Navijački tabori širokih masa

Neprecizan jezik, kojem je umjesto artikulacije mišljenja povjerena zadaća artikulacije emocija, i koji je umjesto alatke mišljenja opet bio sveden na služinče ideologije, pomogao je fašizmu, odnosno njegovim ostacima, da na neki način postanu prihvatljiviji i da se tako malo-pomalo ugrađuju u samu srž društava koja su do juče stenjala pod čizmom te mračne ideologije.

Najkraće rečeno, nakon iskustva sa Hitlerom i Musolinijem, bilo bi razumljivo, a ujedno i etički odbranjivo upotrebljavati zakonsku, pa i oružanu represiju protiv svakog oblika fašizma. No kada fašizmom stanete označavati sve što vas podsjeća na fašizam ili jednostavno svaku društvenu pojavu koja vam se ne dopada, ta opravdanost nekako izblijedi, a nama ostaje samo duševna satisfakcija što smo nekom uputili tu pogrdnu riječ – fašist. No uz tu satisfakciju ostaje nam i jedna onespokojavajuća društvena i povijesna dezorijentisanost, jer smo zbog neodgovornog odnosa prema jeziku izgubili sposobnost da precizno uočimo i prepoznamo ne samo fašizam, već i druge nakaznosti i devijacije ideologije i politike, a samim tim izgubljena je i sposobnost da im se suprotstavimo na način koji nije unaprijed osuđen na neuspjeh.

Još je strašnije to što smo, kao društvo i kao civilizacija – jer ovo o čemu je ovdje riječ nije problem samo destruktuisanih i regresivnih balkanskih društava, već je zahvatilo znatno veći dio čovječanstva – izgubili sposobnost postavljanja bitnih pitanja, pa čak i sposobnost da čujemo onoga ko ih postavlja. Umjesto toga, mase su se svrstale u navijačke tabore i ne čuju ništa osim urlika svojih vođa, pa onda unisono ponavljaju te urlike u zastrašujućem ritmu. I tako, dok je fašizam razvio sposobnost mimikrijskog prilagođavanja i inkorporisanja u tkivo svojih dojučerašnjih zakletih neprijatelja, i onih kapitalističkih i onih socijalističkih, široke mase i dalje ostaju vjerne propagandnim interpretacijama fašizma, ali i antifašizma, pa nalikuju na navijače, recimo, madridskog Reala i Barcelone koji sebe doživljavaju kao igrače na terenu. Skoro pa neka vrsta kolektivnog ludila, reklo bi se.

Niz pogrešnih i nebitnih pitanja

Sarajevska dešavanja proteklih dana, vezana za misu stradalima na Bleiburgu, koju je predvodio kardinal Vinko Puljić, osvijetlila su mnogo više pitanja i problema od današnjeg odnosa prema fašizmu i antifašizmu. Nažalost, ta su pitanja i problemi ostali skoro neprimijećeni kraj operetski patetičnih prizora iz sarajevske katedrale i vašarski egzaltiranih prizora sa obližnjih ulica. No od scenografije i ikonografije još je indikativniji narativ što smo ga danima slušali povodom te mise. Zanimljivo je da su svi učesnici u zbiru histeričnih monologa ipak postigli jedan specifičan, možda i nenamjeran konsenzus – svi su davali pogrešne i nebitne izjave i postavljali pogrešna i nebitna pitanja.

Uprkos mutavom i oportunom, pa i nekršćanskom insistiranju da je riječ o misi za nedužne žrtve sa Bleiburga, te uprkos glumljenju francuske sobarice pred pitanjem o već tradicionalnoj zloupotrebi tog crkvenog obreda za povijesni revizionizam i za umanjivanje odgovornosti i krivice ustaškog pokreta, mora se priznati da je kardinal Puljić, skupa sa formalnim naručiocima i sa neformalnim inspiratorima posla, uspio poentirati sa linije za tri poena, zahvaljujući nakaradno postavljenoj odbrani Sarajeva kao političke i društvene činjenice, a to je Sarajevo uspjelo čak i načiniti liču grešku, omogućavajući kardinalu i dodatno slobodno bacanje, koje on iskorištava da velikodušno oprosti – Sarajevu. Da nije otužno, bilo bi smiješno.

