Mirko Ilić (64), grafički dizajner, ilustrator i strip crtač, verovatno najpoznatiji sa ovih prostora, već decenijama živi u Njujorku. Rođen je Bosni, a veći deo svog jugoslovenskog života proveo je u Zagrebu, gde je završio Školu primjenjene umjetnosti i dizajna.

Prve radove objavio je 1973 – ilustracije i stripove za “Omladinski tjednik”, “Modru lastu”, “Tinu”, “Start”, ali i “Hevi metal”, “Metal urlan”, Marvelov “Epik ilustrejtid”…

Jedan je od osnivača studentskog magazina “Polet” (1973), gde je bio urednik za strip i ilustracije. Osnovao je i neformalnu organizaciju strip crtača Novi kvadrat, vezanu za muzički pokret novi val u Zagrebu. Dizajnirao je omote ploča nekih od najuticajnijih bendova tog vremena (Bijelo dugme, Parni valjak, Prljavo kazalište, Azra, Film)…

Jedan od njegovih najpoznatijih filmskih postera je onaj za ostvarenje Slobodana Šijana, “Ko to tamo peva”.

Tri i po godine radio je kao urednik u političkom nedeljniku “Danas”, gde je bio nadležan i za naslovne strane.

U Njujork se preselio 1986. Radio je za “Tajm”, “Njujork tajms”, ”Vol stit džernal”… Umetnički direktor internacionalnog izdanja “Tajma” postao je 1991, a sledeće godine umetnički direktor “Njujork tajmsa”.

Sopstveni studio za grafički dizajn i 3D kompjutersku grafiku osnovao je 1995. a od 1999. radi kao profesor ilustracije na Školi vizuelnih umetnosti u Njujorku.

Radovi su mu objavljeni u više od 200 knjiga i 500 časopisa. Njujorški Muzej moderne umetnosti (MoMA) otkupio je 48 njegovih radova i uvrstio ih u svoju stalnu kolekciju a radovi mu se nalaze i u Smitsonijanu i Muzeju moderne umetnosti u San Francisku, između ostalih institucija.

Sa drugim vodećim dizajerima iz celog sveta organizovao je Putujuću izložbu postera “Tolerancija” koja je od 2017. do 2019. obišla 70 lokacije u 27 zemalja.

Foto: Ruslan Shamukov / TASS / Profimedia

Jedan od povoda za razgovor sa Mirkom Ilićem bila je njegova najnovija inicijativa, antikorona posteri koje je radio, zajedno sa 12 svojih kolega, na poziv Poster hausa (jedinog muzeja plakata u SAD) i magazina “Print”. No, ta akcija prešla je i Atlantik i, na kraju, stigla u Ljubljanu, Zagreb i Beograd. Kod nas je lepljenje plakata organizovano u saradnji sa KC Grad.

Mirko živi i radi u Njujorku, pa smo razgovor vodili preko Zuma. Unapred nas je “upozorio” da svoje intervjue ne gleda i ne čita, da dosta improvizuje, “a kada mi je dosadno, onda izmišljam stvari, bar sebe pokušavam zabaviti. Ja mislim da je to sasvim u redu, jer nisam političar i mislim da je izmišljanje stvari totalno u redu za kreativca. Ali, pošto baš i nisam dobar kreativac, povremeno mi padnu i gluposti na pamet. Ako to gledam kasnije, iživciram se kao pas. Zato ne gledam i ne čitam svoje intervjue. Samo pogledam naslov i kako mi je ispala fotografija, tako da se ponašam kao da sam Kardašijan. Naslov, fotografija, izvrsno!”

Razgovor je nastavljen u ovom sarkastično-pozitivnom duhu i neposrednoj atmosferi sve do kraja…

Kakva je atmosfera u Njujorku, kako ste vi?

Dobro sam, koliko se u ovim trenucima može biti dobro. Pre nekoliko dana je padao snijeg. Čudna su vremena, verovatno će sledeće padati žabe.

