Kada je svjetski Index slobode medija u pitanju, u skladu sa ovogodišnjim izvještajem organizacije Reporteri bez granica (RSF) čije je sjedište u Parizu, Bosna i Hercegovina napredovala je za pet mjesta te se nalazi na 58 mjestu, ispred svih zemalja u regionu.

No, i pored tog napretka, javnost u našoj zemlji jedinstvenog je stava da su, uopšteno uzevši, položaj novinara i njihova prava na jako niskom nivou, čemu svjedoče konstantni pritisci na radnike u medijima, česte verbalne i fizičke prijetnje, napadi, te praksa cenzurisanja i autocenzusirasanja kao krajnja posljedica položaja u kojem se novinari u Bosni i Hercegovini nalaze.

U posljednjih par godina, kroz pokretanje inicijativa na entitetskom ali i državnom nivou, bilo je pokušaja da se (u zakonskom smislu) unaprijedi njihov položaj, s ciljem zaštite novinara prilikom obavljanja njihovog posla, tj. da im se putem izmjena krivičnih zakona dodijeli status službenih osoba.

Međutim, sve inicijative u tom pravcu nisu naišle na dovoljnu podršku zastupnika.

Posljednji takav primjer je odbijanje inicijative za izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske od strane Narodne Skupštine RS, 16. 6. 2020. godine.

Time nije prihvaćeno propisivanje posebnog krivičnog djela – sprečavanje novinara u vršenju profesionalne dužnosti.

Kao razlog odbijanja navedeno je to što su Krivičnim zakonikom, između ostalog, propisana i krivična djela tjelesne povrede, teške tjelesne povrede, kao i ugrožavanje sigurnosti, te se njime jednako tretiraju i štite svi građani i profesije od napada, kao što su ljekari, profesori, nastavnici i mnogi drugi koji su izloženi mogućnosti napada prilikom obavljanja svog posla.

U obrazloženju se još dodaje i da će se „mogućnost propisivanja navedenog krivičnog djela kao i posebne zaštite novinara u obavljanju njihove djelatnosti razmatrati kada se stvore pretpostavke da se u Krivični zakonik uvrste i krivična djela protiv časti i ugleda”.

Kao što smo već napomenuli, ovakvi prijedlozi su već u nekoliko navrata odbijeni.

Podsjećamo tako da je u aprilu prošle godine takvu inicijativu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH podnio zastupnik SDP-a BiH, Senaid Begić. Inicijativa je u tom zakonodavnom tijelu dobila potrebnu većinu glasovima 54 od 74 prisutna zastupnika. Većina zastupnika Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZBiH) nije podržala Inicijativu.

Zanimljivo je bilo obrazloženje predsjedavajućeg Kluba zastupnika HDZ-a BiH, Mladena Boškovića, koji je rekao da „osim novinara ima još ugroženih kategorija koje trebaju adekvatnu zaštitu te zbog toga nije bilo zajedničkog stava Kluba HDZ-a BiH“, i „to je svako na osnovu svoje savjesti odradio” (glasao).

„To je svatko na osnovu svoje savjesti odradio, ali pokušajmo razumiti. Ja mislim da je, evo, moje ovo obrazloženje dalo obrazloženje zašto je netko bio suzdržan“, rekao je tada Bošković, predsjedavajući Kluba HDZ-a BiH.

Aktuelni krivični zakon FBiH predviđa kaznu zatvora od godine do 10 godina za napad na službenu osobu, a Begićevom inicijativom bilo je predviđeno da se kroz izmjene Krivičnih zakona FBiH napad na novinare dok obavljaju svoj posao tretira kao napad na službena lica, dok bi se takva djela kažnjavala kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Na kraju, inicijativa nije dobila dovoljnu podršku u Domu naroda PFBiH, te tako navedene izmjene Krivičnog zakona FBiH nikada nisu stupile na snagu.

Takođe, i u Republici Srpskoj, paralelno sa Begićevom inicijativom, u aprilu prošle godine poslanik u Narodnoj skupštini RS, Draško Stanivuković, uputio je u proceduru nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS. Izmjene su predviđale da se u član 161 Krivičnog zakonika doda član 161a, u kome se navodi da će svako ko ugrozi sigurnost novinara ozbiljnom prijetnjom da će ga lišiti života ili teško povrijediti biti kažnjen novčano ili kaznom zatvora do tri godine.

Inicijativa takođe nije dobila podršku NS RS.

