U intervjuu za Frontal govori o svom doktorskom radu, koliko je bilo teško istražiti arhivsku građu, odnosi između "Semberaca" i "izbjeglica" ali i o planovima za budućnost.

FRONTAL: Nedavno se Vaš prvi naučni članak o rodnoj Bijeljini našao u časopisu "Tragovi". Koliko Vam to znači i s obzirom da je Vaš trud prepoznat, postavlja se pitanje koliko se danas vrednuje naučni rad?

PUPOVAC: Da, ovo je moj prvi naučni rad na ovu temu; dakle, rad koji se zasnivao na mom doktorskom istraživanju rađenom u Bijeljini. Ujedno, to je i moj prvi naučni rad koji je objavljen na srpskom jeziku. Prije toga moji radovi objavljivani su u međunarodnim časopisima i ticali su se tema poput kolektivnog sjećanja u našim post-konfliktnim društvima, značaja kolektivnih identiteta i politizacije popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine, kao i razne studije o političkim i društvenim fenomenima na području Jugoistočne Evrope, poput fenomena jugonostalgije. Pošto sam master i doktorske studije pohađala u Grčkoj, bavila sam se i temama odnosa te zemlje sa zemljama u okruženju (samim tim i Bosnom i Hercegovinom), a sve to u sklopu sedmogodišnjeg rada u najprestižnijoj grčkoj think-thank pod imenom Helenska fondacija za evropsku i spoljnu politiku (ELIAMEP) sa sjedištem u Atini. 

Što se tiče ovog posljednjeg članka objavljenog u časopisu "Tragovi", zaista se moram zahvaliti glavnom i odgovornom uredniku, profesoru Dejanu Joviću, koji je bio jedan od članova sedmočlane komisije na odbrani moje doktorske disertacije jula 2019. godine, i koji je prepoznao potencijal u istraživanju koje sam uradila. Saradnja je bila ne samo profesionalna i efikasna, nego i izuzetno prijatna. Naravno da mi je bilo veoma drago što je moj trud – ili kvalitet mog rada – prepoznat, jer to svakom istraživaču predstavlja „vjetar u leđa“ i podsticaj za dalje napredovanje. Ovo ističem stoga jer proces objavljivanja naučnih radova najčešće traje mjesecima ili čak godinama, pri čemu ne mislim na sâmo istraživanje, nego na proces selekcije radova, njihove recenzije, lekture, i konačne objave. To zna biti jako iscrpljujuće ili demotivišuće, jer svako od nas voli da što je moguće prije dobije povratnu informaciju o svom istraživanju i svojim naučnim otkrićima. 

"Svjedoci smo da se diplome, pa i doktorske kupuju; odnosno neosnovano stiču"

Mišljenja sam da se na našim prostorima naučni rad ne cijeni dovoljno. Svi smo svjesni da se diplome, pa i doktorske, „kupuju“, odnosno neosnovano stiču, i onda čitaoci znaju sumnjati i u rad onih koji su te diplome „pošteno“ stekli. Recimo, na sâm članak u "Tragovima", primijetila sam komentare na društvenim mrežama da je to samo još jedna „doktorica nauka“ u nizu koja je ko zna kako došla do diplome i sada uzurpira ne samo naučni, nego i medijski prostor. To je, nažalost, shvatanje koje je jako rasprostranjeno na našim prostorima. Dok me takvi komentari ne pogađaju, ne mogu reći da me i ne zabrinjavaju. Naučnom radu je potrebno više podrške, bilo da se slažemo sa sâmim sadržajima pojedinačnih radova ili ne. Čak je i poželjno da se ne slažemo, jer onda možemo saslušati jedni druge i voditi dijalog koji nam svima nedostaje, naročito u Republici Srpskoj, ili u Bosni i Hercegovini generalno. 

FRONTAL: Recite nam nešto više o samom članku i koja su to ključna pitanja koja su bila predmet Vašeg istraživanja?

PUPOVAC: Članak o kome govorite je u stvari samo jedan mali dio moje doktorske disertacije, odnosno analizira tek jedno od pitanja kojim sam se u svom doktorskom radu bavila. Dok sam se u doktoratu fokusirala na pitanje kako su rat i prisilno raseljenje uticali na kolektivne identitete nekadašnjih interno raseljenih lica u Bijeljini (a koji se i danas kolokvijalno nazivaju „izbjeglicama“), tj. na njihovo razumijevanje sebe i drugih u bijeljinskoj mikro-sredini, ovaj konkretan članak izučava samo njihov odnos sa domicilnim stanovništvom – Sembercima. Upoređivanje sa „drugima“, naročito sa bliskim kolektivitetima, je samo jedan od načina na koji neka grupa ljudi, u ovom slučaju „izbjeglice“ u Bijeljini, vide i razumiju sebe same, tako da se članak bavio samo ovim aspektom identifikacije sebe i drugih. Tačnije, članak se bavio pitanjem kako su se kolektivni identiteti raseljenih Srba u Bijeljini stvarali, modikovali i/ili odbacivali, imajući u vidu percipirane razlike u odnosu na drugu sličnu kategoriju stanovništva, a to su domicilni Srbi u toj sredini.