Mi smo još uvijek zatvoreni po kućama, jer ovde se i dalje puno ljudi razboljeva i umire. Njujork sa okolicom ima 18 miliona ljudi, na Menhetnu živi više nego u cijeloj Srbiji, zamislite samo kako je to mali prostor, koliko ljudi se tu dodiruje, doslovce i fizički, nije ni čudo da je ovako loše.

Nedugo po izbijanju pandemije angažovali ste se na dizajniranju plakata protiv korone, na kojima piše “Ne zaustavljajte se da ovo pročitate. Samo napred, čuvajte se” (Don’t stop to read this. Keep going. Be safe). Njima su oblepljeni Njujork, Ljubljana, Zagreb, od nedavno i Beograd… Kako je došlo do te akcije?

Ja sam uvijek aktivan, na ovaj ili onaj način. Zaista vjerujem da smo mi, prije no što smo doktori, slastičari i tako dalje, prije svega građani i naša prva odgovornost je prema ljudima oko nas. Ja uvijek imam potrebe da nešto napravim, kad se nešto dešava: to su bile izložbe tolerancije, moje predavanje o nacistima, fudbalskim huliganima…

Kao dokaz, evo, čak i na šalici iz koje pijem kavu je stisnuta šaka, prema tome, uvijek otpor.

Kada je o ovim plakatima riječ, “Print” magazin i Poster haus su inicijalno pozvali nas 12 umjetnika da napravimo plakat na temu korone. Meni se činilo da je glupo raditi plakat na koji će biti po polupraznim ulicama i koje će čitati tamo neko vani koji i nije trebalo biti vani.

Onda sam, pošto sam malo subverzivan, htio napravit plakat i reći ljudima, nemoj se zaustavljat, nemoj čitat ovo, miči se dalje.

Kažete da volite da budete subverzivni. Da li je to danas retkost? Nije više ni tako mejnstrim ni moderno kao nekad?

U potpunosti se slažem. Sad je u modi biti manipuliran. Mislim da je davno netko u Srbiji rekao da je dirljiv susret između budale koja ide gore i pametnog čovjeka koji se od tamo vraća.

A zašto pametan silazi?

Zato što je pametan! Pazite, imate Himalaje, najveći vrh na svijetu. Ljudi koji žive oko Himalaja su fizički prilagođeni za visinu. I njima nije tako dramatična stvar popeti se na vrh ali im nikad to nije palo na pamet. Što će na vrhu? Što ima na vrhu? Zašto tu energiju uložiti da bi se došlo na vrh?

Onda su se pojavili bjelci i shvatili da moraju na vrh da bi zatakli zastavu svoje zemlje, da pokažu da su mačo, da to mogu. Uvijek sam razmišljao kako to izgleda kad dođeš na vrh, a zastava već tamo? Skloniš tu zastavu, pa staviš svoju? Onda tamo mora da postoji smetlište za zastave. Možda je to najljepši vizual za budalu koja se tamo vraća tj. pametnog koji ide dole. Što ćeš gore?

Zar niste i vi neko ko je bio i još uvek je na vrhu?

Vrh je jedna čudnovata stvar. Što je za koga vrh, to je pitanje. Meni je, i umjetnicima općenito, vrlo lako prilagoditi se ovoj situaciji koja se sada dešava jer smo mi naučili na probleme. Nama je problem živit sa samim sobom a da ne govorim sa ostalim stvarima, tako da je ovo što se trenutno dešava samo jedan još dodatni problem.

Relativno pristojni umjetnici, ako nemaju problema, stvaraju si probleme. Ljubavne, finansijske, bilo kakve. Ja uvjek pitam da li znate tko je najpoznatiji umjetnik na Havajima? Nije ni čudo, jer ga nema. Zašto biti umjetnik u raju? Sad ćete se vi, na Havajima, zaključati u podrum ili otići na tavan i slikati nešto?! A vani – raj!