Nije, dakle, suštinsko pitanje da li je misa u sarajevskoj katedrali ne samo vjerski obred već i perfidna i prikrivena abolicija ustaštva i njegovog naslijeđa od povijesne odgovornosti. Naravno da jeste, a dokaz za tu tvrdnju nalazi se u upornom izvrdavanju jasnog i nedvosmislenog odgovora crkve na pitanje o njenom današnjem odnosu spram ustaške ideologije u svim njenim aspektima. Suštinsko pitanje nije ni zašto je baš Sarajevo odabrano za tu misu, niti da li se misa smjela održati u tom gradu. Naravno da se smjela održati, a zašto je njeno održavanje u proteklo obostrano navijačkoj i ostrašćenoj atmosferi nije nešto što se samo crkvi i naručiocima mise treba staviti na teret.

Podilaženje mitomaniji i vlastitoj taštini

Patetično kmečanje da je Sarajevo zadnji grad na svijetu u kom bi se takav događaj smio odigrati, samo je podilaženje mitomaniji i vlastitoj taštini. Svaki pristojan osnovac, probudite li ga usred noći, nabrojaće vam barem desetak gradova koji su planetarni simboli stradanja pod fašizmom, a Sarajevo zasigurno nije među njima, bez obzira na jezive ožiljke koje mu je fašizam nanio, prevashodno rukama svojih ovdašnjih sluga. Stvar je u tome da se misa smije održati u svakom gradu, ali da ona ne smije poslužiti za hinjsku apologetiku ustaštva ni u jednom od gradova svijeta.

Suštinsko je pitanje šta je Sarajevo, kao politička i društvena činjenica, učinilo u proteklih četvrt stoljeća da obeshrabri ovakav političko-propagandni par excellence performans udružen sa religijskim obredom. Ako ćemo pravo, nije se baš pretrglo od napora, ne računajući mlataranje jezikom i papagajsko ponavljanje mitomanskih fraza kao ozbiljan napor. Premda najbrojnija bošnjačka stranka, nastala tako što je šumeća tableta mladomuslimanstva potopljenja u čašu zbunjenosti i straha od budućnosti kod dobrog dijela naroda, nije svo to vrijeme čvrsto vladala samim gradom, ona je bila u prilici da ga dominantno oblikuje u kapacitetu novouspostavljenje bošnjačke metropole, koja sve teže pronalazi način da tu svoju ulogu pomiri sa ulogom glavnog grada države i entiteta.

Sladunjavi narativ o multietničnosti, multikulturalnosti i suživotu, kao obavezni dio javnih nastupa kadrova SDA, te njoj bliske institucionalne elite, stoji u sve težem prikrivanom nesrazmjeru sa djelima i postupcima, kojima se ispod površine obavljala revizija povijesti i kojima su uspostavljane nove društvene norme i vrijednosti, čije su spone sa antifašizmom kao civilizacijskim dostignućem uglavnom retoričke. Vodeća bošnjačka stranka, skupa sa svojim satelitima, te sebi naklonjenim medijima i diletantima sa formalnim statusom intelektualca u svojoj službi, propustila je priliku da uđe u težak i mučan posao osvjetljavanja prošlosti, pribjegavši umjesto toga oponašanju komunističkog agitpropa po metodi i revizionizmu po sadržaju.

Kao olakšavajuća okolnost neka im bude upisano da drugačije nisu ni mogli, jer je taj ideološki simulakrum suštinski određen nemodernom društvenom i političkom sviješću, koja naciju ne može promišljati drugačije do li kao ekskluzivitet i kao refleksiju mita, a njeno povijesno postojanje drugačije do li kao stanje razapetosti između ugroženosti i konfilkta. Jednostavo rečeno, ne umiju jadni drugačije. Kao drugu olakšavajuću okolnost, no nipošto i opravdanje, treba navesti i to da su nacionalne politike susjednih naroda u posljednjih nekoliko decenija obilježene više-manje istim atribucijama, da su jednako nemoderne i regresivne, uprkos nešto dužoj tradiciji institucionalnog i organizovanog bavljenja politikom nego što je slučaj kod bošnjačkog naroda.

Izmahivanje parolama

No nije samo obiteljski biznis Izetbegovića i drugih „uglednih familija“ sa svojim trabantima kriv za izgubljenost današnjeg Sarajeva u vremenu i prostoru. Pouzdane saveznike imali su i u svojim formalnim oponentima, dakle opozicionim strankama, medijima, te nazovi građanskim ili ljevičarskim intelektualcima i kulturnjacima, koji su jednako diletantski i površno pristupali traumatičnim pitanjima prošlosti, jer je i njima više odgovaralo izmahivanje parolama i opštim mjestima od mučnog i napornog mišljenja i dijaloga, bez obzira što bi to mišljenje i taj dijalog na kraju imali blagorodan ishod ne samo za njih, već i za čitavo društvo, a prevashodno za njegove buduće naraštaje.