U svom doktorskom radu osvrnula sam se na sâm čin prisilnog raseljenja subjekata moje studije, sakupila sam njihova iskustva raseljenja, kao i svjedočenja o prvim godinama boravka u Bijeljini koje su bile najteže, o povratku Bošnjaka u Bijeljinu i dodatnim problemima raseljenih lica srpske nacionalnosti koji su onda stavljeni pred dilemu da li se vratiti prijeratnim domovima ili ne. Dilema nije bila nimalo jednostavna jer mnogi od njih nisu imali gdje da se vrate zato što su im domovi u Federaciji BiH bili porušeni, dok su istovremeno morali napustiti privremeni smještaj, odnosno napuštene bošnjačke kuće. Analizirala sam njihovu borbu za ekonomski opstanak, poteškoće na koje su nailazili, ali i nezadovoljstvo jer su se osjećali napuštenim i od strane opštinskih i entitetskih vlasti, a naročito međunarodne zajednice. Raseljene, a potom i „preseljenie“ Srbe (jer su odlučili da se ne vrate svojim prijeratnim domovima, te da se stalno nastane u mjestu svog raseljenja – u ovom slučaju Bijeljini) međunarodna zajednica nije prepoznala kao „istinska“ raseljena lica, nego Srbe koji su se povinovali volji svog tadašnjeg rukovodstva i odlučili da učvrste etničku homogenizaciju Republike Srpske svojim ostankom na njenoj teritoriji. Ovakvo gledište se naročito odnosilo na raseljene Srbe iz sarajevskih opština koji su napustili svoje domove u februaru i martu 1996. godine, dakle, nakon okončanja ratnih sukoba. Međutim, iako se etnički inženjering ne može osporiti, moje istraživanje je utvrdilo da je slika, barem u Bijeljini, znatno kompleksnija. U intervjuima sa „preseljenim“ Srbima u Bijeljini, koji su trajali i po više sati, otkrila sam sve one „simptome“ i osjećanja koja se u međunarodnoj literaturi sreću i kod drugih izbjeglica i interno raseljenih lica, a to su osjećaji poniženja, neprihvaćenosti, odbačenosti, nesnađenosti, snažan osjećaj gubitka materijalnih dobara ali i ličnog statusa, ugleda, rodbinskih i prijateljskih veza, potom nostalgije za zavičajem, za svojim kućama, sredinama iz kojih su došli. Cijelu jednu deceniju ili duže, raseljena lica u Semberiji oslanjali su se jedni na druge u pogledu materijalne ali i druge podrške, kao što je fizička pomoć prilikom izgradnje kuća, pomoć pri zapošljavanju, ali i moralna podrška i solidarnost. To su neki elementi koji su učvrstili njihov kolektivni identitet „izbjeglice“ a koji je zasnovan na osjećaju sličnosti sa pripadnicima ovog konkretnog kolektiviteta jer su dijelili potresno iskustvo prisilnog raseljenja, koje je, recimo, domicilnim Srbima u Bijeljini bilo potpuno strano.  

"I kod bijeljinskih raseljenih Srba, „dom“ nije tek puki fizički objekat, nego simbioza bezbjedonosnih, ekonomskih, društvenih i kulturnih faktora, koje je rat poremetio ili potpuno uništio."