Dakle, treba vam neka muka, jer se samo iz muke rađa kreativnost?

Treba vam konflikt, treba vam, kao što su imali svi, manje-više, poznati umjetnici – oštar otac i brižna majka. Dosta kreativnih ljudi, uzmimo, u Srbiji, dolazi iz vojnih porodica. I desit vam se mogu samo dvije stvari: ili postajete introverni i postajete umjetnik ili ste ekstrovertni i onda postajete kriminalac. To su vam opcije: ili ste uz mamu ili uz tatu. Prema tome, biti na vrhu, ako ste relativno pristojan umjetnik, ne bi trebalo ništa značiti. Jer znate da je to fatamorgana.

Recimo, kad nacrtate nešto, i sutra pogledate, vidite samo greške. Ja ne gledam svoje stare radove jer pamtim svoje greške od prije 40 godina. Pogledam: uuuu to je ono gdje sam… pa mi se ne da, uhvati me nervoza. Onda sam shvatio – da ne vidim svoje greške i da mislim da je nešto savršeno, koji imam razlog da napravim drugi komad tog istog?

Savršeno je savršeno, to je kraj priče. Možete samo promjeniti profesiju. Prema tome, kad ste svjesni da nema savršenstva i kad mislite i znate da možete bolje – iako dođete u godine kad više ne možete bolje, al’ nećete to priznati – kako možete biti na vrhu?

Na vrhu ste jer ste bolji od drugih?

U čemu mogu bit bolji od drugih? U Beogradu živi čovek koji se zove Igor Kordej. On crta bolje nego itko. Meni je lijepo da on postoji u mom životu jer, kad smo bili mali, on me je tjerao da crtam bolje, jer je uvijek bio bolji od mene. Ali on se u procesu cijelo vrijeme menja. On je na vrhu, Francuzi su mu dali orden. Da li on sad treba prestati crtati, truditi se, jer je na vrhu? Da li je Pikaso trebao prestati izmišljati periode kad je bio na vrhu?

Ne, naravno. vi ste pomenuli vrh kao nešto loše…

Vrh nema nikakve veze sa Pikasom koji sjedi u svojim gaćama, svađa se sa svojom 32. ljubavnicom i preslikava svoju sliku 72. put. Da ste mu spomenuli vrh, izbacio bi vas kroz prozor. Utoliko govorim o vrhu jer to je totalno nebitno.

Imam osjećaj da mediji, naročito u vašem djelu svijeta, imaju potrebu da forsiraju to naj. Najbolji, najznačajniji, naj naj naj, što možda zvuči na trenutak dobro, međutim, to nema nikakve veze sa pravim životom. Ovo nije trka na 100 metara pa da se zna tko je svjetski prvak. Zašto ne trčati leđno? Malo zakomplicirati. Takve stvari mene puno više vesele. Život je pun problema, ali ako ste relativo pristojan umjetnik, onda ih još i dodajete. Tako ja vrlo često izmislim da, iz kojekakvih razloga, ovaj mjesec neću upotrebljavati, na primer, crvenu boju. Čisto da si zakompliciram život. I onda znam da ću sutra dobiti za raditi nešto o komunizmu, koji ne možeš izbjeći bez crvene boje.

Drugim rečima, vama umetnicima i kreativcima ovo vreme je krajnje podsticajno?

Naravno da je ovo podsticajno stanje, zato što je stanje u tranziciji. Najveća umjetnost je, kad malo bolje pogledate, nastajala u tranzicijama. Između srednjeg i novog vijeka bila je renesansa, između I I II svjetskog rata dadaizam, cijela ruska avangarda se stvorila u tranziciji. Jer, na sekundu postoji obećanje boljeg. A, onda, naravno, postoji i razočaranje, što je drugi dio te priče. Ne mislim da loše stvari čine bolju umjetnost nego su umjetnici naučili kako niodčega napraviti nešto i to rade cijeli život. Mi smo vrlo često najbolji krojači carevog novog ruha.

