Ta gorka, mizantropska komedija u to je doba prošla razmjerno neopazice, da bi se u međuvremenu pretvorila u jedan od najspominjanijih filmova suvremenog Hollywooda. Zašto? Zato što se bavi temom koja je u međuvremenu postala goruća. A to je vladavina neobrazovanih i glupih.

U “Burn After Reading” špijunski se zaplet temelji na pokušaju dvoje praznoglavih tupsona da prodaju Rusima povjerljive dokumente greškom ostavljene u njihovoj teretani.

Glavni junaci filma dvoje su potpunih glupaka, jednako praznoglave i nekompetentne su i profesionalne obavještajne zajednice, a jedini čovjek koji tu išta razumije je Osbourne Cox (John Malkovich), stari obavještajac i teški alkoholičar. U jednoj od najboljih scena filma Cox jednom od likova kaže kako “pripada ligi morona”, morona “protiv kakvih se bori čitav život”. Cox, koji film završava u komi, u filmu pijano nazdravlja “idiotizmu današnjice”.

Dvanaest godina je prošlo od tog filma, a u tih dvanaest godina su i svijet općenito i naš lokalni hrvatski svijet postajali svaki dan sve više onakvima kakve ih vidi Osbourne Cox.

Sve do prije nekoliko tjedana činilo se da živimo u svijetu kojim su potpuno zavladali moroni, u kojem je znanje devalvirano, a stručnost predmet poruge. Živjeli smo u svijetu u kojem je do karikature doveden postmoderni princip “anything goes”, pa je u kakofoniji javne rasprave bio jednako vrijedan stav akademika i stav debila, znanstveni rad i internetska forvarduša.

Do prije nekoliko tjedana živjeli smo u svijetu u kojem se na kiosku prodaju knjige o “flat Earth” teoriji, a kojima predgovor piše šef Nadbiskupskog arhiva.

Živjeli smo u svijetu u kojem David Icke posjećuje Sabor u aranžmanu po snazi treće parlamentarne stranke, u kojem su antivakseri postajali iz dana u dan sve glasnija i bučnija većina, u kojem su na javnoj televiziji istupali negatori Jasenovca, a svaka nova bazna stanica mobilne telefonije pretvarala se u mali lokalni rat između inženjera fizike i kvartovskih teoretičara zavjere.

Cijelo suvremeno društvo, a pogotovo hrvatsko društvo, pretvorilo se u metastaziranu ekstenziju (inače zabavnog) TV showa “Na rubu znanosti”. Čudni marginalci, teoretičari zavjere i ljubitelji opskurantskih koincidencija prestali su biti domena Mišakove emisije za kasne noćne sate, a pretvorili se u relevantne sugovornike. Kojekakve teorije zavjere, od chemtrailsa preko ravne Zemlje do 5G mreža, izlile su se iz korita i ušle u srednju struju.

Fatalni koktel interneta, društvenih mreža, demokracije i postmoderne pretvorio je tvrdnju svakog morona u ravnopravni stav. Elite su ionako omražene, a oni koji su obrazovani - naravno - dio su elite.

Mainstream mediji vam lažu i nisu relevantan izvor informiranja. Elite od vas kriju istinu. Istinu znaju odbačeni i skrajnuti marginalci, a ti marginalci - srećom - sad više nisu skrajnuti zato što postoje društvene mreže. Mreže su glupanima dale oruđe koje im je nedostajalo: oruđe da bajpasiraju obrazovane i da se međusobno povežu.

Oni su upravo to i učinili, a direktni proizvod tog svijeta je (ne samo) Donald Trump. Trump čiju administraciju - uzgred - brojni politički esejisti sve češće uspoređuju s likovima “Burn After Reading”.

Tako je, velim, naš širi i uži svijet izgledao prije samo nekoliko tjedana. No, više ne izgleda ili barem ne izgleda u toj mjeri. A sve to možemo zahvaliti jednom majušnom, nazubljenom virusu.

Mnogo se toga promijenilo u suvremenom društvu u ovih nekoliko tjedana pandemije Covida-19. Neke će promjene biti trajne, neke vjerojatno ne. Neke će biti negativne. No, čini mi se da u cijeloj toj drami vidim jednu pozitivnu promjenu. Wuhanski je virus, naime, pridonio restauraciji autoriteta znanja.

Kolega s Index.hr Vojislav Mazzocco prije nekoliko je dana u odličnom tekstu uočio kako su s prvom pojavom koronavirusa najednom zamukli inače ustrajni i nepokolebljivi protivnici cijepljenja.

Sve do prije nekoliko tjedana cijepljenje se u javnom prostoru povezivalo s teorijama zavjere, širenjem autizma i opskurantskim urotama Valdamorta zvanog farmaceutska industrija. Sada - u trenutku kad cijelo društvo nasušno ište cjepivo za Covid - cijepljenje najednom više nije babaroga.

Ali, nisu samo antivakseri stjerani u kut. Javnost i medijski prostor kao da su s pojavom prvih bolesnika izgubili interes za cijelo paraznanstveno, okultno i paranoično podzemlje koje je sve do takoreći prekjučer bilo tako snažno.

Teoretičari zavjere i paraznanstveni opskuranti nisu, naravno, nestali. Internet je i sada pun teorija zavjere o tome kako su virus izazvali Kinezi, Amerikanci ili 5G mreže, fejs je pun alternativnih terapijskih i higijenskih savjeta.