Ovako je Sarajevo ostalo osuđeno na samozvane antifašiste, poput Dine Mustafića, koji izgovara sumanute parole, kao što je ona o antifašizmu ugrađenom u DNK svakog Sarajlije. Mustafić očito ne shvata da ta parola ne samo da nije tačna, jer u protivnom današnje Sarajevo ne bi izgledalo kao amaterska predstava provincijskog pozorišta o sebi samome, ali ne shvata ni da je to opasna generalizacija sa integrisanim šovinizmom u sebi, za čim jedan moderni antifašist ne bi smio posezati, jer su i generalizacije i šovinizam alatke fašističkih ideologa i propagandista.

Za one koji imaju poteškoće sa razumijevanjem složenije rečenice, prednjim pasusom sam Mustafiću postavio nekoliko retoričkih pitanja: kako se bilo koja ideologija ugrađuje u DNK? Kako možemo provjeriti da li je nečiji antifašizam organski ukoliko nije izložen provjeri i iskušenju? Da li on odriče status Sarajlije onim stanovnicima glavnog grada koji, a takvi činjenično postoje, ipak gaje određene sentimente prema nekadašnjim fašistima sa ovih prostora i koji o antifašizmu nemaju baš visoko mišljenje, ujedno ga izjednačavajući sa komunizmom, pa i totalitarizom en général.

Svojim insistiranjem na agitpropovskoj i ideološki zauzdanoj, te monohromatskoj percepciji antifašizma i antifašističke borbe u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata, Mustafić i njemu slični samozvani antifašisti ne čine uslugu ni tadašnjim borcima protiv fašizma ni svojoj današnjoj publici, već je dodatno sluđuju, poput one gospođe koja je došla da učestvuje na antifašističkom skupu pred katedralom, da bi tu iskazala svoje neskriveno negodovanje nad činjenicom da u Sarajevu, po njenom ukusu, ima previše Srba i Hrvata i da su „svi zaposleni“. Premda formalno pripada drugačijem, donekle čak i suprotstavljenom ideološkom okviru, Mustafić je u pogledu konzistencije i principijelnosti samo karikatura, kao i Bakir Izetbegović, koji na Vracama tvrdi da je njegov otac bio u partizanima, lukavo prešućujući činjenicu da je mladi Alija bio mobilisan nakon oslobođenja, kao i ogroman broj drugih Sarajlija, odnosno da u toj vojsci nije bio svojom voljom.

Umjesto spremanja za budućnost, i nacionalna i građanska i ljevičarska misao u Sarajevu opredijelile su se za prošlost, pri čemu slaganje nije postignuto samo oko toga treba li tu prošlost sačuvati onakvom kakva je servirana kroz ranije propagandne mehanizme ili je treba revidirati i uskladiti sa ostalim mitovima. Zato postoji jako čvrst konsenzus da bi otvorena diskusija o prošlosti oslabila poziciju Sarajeva u vremenu u kom se u Beogradu i Zagrebu čas otvoreno a čas perfidno rehabilituju neki drugi kvislinzi i fašistički kolaboracionisti. Ja lično ni Sarajevu ni Beogradu ni Zagrebu ne mogu ponuditi nikakav lijek za tu bolest, osim svog sažaljenja i svoje rezignacije.

I Izetbegović sa svojim trabantima i Mustafić sa svojim istomišljenicima na identičan način tretiraju žrtve fašističkog terora u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata – priznaju njihovo postojanje. No tu se zaustavljaju, u paničnom strahu pred pitanjem – ko su, dođavola, počinioci tih zločina?! Čini se da im je jednostavnije očekivati da javnost nastavi vjerovati u mit kako su zločine počinili tamo neki zli neljudi sa strane, dok je čitavo Sarajevo bilo organizovano u Valterovu ilegalnu ćeliju. Posebno je bilo mučno slušati Mustafića kad u studiju kod Hadžifejzovića navodi jevrejske žrtve, preskačući eksplicitno spominjanje srpskih i romskih, kao što je mučno slušati nacionalno osviještene bošnjačke antifašiste koji kao najveću traumu Sarajeva iz fašističkog perioda navode Luburićevo vješanje pedesetak ljudi krajem rata, baš kao da je do tog trenutka grad uspio izbjeći gorku sudbinu.

