj Luci čuvaju uspomenu na njihovo junaštvo poginuo je u Drugom svjetskom ratu. Dio njih je umro prirodnom smrću prije kraja osadesetih godina dvadesetog vijeka, pa nisu doživjeli konačan slom Jugoslavije. Jedan od njih je, međutim, živio do juna mjeseca 1996. godine, dočekavši dakle i kraj rata u Bosni i Hercegovini. Živio je u Beogradu, gdje je i sahranjen, u Aleji narodnih heroja. Zvao se Osman Karabegović

Na osnovu čega Boro Kontić insinuira da bi ikom od njih smetao Handke? Da Handke, pisac koji pedeset i pet godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, piše veličanstvenu dramu „Još uvijek oluja“ o slovenačkim partizanima iz Koruške smeta Karlu Rojcu? Da je Handke koji je u istoriju svjetske književnosti upisao oproštajno pismo starog partizana Slobodana Nikolića koji se ubio s jeseni 1992. („Izdaja, raspad i haos u kome je naša zemlja, teška situacija u koju je doveden naš narod, rat u Bosni i Hercegovini, istrebljivanje srpskog naroda i bolest,učinili su besmislenim moj dalji život i zato sam odlučio da se oslobodim bolesti i naročito patnji zbog propasti zemlje, kako bih omogućio mom iscrpljenom organizmu, koji sve to više ne može da izdrži, da se oporavi“) nespojiv sa baštinom partizana?

Osjetljiva je stvar, ali treba i ovo reći. Najvećio dio partizana čije biste u Banjoj Luci čuvaju uspomenu na njihovo junaštvo poginuo je u Drugom svjetskom ratu. Dio njih je umro prirodnom smrću prije kraja osadesetih godina dvadesetog vijeka, pa nisu doživjeli konačan slom Jugoslavije. Jedan od njih je, međutim, živio do juna mjeseca 1996. godine, dočekavši dakle i kraj rata u Bosni i Hercegovini. Živio je u Beogradu, gdje je i sahranjen, u Aleji narodnih heroja. Zvao se Osman Karabegović. Ostale su zabilježene riječi koje je izgovorio u maju 1992:

„Najgrublja politička diverzija Izetbegovića je njegovo samovoljno izdvajanje BiH iz Jugoslavije, i to bez prisustva i pristanka predstavnika srpskog naroda u BiH. Tako su otpočele sve nevolje u BiH. Očigledno da Izetbegoviću fundamentalistička doktrina, koje se on čvrsto drži, i čiji je on fanatični pristalica nalaže, a i oni krugovi u svetu koji ga podržavaju, savetuju mu da se ni sa kim u BiH ne sporazumeva, da sve te razgovore izigrava, i na sve načine sabotira, kako bi i dalje produžio rat u BiH. Sigurno je da Alija Izetbegović nije na prošlim izborima dobio mandat od naroda, posebno od Muslimana, za sve ono što danas čini, i zato on snosi punu odgovornost za sve strašno stanje u BiH, krv, glad i ruševine na sve strane, plač i lelek žena i dece. On je do sada jasno pokazao, da niti hoće, niti zna da nešto konstruktivno učini za narod BiH, i zato on treba da se ukloni, i ode s vlasti, a Muslimani koji su za njega glasali na prošlim izborima, trebalo bi to od njega da zahtevaju. On treba da bude zamenjen ljudima koji su pošteni i razumni, a takvih ljudi u BiH, koji su na prošlim izborima dobili poverenje naroda, i koji su od Izetbegovića pametniji i razumniji.“

ZAVNOBiH pretvoren u travestiju

Lako je danas Bori Kontiću i njegovim istomišljenicima reći da je Osman Karabegović bio zaveden ili zaslijepljen ili čak na zlu putu kad je riječ o ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije devedesetih. To, međutim, ne mijenja niti može promijeniti činjenicu da je čovjek i narodni heroj i nosilac Partizanske spomenice, da je, što bi sam Boro Kontić rekao, sin naših naroda koji je s pravom bronzom ovjekovječen.

Inače mi je dosta odvratna ta izraubovana stilska figura šta bi mrtvac rekao da je živ, ali čitajući ovo Kontićevo emfatično finale mi se baš smučilo. Otkud njemu pravo da sugeriše kako bi ljudima koji su se u Drugom svjetskom ratu borili za Jugoslaviju smetalo da se uz njih oda počast jednom od rijetkih pisaca kome je ideja te Jugoslavije bila sveta?

Ne znam, kažem, šta bi o Handkeu mogli misliti heroji koji su poginuli i prije Handkeovog rođenja, no, eto, za jednog od onih što su poživjeli mi se čini da je do kraja života vjerovao u isto ono u šta je vjerovao i Handke, pa makar obojica bili naivni, dok su Kontić i njemu slični intelektualni preduzetnici bili dovoljno mudri da se na vrijeme odreknu iluzija.

Kod Hotela „Bosna“ stoji danas 21 bista banjalučkih narodnih heroja. Ovo su njihova imena i prezimena: Jovo Bijelić, Rada Vranješević, Ante Jakić, Osman Karabegović, Boško Karalić, Drago Lang, Rade Ličina, Vahida Maglajlić, Šefket Maglajlić, Drago Mažar, Ivica Mažar, Josip Mažar Šoša, Milančić Miljević, Danko Mitrov, Stjepan Pavlić, Branko Popović, Đuro Pucar Stari, Karlo Rojc, Milorad Umjenović, Kasim Hadžić, Ranko Šipka

Hoću reći, da je Kontić napisao da je Handke devedesetih stao na pogrešnu stranu, to ne bi bilo vrijedno replike. Ali da se postavi kao neki ovlašteni čuvar uspomene na Drugi svjetski rat i NOB, pa da tvrdi da bi partizanima smetao Handke, a da njemu samom ne smeta travestija gdje se jedna politika godinama bavi aproprijacijom ZAVNOBiH-a istovremeno zaboravljajući širi jugoslovenski okvir bez koga je ZAVNOBiH nezamisliv i simbolički se odričući ogromne većine njegovih vijećnika, pa i samog njegovog predsjednika, to je zaista besprizorno.

Puna je današnja Republika Srpska (kao i Bosna i Hercegovina u cjelini) spomenika s kojim se spomenik Handkeu nipošto ne “rimuje“. Ako mu je, međutim, u nekom višem smislu, bez dnevnopolitičkih manipulacija, usud s pravom odredio da se prvi put u bronzi ukaže baš u Banjoj Luci, kontekst za to daju biste partizane. Oni su, kao i on, znali da oluje ne prolaze.

Izvor: Preokret.info