Te tranzicije su nam pokazale i da je obećanje boljeg i vera u nadu iluzija? Nisu nužno donele bolje…

Uvijek imate to klatno koje ljulja na jednu pa na drugu stranu, bar kod nas. Ja čisto sumnjam da će naš predsjednik opstati posle novih izbora, ne znam kako će vaši.

Ima nešto ljepo u ovom što se desilo – ako netko uopće može vidjeti svjetlo na kraju ovog tunela – a to je da će ovo smanjiti aroganciju Amerike. Više nemaju samo banana republike kretene na vlasti, nego smo ga imali i mi, pa će to biti mali podsjetnik za ubuduće. Isto tako, ako sve krene kako treba, mislim da će ovo biti lijepa fusnota ili podsjetnica u budućnosti da imamo nečeg za sjetiti se da to ne ponovimo.

Ja sam ipak optimista. Naravno, bilo bi mi draže da se ništa od ovog nije desilo – govorim prije svega o predsjedniku ali i o virusu – ali pošto se već desilo, treba to iskorisiti kao nekakav putokaz za budućnost.

Šta će biti sa čovečanstvom kao takvim? Hoćemo li postati bolji ili gori?

 Ja mislim da to nema puno veze s bolešću. Ovo je situacija kad će bogati postat bogatiji, siromašni siromašniji, ali, ima jedna ljepa stvar, jedan ljepi detalj u ružnoj stvari a to je: što se desilo posle kuge u Evropi u srednjem vijeku? Doslovce pola Evrope je nestalo, a drugih pola su postali duplo bogatiji. Jedna od najskupljih stvari u to vrijeme je bila svila ili fina tkanina i ta tkanina se koristila za donje rublje. Većina ljudi u Evropi nije nosila donje rublje jer je bilo preskupo. I sad, odjednom, svi si mogu kupiti gaće, i to ljepe, dobre gaće, što znači da je trebalo proizvoditi dobar tekstil, što znači, odjednom, da trebate industriju, naročito tekstilnu, i sve krene u nekakvom čudnom smijeru. Tako da su ovi koji su preživjeli bez gaća, dobili gaće i sve ostalo. Prema tome, ne znam kakve gaće ćemo mi dobit poslije ovoga, ali se nadam da nisu na štapu.

Gde je, po vašem mišljenju, mesto naslovnim stranama novina danas u svetu?

Naslovnice su sada puno manje važne nego što su bile nekad davno, zbog svih ovih novih medija. Nažalost, dešava se da sve manje i manje ljudi zna čitati sliku, jer se sve mora desiti u sekundi i u lošoj rezoluciji, tako da su nekakvi zahtjevi za kvalitetom, s jedne strane, pali, međutim, oni koji to još uvijek čitaju i gledaju su, zapravo, postali sofisticiraniji.

Zaparavo, niti jedan medij koji je ikad postojao takoreći nije umro. Kad je izmišljena knjiga, rekli su da će prestati kaligrafija, pa je kaligrafija ostala, pa kad su izmislili novine rekli su da će knjiga umrijeti pa je knjiga ostala, onda je radio trebao ubiti novinu, onda je televizija trebala ubiti radio… na kraju svi ti mediji postoje u nekakvom obliku i dalje, tako da ljudi još uvijek kupuju knjige, čitaju novine i magazine jer je, uzmimo, vrlo teško čitati ajped kad ste u kadi, jer imate mjehure. Novine i magazini su puno bolji. Dakle, ako dođete u nečiju kuću i vidite da ima magazin ili novine, znači da se ta osoba vjerojatno i kupa.