Kada je u pitanju državni nivo, 26. 2. 2020. godine pred poslanicima Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BIH našla se inicijativa poslanika Damira Arnauta koja je glasila:

“Na osnovu člana 8 Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnosim poslaničku inicijativu kojom se sugerira nadležnim entitetskim institucijama, odnosno institucijama Brčko Distrikta (vlade i zakonodavna tijela) da pripreme i usvoje izmjene i dopune zakona o zaštiti od klevete, na način da se u njih inkorporiraju različiti standardi prihvatljivosti, tolerancije te dokazivanja kada je u pitanju navodna kleveta protiv javnih ličnosti u odnosu na privatne osobe, a u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava”.

U obrazloženju inicijative Arnaut je naveo:

„Iako je to ustaljena praksa u demokratskim zemaljama, zakoni entiteta i Brčko Distrikta o zaštiti od klevete ne sadrže odredbe koje eksplicitno predviđaju primjenu različitih standarda kada je u pitanju navodna kleveta protiv javnih ličnosti u odnosu na privatne osobe. Postojeće odredbe koje nalažu da se zakon tumači na način koji osigurava princip slobode izгažavaпja, odnosno u skladu sa Evropskom konvencijom, nisu dostatne s obzirom da domaći sudovi rijetko i sporadično primjenjuju praksu Evropskog suda za Ijudska prava. Kada je ta praksa u pitanju, još od slučaja Lingens proliv Austrije (br. 9815/82 od 08.07.1986), Evropski sud jasno drži da je neophodno primjenjivati viši nivo tolerancije kada je u pitanju kritika javnih ličnosti, posebice političara, u odnosu na privatne osobe. Ovakav гazličit pristup je opravdan s obzirom da javne ličnosti, a politički zvaničnici pogotovo, svjesno sebe izlažu svjetlu javnosti i mogu razumno očekivati povećan stepen interesovanja za svoj rad, poteze, izjave i stavove. Štaviše, javne ličnosti imaju znatno lakši pristup sredstvima javnog informisanja s ciljem odbrane od kritika nego što je to slučaj sa privatnim osobama, te zaštitu svoje reputacije mogu tražiti i kroz takve javne kanale, a ne isključivo sudskim putem. Konačno, tužbe za klevetu od strane javnih ličnosti predstavljaju najveći dio takvih tužbi u Bosni i Hercegovini, a to značajno sputava medije da kritično izvještavaju o pitanjima od javnog interesa, te time stavlja nedopustiva ograničenja na slobodu izražavanja.”

Uslavnopravna komisija Predstavničkog doma PS BIH je na prvoj sjednici održanoj  3. 2. 2020. godine razmatrala Arnautovu inicijativu, te je sa šest glasova „za”, jednim glasom „protiv” i jednim „suzdržanim” glasom podržala inicijativu i predložila nastavak dalje procedure pred Predstavničkim domom PS BiH.

Na drugoj sjednici, odгžanoj 18. 2. 2020, Zajednička komisija za ljudska prava, u svojstvu nadležne komisije i uz prisustvo predlagača inicijative razmatrala je navedenu inicijativu Damira Arnauta, te većinom glasova, s četiri glasa „za“, dva glasa „protiv“ i tri glasa „suzdržan“ prihvatila njegovu inicijativu kojom se sugeriše nadležnim entitetskim, odnosno institucijama Brčko Distrikta da pripreme i usvoje izmjene i dopune zakona o zaštiti od klevete, i to tako da se u njih inkorporiraju različiti standardi prihvatljivosti, tolerancije te dokazivanja kada je u pitanju navodna kleveta protiv javnih ličnosti u odnosu na privatne osobe, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Međutim, na petoj sjednici Zastupničkog doma PS BiH inicijativa nije dobila potrebnu većinu. Protiv inicijative bili su poslanici SNSD-a, sudržani su bili SDA i HDZ, dok su „za” bili DF, SBB, NS, a nisu nikako glasali poslanici PDP-a i SDS-a. 

Ovdje treba podsjetiti i na mišljenje prof. dr Lejle Turčilo koja ističe da nosioci javnih funkcija i javne osobe smatraju kako je zakon o zaštiti od klevete kreiran u svrhu upravo njihove zaštite od kritičkog suda medija i novinara i propitivanja njihovog rada na transparentan i javan način, zaboravljajući pritom da ih upravo javna pozicija obavezuje na širi opseg tolerantnosti na kritičku riječ i javno iznošenje stava o njima. Drugim riječima, zaboravljaju da prihvatajući ulogu javne osobe, sa svim privilegijama koje ona donosi, prihvataju i da budu pod lupom više od drugih ljudi čiji su poslovi manje javni.

