Naselje Otes nalazi se na području Kantona Sarajevo i dio je ilidžanske opštine. 

Najvećim dijelom Otes se prostire duž desne obale rijeke Bosne i to od dijela u kojem se u Bosnu ulijeva rijeka Željeznica, mjesta poznatijeg kao Sastavci. 

Južni dio Otesa koji se nastavlja na Pejton, još jedno ilidžansko naselje, većim dijelom je naseljen, ali od pomenutih Sastavaka uz Bosnu se Otesom prostiru ravnice prošarane njivama na kojima se u ovo doba godine već zelene prvi iznikli usjevi. 

No, nažalost, nije u tom dijelu Otesa sve zeleno. Postoje i mjesta u tom zelenilu koja se “šarene” i čije “boje” i šarenilo nikako ne bi smjeli biti tu. 

Pogađate, šarenilo u oteškom zelenilu nije ništa drugo do divlja deponija čvrstog otpada koja se nalazi uz makadamski put, nekoliko stotina metara daleko od spomenika koji je, u čast pilota Austro-Ugarske vojske, Oskara Dudića u Otesu podignut još davne 1914. godine. 

Dudić je kao pripadnik Austro-Ugarske vojske, boraveći u Bosni i Hercegovini sa svojom jedinicom, 10 jula 1913. godine učestovao na “Paradi aviona”. Ubrzo nakon što je poletio sa butmirskog aerodroma, usljed kvara na motoru avion kojim je pilotirao Dudić srušio se na mjesto gdje je nešto kasnije podignut spomenik. Pilot je dan nakon nesreće od zadobijenih povreda preminuo u bolnici u Sarajevu. 

Pomenuta parada aviona davna je prošlost, ali je na našu žalost, u blizini tog mjesta “parada” svog mogućeg otpada ili, bolje rečeno parada našeg neodgovornog odnosa spram okoline u kojoj živimo, dio naše sadašnjosti.

Kao što se iz priloga može vidjeti, u pitanju je klasična divlja deponija formirana uz put i u blizini rijeke Bosne. 

Uz samu cestu odlagan je tzv. komunalni otpad, odnosno otpad koji je nastao u domaćinstvima. Tako se u tom dijelu ove divlje deponije može naći bukvalno sve što ima svako domaćinstvo-plastične kese i flaše, staklene boce, ostaci hrane i higijenskih otpadaka svih vrsta, garderoba, obuća, tegla, deke, posteljine, bijela i druga tehnika, dijelovi sitnijeg namještaja, vreće pune ko zna čega… Sve je prošarano “ognjištima” na kojima su nedogoreni ostaci smeća. 

Ono što nam je posebno privuklo pažnju je da se u neposrednoj blizini ovog haosa, duž čitave ceste nalaze prazni, veliki kontejneri za smeće! 

No, to nije sve. Kada, i ako se usudite da zakoračite dublje preko ovog haosa i imate sreću da ne stanete na nešto što bi vas moglo povrijediti, u drugom dijelu ove divlje deponije naići ćete na velike količine građevinskog otpada-gomile crijepa, blokova, betonskih ploča, armature, pločica, cijevi, wc šolja, lavaboa, najlona, velikih plastičnih kantini i kanistera…

Između ovih gomila, svoje mjesto našli su i odbačeni veći komadi namještaja, dijelova automobila, tehnike…

Formirana u blizini naseljenog mjesta i riječnog korita, neograđena i puna “hrane” za ptice, divlje i domaće životinje, insekte i glodare, i divlja deponija u Otesu, poput one u Vojnom kod Mostara, odgovara opisu većine ovakvih mjesta koje, sa druge strane, opisuju nas same. 

“Nažalost mi nemamo razvijenu svijest o tome. To dokazuju brojne ovakve divlje deponije. Nije ovo jedino mjesto. Ovoga ima svugdje i sumnjam da će se stvari popraviti dok se nešto ne pravi, ne riješi u vezi toga”, na naše pitanje o nivou svijesti građana Bosne i Hercegovine spram očuvanja svoje okoline odgovorio je naš prvi sagovornik, Nedžad Leka kojeg smo zatekli na svom imanju u blizini deponije. 