U doktorskom radu sam takođe istraživala i pitanje zašto raseljeni Srbi u Bijeljini nisu željeli da se vrate svojim prijeratnim domovima, iako im je Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma to bilo omogućeno. I odgovor na ovo pitanje se pokazao izuzetno kompleksnim. Dakle, nije u pitanju samo etnički inženjering, tj. podsticaj lokalnih i entitetskih vlasti u RS da raseljeni Srbi ostanu na toj teritoriji (kako se ova teza najčešće ističe u međunarodnoj literaturi), nego i spektar drugih, ja bih rekla i važnijih, razloga. Pored toga što su mnogima domovi i imanja bili spaljeni i uništeni, postojala je i briga za živote i imovinu sa bezbjedonosne tačke gledišta jer je taj osjećaj i dalje bio snažan neposredno nakon okončanja ratnih sukoba, ali i onaj, možda najvažniji osjećaj, da nakon rata stvari nisu više kakve su bile, uključujući promjene koje su se desile ne samo u njihovim prijeratnim sredinama koje su sada predominantno bošnjačke i/ili hrvatske, nego i u međuetničkim, odnosno međuljudskim odnosima. Postoji cijela oblast u studijama migracija koja govori o tome šta za raseljena lica predstavlja „dom“. I kod bijeljinskih raseljenih Srba, „dom“ nije tek puki fizički objekat, nego simbioza bezbjedonosnih, ekonomskih, društvenih i kulturnih faktora, koje je rat poremetio ili potpuno uništio. Dakle, iako je moje istraživanje uistinu ukazalo i na njihov snažni osjećaj pripadnosti svojoj etničkoj grupi i teritoriji Republike Srpske (još jedan vid kolektivnog identiteta), raseljena, a potom i „preseljena“ lica u Bijeljini suočavala su se sa nizom važnih dilema kada su donosili odluku da li se vratiti svojim kućama ili ne. Ta odluka nije bila nimalo laka, i za neke od njih i danas predstavlja veoma bolnu temu. 

FRONTAL: Koliko je bilo teško istražiti arhivsku građu i ostale spise kako bi se došlo do relevantnih podataka?

PUPOVAC: I ratni sukobi u Bosni i Hercegovini, kao i poslijeratna dinamika, rijetko su istraživani od strane domaćih istraživača. Na potrebu da određena pitanja budu postavljena i istražena od strane onih autora koji su rođeni i žive ili su živjeli na ovim prostorima, ukazuju mnogobrojne međunarodne studije. To je jedan od razloga zbog koga sam se i odlučila istraživati upravo svoj rodni grad, sa pozicije nekog ko je osamnaest godina bio dio te sredine, ali isto toliko godina bio i van nje. To mi je dalo jedinstveni status i „insajdera“ i „autsajdera“, odnosno omogućilo da različite fenomene posmatram kombinujući svoje sopstvene doživljaje i poglede na određena pitanja, sa onim što sam, školujući se u inostranstvu, uspjela da saznam i naučim. U tom smislu, ne postoji mnogo radova na ovu temu, i ti sekundarni izvori bili su oskudni. Radovi koji su se bavili sličnim temama prisilnog raseljenja u Bosni i Hercegovini uglavnom su uzimali u obzir jednu posebnu kategoriju stanovništva, a to su manjinski povratnici, i to uglavnom u inicijalnom periodu nakon završetka ratnih sukoba, a kojima je možda bilo i najteže u procesu povratka u sredine u kojima su predstavljali etničku manjinu. Takođe, u posljednje vrijeme moje kolege pišu zanimljive etnografske studije, one u kojima se prednost daje subjektima istraživanja, bilježe njihova lična iskustva, doživljaji, razmišljanja i osjećanja. Međutim, takve studije su i dalje rijetke. Smatram da je važno dati glas onima koji su predmet istraživanja, čineći ih tako subjektima koji imaju šta reći i od kojih imamo mnogo toga korisnog naučiti, a ne posmatrati ih samo kao objekte o čijoj sudbini odlučuju drugi, i kojima drugi pripisuju određene odlike bez ikakvog, ili uz tek jako površan dodir sa njihovim životima i pogledima na različita pitanja. To je bio cilj i mog doktorskog istraživanja koje se u velikoj mjeri oslanja na dubinske intervjue sa „izbjeglicama“ u Bijeljini, ali i sa lokalcima, odnosno Sembercima.

Što se tiče primarne građe, i ona je jako oskudna. Zahvaljujući ljubaznosti zaposlenih u biblioteci „Filip Višnjić“ u Bijeljini, kao i bijeljinskom muzeju, uspjela sam doći do nekih materijala koji su mi dali uvid u faktičko stanje od devedesetih naovamo. To je uglavnom bila lokalna dnevna i/ili mjesečna štampa koja je pružala dobar uvid u dinamiku dolaska raseljenih lica, probleme sa kojima su se suočavali, mjere koje je opštinska i entitetska vlast sprovodila u vidu alternativnog smještaja i daljeg, konačnog zbrinjavanja ovih lica. Ovu građu dopunila sam intervjuima sa nekim od vodećih zvaničnika Bijeljine u to vrijeme, bilo da se radi o političarima, zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica i slično. 

FRONTAL: Šta danas znači biti „izbjeglica“ u Bijeljini i kakav je odnos između domicilnog i raseljenog stanovništva, tačnije Semberaca i izbjeglica?