Očigledno je, dakle, da inicijative kojima bi se novinarima dodijelio status službene osobe u aktuelnim sazivima zakonodavnih entitetskih i državnih tijela nemaju dovoljnu podršku.

Sa druge strane, na primjer, u Republici Srbiji, slične inicijative takođe nisu imale podršku, ali je staus novinara u  okviru zakona ipak napredniji u odnosu na BiH.

Tako je u skladu sa Krivičnim zakonom Republike Srbije posao novinara proglašen poslom od javnog značaja, što je navedeno u članu 112 pomenutog zakona:

Kazne koje propisuje Krivični zakon Srbije za ugrožavanje lica koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja u vezi sa poslovima koje obavlja su sledeće: za ugrožavanje sigurnosti  šest meseci do pet godina, za teške telesne povrede od pet do 10 godina te za krivično delo teškog ubistva najmanje 10 godina zatvora.“

Dakle, iako novinari u Srbiji nemaju status službene osobe, njihov status posla od javnog značaja svakako je bolji od statusa koji imaju u BiH.

Od početka 2019. godine pa do kraja oktobra te godine, Linija za pomoć novinarima koju su sa svojim partnerima pokrenuli BH novinari registrovala je ukupno 48 slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda.

Od ukupnog broja registrovanih slučajeva zabilježena su četiri slučaja sudskih presuda sa pozitivnim ishodom za novinare, te isti broj slučajeva sa negativnim ishodom.

Iako je 2018. godina bila izborna godina, u odnosu na isti period 2018. godine, u 2019. godini zabilježen je porast broja napada.

Od augusta 2019. godine do polovine januara 2020. godine, Udruženje BH novinari zabilježilo je 41 kršenje prava novinara, uključujući tri verbalne prijetnje, osam slučajeva političkog pritiska, šest fizičkih napada i pet prijetnji smrću, navedeno je u izvještaju o stanju ljudskih prava u svijetu koje je izradio Human Rights Watch. Većina slučajeva napada i prijetnji novinarima prijavljena je policiji, a u trenutku pisanja izvještaja (januar 2020), 15 slučajeva je upućeno nadležnim tužilaštvima.

U skladu sa izvještajem, broj riješenih slučajeva nije se značajno povećao, dok su iz Udruženja BH novinari naveli tada da je policija sada značajnije angažovana i proaktivnija je u postupanju po prijavama nego ranije, te da su druge relevantne državne institucije bolje reagovale u slučajevima napada na novinare.

Osim toga, i u posljednjih nekoliko mjeseci zabilježen je niz verbalnih napada na novinare, kao i konkretnih prijetnji po njihov fizički i profesionalni integritet.

S tim u vezi, još je potrebnije učiniti ovaj problem aktuelnim, te pokrenuti aktivnosti  u pravcu njegovog rješavanja, tj. poboljšanja položaja novinara i njihove zaštite tokom obavljanja njihovog posla.

S obzirom na to da inicijative čiji je cilj da novinare proglase službenim osobama nemaju dovoljnu podršku, čini se da bi, po uzoru na zakonsko rješenje u Republici Srbiji, dodjeljivanje statusa posla od javnog značaja novinarskoj profesiji u BiH nesumnjivo bio veliki korak naprijed koji bi, uz medijski široko propraćenu, kvalitetnu i argumentovanu raspravu u javnom prostoru sasvim sigurno imao šansu da dobije dovoljnu podršku u entitetskim i/ili državnim zakonodavnim tijelima.

U svakom slučaju, zaštita novinarske profesija te onih koji je obavljaju bez sumnje treba da bude jedan od prioriteta svakog demokratskog društva, čemu ključni akteri političke scene u BiH (barem na retoričkoj ravni) često ponavljaju da teže.

U tom procesu, uloga nevladinog sektora i društva uopšte mora biti puno veća i proaktivnija, što bi na kraju trebalo da dovede do pozitivnih pomaka.

Nevladina organizacija Pro Educa realizuje projekat Sloboda narodu čiji je cilj promocija slobode govora, slobode izražavanja i unapređenje prava novinara u Bosni i Hercegovini razvoju otvorenijeg, naprednijeg i uređenijeg BH društva.

Izvor: slobodanarodu.ba