Pitamo se kako da se ponašamo, da li iracionalno i pretjerano reagujemo, hoće li epidemija naštetiti ekonomiji, itd.

Epidemija koja je krenula iz kineskog grada Vuhan, prerasla je u pandemiju, proširivši se na ostatak svijeta, zahvatajući Italiju, Južnu Koreju,  Iran, koji broje najviše slučajeva.

Prvi grafikon prikazuje broj slučajeva novog koronavirusa u svijetu, dok drugi prikazuje izdvojeno najviše pogođene države, odnosno Italiju, Južnu Koreju i Iran, ne uključujući Kinu.

Međutim, zbog velikog broja slučajeva u ovim državama, slučajevi u drugim, većinom zapadnim zemljama, su manje vidljivi, ali ne manje važni.

Uzevši u obzir stope rasta epidemije, moguće je predvidjeti kako bi te brojke izgledale za samo sedam dana, ukoliko se širenje epidemije ne bi zaustavljalo, što bi privuklo pažnju i na države koje do sada i nisu bilo toliko vidljive na mapi novog virusa.

Ako želimo da razumijemo ono što će se desiti, i kako da to spriječimo, moramo da pogledamo u druge zemlje koje su već prošle kroz to, kao što su Kina, Italija, te istočne zemlje i njihovo iskustvo sa SARS-om.

Pogledajmo razvoj situacije u kineskoj provinciji Hubeji.

Narandžaste trake pokazuju dnevna kretanja slučajeva novog koronavirusa, odnosno koliko dijagnostikovanih slučajeva novog virusa bilo u tom danu.

Sive trake pokazuju stvarna dnevna kretanja slučajeve koronavirusa. Kineski Centar za prevenciju i kontrolu bolesti je to otkrio tako što je pitao pacijente tokom dijagnostike kada su počeli prvi simptomi.

Ove brojke su vidljive samo kada se pogleda unazad, što znači da vlasti nisu znale kada je neko počeo da pokazuje simptome, već tek onda kada neko ode kod doktora da mu se ustanovi dijagnoza.

U prevodu, narandžaste trake pokazuju šta su vlasti znale, a sive šta se zaista dešavalo.

21. januara, broj novih dijagnostikovanih slučajeva (narandžaste trake) eksplodira - oko 100 novih slučajeva. U stvarnosti je toga dana bilo 1.500 novih slučajeva, koji su eksponencijalno rasli, ali vlasti to nisu znale. Ono što su znali je da se odjednom pojavilo 100 novih slučajeva ove nove bolesti. Dva dana kasnije, Vuhan je bio pod blokadom.

Treba imati na umu da su službeni (narandžaste trake) slučajevi i dalјe eksponencijalno rasli, pa se činilo da situacija eskalira, međutim, zaraženi su dobijali jače simptome, te su zbog toga više odlazili ljekaru, a sistem za prepoznavanje je bio bolji.

Ako pogledate narandžaste trake do 22. januara, dobićete broj od 444 slučaja COVID-19, ali kada dodate sve sive trake do tog datuma, dobićete 12.000 slučajeva, što znači kada je Vuhan mislio da ima 444 slučaja, imao je 27 puta više. Isto se može primijeniti i na ostale zemlje.

Tako da ako se pitate šta se dešava i šta će se desiti u narednom periodu, najbolji primjeri su kineska provincija Hubeji i Italija.

Kada govorimo o stopi smrtnosti, Svjetska zdravstvena organizacija je saopštila da je taj podatak 3.4%, misleći na ukupni broj zaraženih čiji je tok bolesti završio smrtnim ishodom. Ali taj podatak nije toliko precizan, s obzirom da podaci o broju umrlih variraju od zemlje do zemlje. Ono što je vidljivo jeste da broj slučajeva sa smrtnim ishodom zavisio od pripremljenosti određene države i načina evidentiranja slučajeva.

Dakle, šta bi države trebale da učine kako bi spremno dočekale novi virus korone.

Statistika je pokazala da oko 20% oboljelih zahtijeva hospitalizaciju, 5% intenzivnu njegu, a oko 1% otpada na teške slučajeve koji zahtijevaju mašinski asistirano disanje i upotrebu respiratora.

A kako izgleda preopterećen zdravstveni sistem možemo vidjeti na primjeru zemalja koje su već suočene sa ovim problemom.

Hubeji je za deset dana izgradio dve bolnice, ali čak i tada, to je bilo nedovoljno da zbrine sve oboljele, pa su morali biti zbrinuti bilo gdje, u hodnicima, čekaonicama, itd.

Zdravstveni radnici provode sate noseći jednu te istu zaštitnu opremu, jer je jednostavno nema dovolјno. Kao rezultat toga, satima ne mogu da napuste zaražena područja, što dovodi do iscrpljivanja i dehidratacije. To sve tako teče dok se ne razbole. Kada se to dogodi, moraju provesti 14 dana u karantinu, tokom kojeg ne mogu da pomažu bolesnima.

Najveći pritisak biće na zdravstveni sistem zemlje, što znači da bi trebalo da ga se rastereti.

Ako smanjimo broj infekcija što je moguće više, naš zdravstveni sistem moći će mnogo bolјe da se bavi onima koji su oboljeli, tako smanjujući stopu smrtnosti. Ukoliko odložimo pojavu novih slučajeva, stići ćemo do tačke u kojoj ostatak društva može biti vakcinisan, čime ćemo u potpunosti ukloniti rizik. Stoga, treba da se trudimo da odložimo pojavu infekcije primjenom preventivnih mjera, jer time omogućavamo normalnije funkcionisanje zdravstvenog sistema.

Način na koji možemo odložiti pojavu infekcije kao pojedinci jeste primjena ’’socijalnog distanciranja’’, odnosno ostajati kod kuće, ne kretati se među ljudima bez prijeke potrebe, čemu nas je naučila španska groznica iz 1918. godine.

Ono što država može da preduzme jeste da primijene mjere suzbijanja epidemije, da na vrijeme identifikuje, kontroliše, te izoluje oboljele.

Izvor: medium.com

Frontal/D.M.