Neću se na ovom mjestu baviti drugim nategnutim i iskonstruisanim antifašizmima današnjice, već ću se zadržati na onom sarajevskom, koji počiva na nekoliko mitova – na uvjerenju da je Šibin partizanski špageti-vestern o Valteru ustvari pouzdan historiografski dokument, na mahanju spašenom Hagadom, kao da je to spašavanje bilo pregnuće čitavog grada, a ne šačice ilegalaca, te na duboko ukorijenjenom vjerovanju da se u proteklom ratu Sarajevo borilo protiv fašizma.

Stvar je, međutim, u tome da u ratu za raspad Jugoslavije, uprkos ikonografskim, pa čak i metodološkim oponašanjima, fašizma nije bilo ni na jednoj strani. Iz prostog razloga što su na čelu zaraćenih naroda stajale političke elite koje su svaka svoj narod regresirale u kasnofeudalno doba, dakle u epohu u kojoj fašizma nije bilo ni u nagovještaju. Odustajanje od fašizma kao univerzalne atribucije za neprijatelja i odskočne daske za laskanje vlastitom antifašizmu neće ničim umanjiti užas počinjenih zločina niti odgovornost onih koji su ih planirali, ohrabrivali i činili. Ali bi zato to odustajanje omogućilo jasniji uvid u zla i devijacije koje su oblikovale stvarnost koju živimo, ujedno olakšavajući društvu da se konačno počne boriti protiv njihovih posljedica, umjesto što u folklornim predstavama nalazi opravdanje za vlastito pristajanje na društveni život kao legat reakcionarnih, pretpolitičkih, plemenskih i iznad svega kriminalnih elita.

Kvislinzi bez okupatora

Fašizam supstancijalno nije određen samo šovinizmom, nacionalizmom, represijom i gušenjem opozicije, već i insistiranjem na redu, te na strogoj državnoj kontroli privrede, kao i na mobilisanju radnih masa. Ovdje se, međutim, vodio zakašnjeli rat ranog XIX vijeka, sa hajdučijom i švercom kao poželjnim tehnikama, bez ikakve pomisli o privredi, makar i fašistički kontrolisanoj, te bez proleterijata, rat za plemensku teritoriju i za biološko čišćenje te teritorije, kako bi plemena mogla živjeti svoja ropstva u što čvršćoj monoetničnosti. Kako sam već rekao u jednom od ranijih tekstova, nacionalna ratovodstva u ratu za raspad Jugoslavije bili su kvislinzi bez okupatora.

Savremeni fašizam, mimikrijski inkorporisan u globalni korporativizam, više ne treba divizije, tenkove i obrušavajuće avione da pokori neku zemlju. Dovoljno mu je da u njoj pronađe zatucane, reakcionarne i mitomanske elemente željne vlasti a oni će već i bez fašizma obaviti posao porobljavanja za račun stranog gospodara. Da se vratimo na Orwellove riječi sa početka teksta, mi danas ne znamo šta je fašizam. Sljedstveno tome, ne znamo više ni šta je antifašizam i kada kažem mi, mislim na ljudsku vrstu. No u civilizacijskom sjećanju nam odjekuje da je pristojno biti antifašist, ali kako, dođavola, kada ne znamo šta to znači.

Pa jednostavno, umjesto mahanja ikonografijom, umjesto zapjenjene i pravedničke grmljavine na one koje smatramo fašistima, umjesto infantilnog prežvakavanja propagande i mitova, neka nam antifašizam bude svakodnevna potraga za fašistom u sebi samima. Tog fašistu je lako prepoznati, po sklonosti ka generalizacijama i isključivostima i po strahu od otvorenosti i od budućnosti, te po paničnom bijegu od ljudske i društvene odgovornosti u zagrljaj autoriteta.

Od fašizma je ovdje mnogima u naslijeđe ostala nesposobnost da razlikuju logičke iskaze: svi S su P i neki S su P. Takva logička manjkavost ruši svako mišljenje, pa i ono koje se bavi društvom, jer nužno vodi u generalizacije, a sa njima se ne ide u društveni modernitet, već samo u karikaturalno oponašanje prošlosti. Koje ne može završiti drugačije nego kao i sama prošlost – u krvi i u frustracijama.

Izvor: preokret.info

Foto: Anadolu, Kurir, YouTube