PUPOVAC: Jedna je stvar posmatrati ovo pitanje sa naučnog stanovišta, a sasvim druga kada se pitanje spusti na nivo svakodnevnog života ove konkretne društvene zajednice. Prošlo je dvije i po decenije od kraja rata u Bosni i Hercegovini. Velika većina „preseljenih“ Srba u Bijeljini se dobro integrisala u lokalnu sredinu, izgradila ili povratila svoj društveni ugled i status, ostvarila ekonomski napredak, dok su se njihova djeca rađala i rasla na području Bijeljine i u nekoj mjeri identifikovala sa tom sredinom više nego sa prijeratnim sredinama svojih roditelja. Na nivou svakodnevnog života i međuljudskih odnosa, Semberci i „izbjeglice“ ostvaruju veoma bliske poslovne, porodične i prijateljske veze, bez ikakvih podjela i diskriminacije. To naročito važi za mlađe generacije koje znaju biti itekako svjesne i ponosne na svoj prijeratni (uglavnom regionalno definisan) identitet i koje ga i danas njeguju, ali koje biraju okrenutost ka budućnosti i građenje zajednice koja je otvorena za sve, bez obzira na to koliko je vremena svako od njih proveo u toj sredini. Takođe, integrisanost u samom gradskom jezgru Bijeljine je veća, dok se u seoskim sredinama primjećuju veće segregacije, pa i u samom pozicioniranju takozvanih „izbjegličkih naselja“ koja i dalje bivaju odvojena kao „svijet za sebe“ od svojih komšija Semberaca.

Međutim, isto tako se može tvrditi da su stereotipi jedne grupe o drugoj, i to uglavnom oni negativni, i dalje prisutni, naročito među srednjovječnim i starijim generacijama, kojima je i bilo znatno teže da se integrišu u novu sredinu. Članak u časopisu Tragovi upravo o tome govori. I jedna i druga grupacija stanovništva u Bijeljini sklona je negativnom stereotipisanju onog „drugog“, iako te grupe dijele mnoštvo važnih zajedničkih karakteristika, kao što je etnička pripadnost, jezik i religija. Ova otkrića ne predstavljaju novinu, i slični zaključci donijeti su i u drugim zemljama i kontinentima, od Afrike, Azije, do Evrope. Pri tome, negativan pogled na cijelu grupaciju stanovništva najprije nastaje usljed borbe za raspoložive resurse u datoj sredini i u datom momentu, od dostupnih radnih pozicija, pa sve do akumulisanja drugih vidova društvenog kapitala koji toj grupi daje veću moć i samim tim lakši pristup raspoloživim resursima. Takvi stereotipi bivaju najvidljiviji u kulturnoj sferi. Pokušavajući da druge predstavimo gorim od sebe, mi samim tim jačamo sopstveni identitet i poziciju, unutargrupnu koheziju i solidarnost, i osnažujemo sopstveni položaj u konkretoj društvenoj zajednici. 

"Ne možemo reći da je ono što je značilo biti „izbjeglica“ u Bijeljini početkom ili krajem devedesetih identično onome što znači biti „izbjeglica“ u Bijeljini danas"

Identiteti nisu statični, već prestavljaju stalno mijenjajuće procese, pa tako ne možemo reći da je ono što je značilo biti „izbjeglica“ u Bijeljini početkom ili krajem devedesetih identično onome što znači biti „izbjeglica“ u Bijeljini danas. Kao i svuda u svijetu, tako su i kod nas „izbeglice“ najprije bile viđene kao siromašni, unesrećeni ljudi, te se lokalno stanovništvo trudilo pomoći kako je u tom momentu znalo i umjelo. Vremenom, „izbjeglice“ su dobile epitet snalažljivih i sposobnih ljudi koji su, po shvatanjima nekih lokalaca, vrlo vješto uspjeli da stanu na svoje noge i prosperiraju na ekonomskom i društvenom planu. Kada se u neku ruku ta „moć“ vremenom izravnala, lokalci su počeli sumnjati u legalnost ili legitimnost takvog napretka, dok su „izbjeglice“ jačale svoju poziciju i počele nametati svoje vrijednosti kao primarne i opšteprihvaćene. Današnje „izbjeglice“ u Bijeljini ne predstavljaju homogenu grupu već su radije prisutne u svojevrsnim „klasterima“ koji se baziraju na njihovom prijeratnom regionalnom identitetu. Tako u Bijeljini i dalje postoje grupe ljudi koje se nazivaju Sarajlijama, Tuzlacima, Ozrencima, Zeničanima, Krajišnicima, Majevičanima, i slično. Njihovo zajedničko regionalno porijeklo istovremeno podrazumijeva i njegovanje istih vrijednosti, običaja, kulture, religijskih normi, i slično.  