Poslednjih dana opet su neki sporovi oko toga “čiji” su Tesla, Držić, Andrić… Jergović kaže, dobro je, korona je prošla, normalno vreme se vratilo, Srbi i Hrvati se opet spore oko svega. Kao nekom ko dugo ne živi ovde, a odavde je, koliko vam besmisleno sve to izgleda?

Ne znam da li znate, ja sam Amerikanac koji skoro perfektno govori vaš jezik i ja vam svima mogu reći da je Tesla američki. On je radio ovde, ovde su mu dali novce, ovde su mu dali mogućnosti. Vi ne možete prisvojiti nekoga ko je od vas otišao. Vrlo jednostavno. Kao što danas gomila mladih odlazi zato što im ne dajete mogućnost da kreiraju i žive i ostanu tamo gdje bi možda trebali ostati. Prema tome, ako zemlja učini apsolutno sve da otjera mladu, talentiranu osobu – a nije lako otići od mame i maminog kuhanja (nitko ne kuha tako dobro kao mama) – i ona ode u svijet i uspje i muči se, a onda vele, a, pa on je naš. Ne. “On je naš” se pokazuje puno ranije, a kad treba pokupiti kremu na kraju, praviti se važan, to, bojim se, da baš ne funkcionira.

Oni svi tvrde da je Tesla njihov? Zar Tesla nije umro u bijedi u hotelu u Njujorku? Kako da nije bio njihov tad kad mu je trebalo pomoći? Svi bi nagradu, svi bi da dobiju Oskara, ali im se ne da snimiti film. I tu je cijeli problem. Tesla je umro prije 77 godina. Što se desilo sa novim Teslom? Puno je teže stvoriti novog Teslu nego tvrditi za nekog starog da je vaš. I sve te zemlje su mogle pokazati nevjerojatnu ljubav prema Tesli da su izmislile Tesla električni automobil, ali nisu. Nisu čak ni registrirale to ime. Zato ga Amerikanac može upotrijebiti. Jedino što smo mi, koliko se ja sjećam, imali prvi tranzistorski radio, zvao se “Nikola Tesla”, koji je imao žicu pa se moglo staviti u uho i slušati nogometna utakmica u bolnici a da se druge ne maltretira. Dakle, to je Tesla za taj dio svijeta.

Pratite li našu kreativnu, dizajnersko-grafičku scenu ovde? Kako vam se čini?

Naravno da pratim. Ja objavljujem dosta knjiga i u njima dosta radova iz tog dijela svijeta. Moje knjige su grafičke i manje-više su sa sličicama, pošto sam disleksičar i ne mogu baš puno pisati. Osim toga, iz čiste znatiželje i sentimentalnosti, pratim šta se dešava tamo, tako da vidim i uspješne radove ali, nažalost, u većini slučajeva to je objavljeno negdje vani, negde drugdje. Vidim te mlade i talentirane koji rade po drugim zemljama, na primjer predivne crteže i animacije za kojekakve video-igre koje se proizvode u Njemačkoj, a rade ih ljudi iz Srbije. Spomenuo sam Đureku koji radi tipografiju. Njegova firma je u Amsterdamu. Znam gomilu mladih ljudi koji rade u Srbiji ali isključivo za američke firme, preko interneta. To je i dobro i loše. Dobro je što imaju šansu zaraditi, loše je jer oni na taj način skidaju cijene, puno su jeftiniji.

To su generacije koje imaju dobro obrazovanje, i zbog toga relativno dobru vizuelnu kulturu, tako da se to osjeti na njihovim radovima. I to je ljepota sveg ovog što se dešava tamo. Ja sam dobar dizajner zato što su u Zagrebu postojali dobri dizajneri prije mene koji su meni bili uzor i ja sam htio biti bolji od njih, u vrijeme kada je biti bolji bilo važno.