Do jučer, srednja je struja društva tu paraznanost gutala i perpetuirala. S prvim znacima epidemije - međutim - stvar se stubokom promijenila. Portalima, novinama i TV-om najednom dominiraju profesori i doktori.

Nema redakcije koja drži do sebe koja nije prizvala u pomoć istaknutog stručnjaka iz Berlina, Edinburgha ili s Harvarda, a pokazatelji čitanosti na portalima pokazuju da su najednom najčitaniji postali oni tekstovi koji bi inače trebali biti srž novinarstva.

Dakle, tekstovi u kojima onaj koji nešto neprijeporno zna objašnjava drugima kako stvari zaista stoje. Ta jednostavna definicija bila je i ostala sukus onoga što bi trebalo biti novinarstvo. Novinarstvo je iz mnogo razloga zadnjih godina to prestalo biti, da bi s virusom to opet postalo.

Koronavirusu - ukratko - možemo biti zahvalni. Da se nije raširio ljudskim plućima, ne bismo svjedočili neobičnom i hvalevrijednom društvenom obratu: obnovi autoriteta znanja. “Ligi morona” najednom je došlo iz guzice u glavu pa sad opet sluša ljude koji su kvalificirani. Opet se vjeruje famoznoj, prezrenoj “struci”.

Pa dobro, pitat ćete, zašto nam je Covid trebao da počnemo opet slušati doktore i profesore? Zašto ta famozna “struka” nije u društvu imala autoritet ni dosad? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, a mislim da nije lišen ni krivnje same akademske zajednice.

Dio odgovora doista se krije u novom medijskom pejzažu, u kojem se budale doista povezuju lakše i brže nego ikad te mogu dugo opstati izolirani u balonu sekte istomišljenika. Dio odgovora je i u starim, dobrim marksističkim klasnim odnosima.

Zapadna društva od 80-ih su izoštrila klasne razlike, one su stvorile zazor prema eliti, a obrazovani i stručni ljudi neizbježno su bili i uvijek će biti dio elite. Dio odgovora je i u promjenama u samoj akademskoj zajednici. U Hrvatskoj, ta zajednica je daleko od zdrave meritokracije, sama se temelji na borasovštini, na perpetuiranju mediokritetstva i falših veličina, pa je time “inficirala” vlastiti društveni ugled.

Opsesija znanstvenom mjerljivošću usmjerila je znanost prema autoreferencijalnom ispunjavanju samosvrhovitih kućica, skupljanja A1 i A2 bodića postalo je važnije od onoga što je za znanost najvažnije: a to je društveni impakt.

Konačno, famozna “struka” dobrih je trideset godina bila i dijelom još uvijek jest lanca simboličke ili stvarne korupcije. Svaki kriminalni urbanistički plan u Hrvatskoj nacrtao je netko tko je neupitno bio stručan, svaku spomeničku devastaciju zatefterila je neka struka, milijunski su kriminali pokrivani neupitno stručnim vještačenjima.

Hrvatska javnost je ne tako davno svjedočila situaciji u kojoj se dva neupitno kompetentna i stručna čovjeka nisu mogli složiti oko nečeg tako notorno egzaktnog kao što je fizikalni izračun zagrijavanja Perućkog jezera u slučaju gradnje plinske elektrane. U tom košmaru ne može se onda čovjek čuditi što su ljudi prestali vjerovati struci ili “struci”.

Virus je, ispada, sve to resetirao. Povratak prvog fibroznog skijaša iz Italije rastjerao je izmaglicu opskurantskog bajanja i malog građanina natjerao da potraži odgovor kod onih koji ga znaju: profesora, doktora, primarijusa, just name it...

Koronavirus je cijelu kulturu vratio na polazišne postavke - prije interneta, prije postmoderne, prije društvenih mreža. Kao da smo se načas vratili u 20-e ili u 50-e kad je onih koji nešto znaju bilo malo, ali zato što ih je malo njih se zaozbiljno slušalo. U ta doba bilo je jako malo onih koji su znali očitati rendgen, ili plantažirati mandarinu, ili smućkati PVC, ili iskorijeniti šapku, ili projektirati lukobran, ili montirati stroj za separaciju.

Zato je u to doba mehaničar bio poput svećenika, a inženjer, veterinar, agronom, arhitekt ili liječnik bili su poput biskupa. Slušalo ih se, a slušalo ih se zato što bi vam njihova ekspertiza mogla razriješiti problem koji bez njih ne biste razriješili. Slušalo ih se jer bi vas njihova ekspertiza mogla izbaviti iz nevolje. Ispada, trebala nam je ozbiljna zdravstvena nevolja da bismo ih počeli slušati - opet.

Kad opasnost od pandemije jenja, hoće li se stvari vratiti na staro? Hoćemo li se opet vratiti na stari, nehajni odnos prema znanju i struci? Ili će virus potaknuti trajniji “klik” u glavama? Ne znam. To je samo još jedna od posljedica pandemije o kojima možemo zasad sada samo nagađati. Ali - lijepo bi bilo da virus kraj silnih šteta ostavi bar jednu posljedicu koja je pozitivna.

Izvor: jutarnji.hr