Od tog lijeka za regulaciju prtiska se kašlje, što i piše na uputstvu za lijek, ali se ne smijem ni zakašljati napolju, da me ne proglase kovidašem br. 19. Jer niko nema živaca da mu pokazujem uputstvo iz lijeka i sluša moje pravdanja.

Idem glavnom ulicom i gledam kako policiji nije bilo mrsko da zaustave svoj automobil na sred  ulice, i da izađu i legitimišu dvojicu mladića koji su sjedili na klupi bez maski. Gledam preko ulice kako mladić vadi masku iz džepa i objašnjava da ima masku, ali se to ne važi, maska se ne nosi u džepu nego na licu, kaže policajac. Vjerovatno će ih i kazniti za neposlušnost, uprkos desetinama vijesti i objava da maske više štete nego što koriste. Ali svim vlastima nesuverenih bivših Jugoslavenskih republika nije cilj da zaštite stanovništvo i bude na strani naroda, nego da maltretiraju građane i pljačkaju, zarad bjelosvjetskog ekstra-profita kojeg drugi ostvaruju na nama, a ne mi.

Žao mi ove dvojice mladića, ako nemaju posao, od čega će platiti enormno visoku kaznu? Uzeće novac od svojih roditelja koji su ostali bez posla? Ne bi ova nepravda toliko boljela da malo dalje takođe uz jednu od glavnih ulica sjede dva migranta u istoj pozi bez maski. Na kraju krajeva i dalje ih ima po gradu prodaju maramice, većina bez maski, a negdje ih je više od jednog na prostoru manjem od preporučene socijalne distance.

Da su se bar ta dva mladića znala pretvarati da su migranti, pa da nešto lupetaju na afganistanskom ili sirijskom i da objašnjavaju rukama i nogama kako nemaju dokumanta, pa da se izvade. Nema veze što ne znaju te jezike, ne znaju ih ni policajci. Nisam smio da se umiješam da mi pritisak ne skoči preko mjere, ipak sam sam sebi najvažniji. Što bih ja da stradam za opšte dobro kada je to Isus već jednom uradio.

Dohodavajući do apoteke zaobilaznim putem radi sprečavanja atrofije mišića, vidio sam gužvu ispred jedne skandinavske prodavnice kojekakvih budalaština koje nisu od životnog značaja, koja je počela sa radom, gdje ljudi stoje u redu većem nego ispred obližnje prodavnice hranom. Nedaleko sjede ljudi pored jedne druge prodavnice vani za stolom i kafenišu, u jednom drugom parku skrivenom od glavne ceste, puno ljudi, svi sa maskama po džepovima i tašnama, čak se i neka djeca igraju u parku. Ali eto ova dvojica nesrećnika sa početka priče, koji nisu imali sreće potvrđuju našu staru narodnu izreku „koga uhvatiše, toga jeba*e“.

Hodam i gledam chemtrails ili u prevodu hemijski trag na nebu. Ko zna šta je u njemu čim se ne raspada u razumnom roku, nego tako ostaje na nebu i širi se. Ko zna čemu sve oni ne služe, ima nekoliko teza. A evo na vidjelo još jedne.

Trag na nebu

Kako sam ovo primijetio i predhodnih dana već sada se mogao vidjeti i efekat zaprašivanja neba. Sunce je bilo prekriveno tankom koprenom od toga nečaga po nebu što se raširilo u vidu oblaka, a nije oblak, pa je sunce slabije grijalo.

Ovako to izgleda

Ako znamo da svaki virus, pa i ovaj sa najboljim marketingom do sada, gubi svoje funkcije na temperaturi 25 stepeni i višoj, smanjivanje temperature produžava njegov život, kao i svjetsku dramu vezanu za njega, Projekat može da traje još neko vrijeme. Ne znači da je svrha zaprašivanja neba produžavanje virusne aktivnosti, ali se može i za to koristiti. Jer će biti neviđena zarada na vakcini ako im projekat uspije, tako da angažovanje aviona da malo zaprašuju par dana i nije neka stavka u troškovniku.

Ko preživi pričaće, ako mu bude uopšte do priče.

Duško Bošković, Sarajevo na Vakrs.

Izvor: srbica.org