Kvaliteta mog dizajna isključivo je vezana za kvalitetu radova jednog Borisa Bućana i Mihajla Arsovskog, moje ilustracije su isključivo u vezi sa kvalitetima jednog Duška Petričića i tako dalje, kao što je moj strip vezan za gomilu drugih ljudi koji su radili strip…

Prema tome, ja stojim na njihovim ramenima, oni su mi pomogli da se dignem, da budem malo viši, da mi baš voda ne bude do vrata, kao što se nadam i što pokušavam da moja ramena služe nekom drugom za korak dalje.

To obrazovanje i ta kultura je učinila te mlade dobrima.

Ne znam što će biti sa sljedećom generacijom, jer kultura nestaje a i to obazovanje nestaje, tako da me malo strah koliko će to dugo trajati.

Kakvi su vaši studenti?

Ja sam dosta zadovoljan. Predajem na master studijama i imam 20 studenata, manje-više, iz cijelog svijeta. Izuzetno sam srećan da neki od najutjecajnijih ilustratora svake godine dolaze iz moje klase. Ne samo radi mene, već kad uđu su talentirani, ali i radi cijelog okruženja gdje jedni bodre druge.

Šta ih učite, šta je još važno sem talenta?

Život.

Šta biste voleli da zapamte od vas?

Kad sam počeo sve ovo raditi, postojao je samo jedan kompjuter koji je imao ime. Zvao se HAL i pojavljivao se u filmu “Odisjea 2001”. Ja i sad razgovaram sa vama preko kompjutera, jer radim na kompjuteru. Ako ja svedem svoj život da znam sve o ovom kompjuteru i ovom programu, i to je sve što znam, u trenutku kad to nestane, nestaću i ja. Prema tome, život, način razmišljanja, način odnosa prema stvarima je nešto što je konstanta. Nešto što ostaje s vama.

Nebitno da li radite na kompjuteru ili crtate sa komadom krede na zidu špilje, jer iskustvo, kreativnost, želja… ostaju. U Bosni su stari muslimani imali predivan gest, kao da poljube sebe – poljube skupljene vrhove prstiju pa ih stave na obraz. Mislim da je vrlo važno za mlade, ne u narcisoidnom smislu, da se ujutro probude i za početak poljube sebe. Kad voliš sebe možda ćeš moći voljeti i druge.

Ne mislite da su mlade generacije već dovoljno samozaljubljene?

Da, ali ovo su kreativci pa imaju taj stav “da li da se brijem ili režem žile, kad već imam britvu u rukama”.

Dakle, umetnik nekad i sad, nema velike razlike?

U principu je isto, jedino što su sad očekivanja umjetnika takva da pitaju koliko novca, kakva produkcija, do one najgluplje verzije – koliko klikova i koliko lajkova ima netko. Sve je instantno, odmah morate dobiti nagradu. Danas nitko ne može slikati cijeli život, pa će posle smrti bit Van Gog, to je loša investicija, nitko si neće to dozvoliti. To je razlika, međutim, kreativnost je kreativnost, želja za stvaranjem je želja za stvaranjem.

Da li vas “drma” nostalgija, za Jugoslavijom, za domovinom?

Za Jugoslavijom ne, jer me je ta zemlja izdala. Ja odem od tamo, oni mi se raspadnu! To je izdaja zemlje prema pojedincu.

Nemam takvih nostalgija, imam nostalgiju za nekim ljudima.

Ja, možda, tu zemlju ne bih napustio da sam imao psa, da je bilo nekog koga sam volio dovoljno, ne bih otišao, a pošto nije bilo nekoga takvog, ja sam pogledao zemlju, hm, nema nikog za mene, aj’ zdravo.

Postoji razlika između ljudi koji moraju otići i onih koji hoće otići. Kada morate, iz nemaštine, to su naši gastarbajteri, onda imate potrebu doći natrag sa mercedesom, ili be-em-veom. Kad odete iz čistog mira, uvjetno rečeno, nemate potrebu penzionisati se i vratiti se natrag.

Izvor: nova.rs