Za formiranje ove deponije Leka odgovornim drži građane, ali i one koji prave i provode zakone:

“Odgovorni su ljudi. Nemaju savijest o tome, u prvom redu. U drugom redu su ljudi koji prave zakone, ljudi koji provode zakone… To se sve mora sinhronizirati da bi bilo ikakve koristi." 

Način da se počne rješavati ovako loša situacija sa deponovanjem čvrstog otpada u BiH za Leku je između ostalog i kažnjavanje: 

“Zakonska regulativa bolja, bolje provođenje zakona i kažnjavanje naravno i to je vjerovatno jedini put koji će dovesti do toga da ljudi počnu razmišljati o ovim stvarima.”

U šetnji Otesom u blizini spomenika prekinuli smo našeg drugog sagovornika, Ademira Žunića koji je kako kaže, rođeni ilidžanac, ali o svijesti svojih sugrađana kada je odonos sram okoline u pitanju, također nema visoko mišljenje: 

“Mislim da se građani ovdje ponašaju neodgovorno i da je njihova svijest vrlo diskutabilna. Ne može se praviti deponija od mjesta koje za to nije predviđeno” konstatovao je Žunić, a na pitanje šta činiti da se stvari promijene, odgovorio:

“Samo kažnjavati. Nema druge. Samo da eko policija kažnjava i sve će biti u najboljem redu. Mislim da nema drugog načina. Ovo mjesto nije predviđeno za deponiju a građani su napravili deponiju zagađujući našu okolinu.”

Žunić na kraju rezignirano dodaje da “isti ovi građani kada odu u Zapadnu Evropu, u Njemaču, Austriju... ne ponašaju se ovako” te da se ovako ponašaju samo u svojoj zemlji. 

Naši sagovornici u Otesu nisu jedini sa kojim smo istražujući deponije razgovarali, a koji tvrde da bi strožije kazne za ovako ponašanje bile lijek.  

S tim u vezi, Zakon o komunalnoj čistoći u skladu sa svojim članom 15. "zabranjuje odlaganje na javnu površinu van korpi i posuda za otpatke: papira, ambalaže, kabastih predmeta, smeća, zemlje, pijeska i sl., kao i odlaganje kabastog otpada”.

Neposredna zaštita komunalne čistoće, kako kaže član 65 , zadatak je komunalnih redara koji, ukoliko uoče nepravilnosti zapisnički nalože subjektu kontrole da izvrši čišćenje otpada sa javne površine i druge površine u skladu sa odredbama zakona, te naknadno izvrše ponovnu kontrolu. Zakon o komunalnoj čistoći predviđa i kazne za nepoštivanje  zakonskih odredbi gdje kazna za pravna lica iznosi od 1.000 do 6.000 KM, a za fizička lica od 100 do 1.500 KM.

Dakle, zakon, redari, propisane kazne...sve je tu, ali je tu i dalje otpad kojeg je po čitavoj Bosni i Hercegovini sve više. Očito je da u nastanku i “održavanju” kako oteške, tako i drugih divljih deponija, građani imaju veliku ulogu. Kao što rekoše naši sagovornici, pitanje naše  svijesti je najblaže rečeno- diskutabilno. No, sa druge strane, ako je Žunić u pravu da kada odemo na “zapad” ne bacamo ništa oko sebe dok svoju zemlju konsatno zagađujemo, onda se ne radi samo o svijesti, već i o funkcionisanju sistema, odnosno efikasnoj implementaciji zakona. Zakonski mehanizmi “zapada” u očito u nama “probude” svijest da ćemo, ako se ona na trenutak uspava kao što očito spava u Bosni i Hercegovini, biti neizbježno i strogo kažnjeni. 

Trebaju li nam zaista kazne da sačuvamo sami sebe?

Autor: Denis Čarkadžić