Stereotipi sami po sebi jesu bitni i svakako stvaraju izvijesne podjele ili razvrstavanje stanovništva određene sredine na „ovakve“ ili „onakve“, što sa sobom može donijeti i niz drugih negativnih posljedica. U Bijeljini je to stereotipisanje bazirano na dihotomiji urbano-ruralno, pri čemu i Semberci i „izbjeglice“ nastoje predstaviti drugu grupu kao ruralniju, što znači i manje obrazovanu, sofisticiranu, elokventnu, uspješnu, kulturnu. S obzirom na to da je u Semberiji poljoprivreda glavna grana privrede dok su „izbjeglice“ uglavnom živjele ili bile poslovno povezane sa većim urbanim i industrijskim sredinama, čini se da je danas primjetnije negativno stereotipisanje Semberaca nego „izbjeglica“. Međutim, važno je istaći da stereotipi, ma u kojoj mjeri da su prisutni, uglavnom ostaju benigni kada je stvaranje značajnih, dubinskih podjela u određenom društvu u pitanju. U tom smislu, neke druge podjele koje sam otkrila u Bijeljini, poput veoma važne i sveprisutne svijesti stanovništva na podijeljenost između tzv. ratnih profitera i običnog svijeta/naroda ima više potencijala da stvori značajne društvene razdore u ovoj konkretnoj društvenoj zajednici. Ova podjela prevazilazi okvire podjela na Semberce i „izbjeglice“, kao i prisutne etničke podjele u lokalnoj bijeljinskoj sredini.

FRONTAL: Kakve su bile reakcije Vaših profesora, mentora i kolega na temu ovog naučnog rada?

PUPOVAC: Kao što sam ranije navela, po pitanju različitih tema u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, nedostaje više etnografskih studija, kao i više studija kojima se bave lokalni istraživači. Pored toga, postoji veoma malo takvih studja koje u fokus stavljaju bosanskohercegovačke (raseljene) Srbe i mali broj istraživanja na teritoriji Republike Srpske. Stoga su moji profesori i mentori u Grčkoj bili veoma zadovoljni izborom ove teme i podržali me u sprovođenju ovog istraživanja u djelo. Za mene je najveći izazov bilo to da ispoštujem svoju dužnost objektivnog sagledavanja stvari a da pritom budem shvaćena kao legitimna istraživačica kako za domaću, tako i za inostranu akademsku i širu javnost. Uvijek će postojati oni koji se sa mojim zaključcima ne slažu, ali to je slučaj sa svakim naučnim radom. I to sam ranije pomenula – različiti pogledi na određene teme i dešavanja su i poželjni, jer samo na taj način možemo voditi otvoren i iskren dijalog, te stremiti što objektivnijoj slici o našoj prošlosti, kao i našoj sadašnjosti. A kad tu sliku steknemo, onda možemo razgovarati i o tome kako stvari možemo mijenjati nabolje. 

FRONTAL: Kakvi su Vam planovi u budućnosti, hoćete li nastaviti da se bavite ovom tematikom ili planirate proširiti predmet svojih istraživanja ne neke druge teme?

PUPOVAC: Za sada je plan da objavim knjigu na engleskom jeziku koja će biti bazirana na cjelokupnom doktorskom istraživanju, dakle, ne samo na temi odnosa Semberaca i „izbjeglica“ u Bijeljini, nego o svim pitanjima koje sam gore navela. Prostora za produbljivanje ove teme ima mnogo, kao i mogućnosti da izaberem neku drugu sredinu u kojoj bih sprovela slično istraživanje, te napravila poređenje sa onim zaključcima koje sam dobila o Bijeljini i njenim stanovnicima. Ovakve studije bi pružile uvid u to da li su slični obrasci ponašanja prisutni i u drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, ili drugim zemljama našeg regiona, što bi doprinijelo tome da moja studija ne bude relevantna samo za područje Semberije ili eventualno Republike Srpske, nego da ima i širu naučnu primjenu u svim onim društvenim odnosima koji podsjećaju na bijeljinski slučaj. Moja namjera je da svoj rad predstavim svojim sugrađanima i u vidu knjige na srpskom jeziku, ali to još uvijek ostaje na nivou želje, jer taj proces zna biti ne samo dug, nego i zahtjeva značajnu finansijsku podršku. 

Autor: Danka Savić