„Dobro jutro, Sarajevo“ oglasio sam se entuzijastično na Twitteru, uživajući u prekrasnom subotnjem jutru. Svježi zrak i sunce. Sarajevo u punoj rezoluciji.

„Ambasadore, uopšte nije dobro. Građani su uplašeni; osjetim to u zraku,“ odgovara mi jedan tviteraš.

Premda je Bosna i Hercegovina prešla dugačak put od rata do mira, ovo nije prvi put da čujem ovakve zabrinutosti.

Ova zemlja ima ogroman potencijal, a ono što joj nedostaje je ozbiljna i obuhvatna politička posvećenost rješavanju svakodnevnih problema građana. Jednako kao i građani zemalja članica EU, ljudi ovdje žele uživati ​​u prilikama koje pružaju dobra radna mjesta, kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, dobre penzije i funkcionalni sistem vladavine prava.

U potrazi za ovim osnovnim stvarima, previše ljudi je već otišlo iz Bosne i Hercegovine. Previše njih razmišlja da ode. Nisu motivirani samo nedostatkom prilika za zaposlenje, već možda još i više stalnom ekonomskom i političkom nesigurnošću koja otežava život. Nedostaci u upravljanju nadmašili su prilike u svijesti i u životima ljudi. Domaći političari si ne mogu priuštiti zanemarivanje činjenice da se stanovništvo u BiH naglo smanjuje.

Ne mora biti ovako!

Prije par sedmica bio sam domaćin zajedničkog sastanka u Bijeljini s predstavnicima Vijeća ministara BiH i entitetskih vlada. Pridružilo nam se još nekoliko ambasadora i kolega iz međunarodnih finansijskih institucija kako bismo pomogli domaćim predstavnicima da predvode socioekonomske reforme u BiH.

Ove aktivnosti dolaze u vrijeme kada je Evropska komisija predložila novu metodologiju proširenja s jakim naglaskom na ekonomiji, zajedno s planovima za povećanje finansiranja za one zemlje koje postižu napredak i unapređuju kvalitetu života svojih građana na tom putu.

Domaće vlasti BiH su se obavezale unaprijediti provedbu socioekonomskih reformi, dok su se EU i druge međunarodne institucije obavezale podržati ovaj proces. Usaglašen je popis aktivnosti u oblastima ekonomskog upravljanja, obrazovanja, energetike, okoliša i drugih oblasti.

Moje uzbuđenje zbog ovakvog pozitivnog ishoda bilo je kratkog daha. Dok smo razgovarali o reformama i budućnosti, u zemlji se javila još jedna u nizu političkih kriza. U svjetlu ovih zbivanja. ukupni ton naših diskusija očekivano je bio puno tmurniji.

Nisam mogao a da se ne zapitam:

Hoće li se reforme ponovo odgoditi?

Kad god govorim o reformama u ovoj zemlji imam na umu uslove u kojima građani žive. Stvari se moraju mijenjati. I to brzo. Vrijeme se mjeri u mjesecima, a ne godinama.

Prioriteti su brojni, ali popis inicijalnih 66 kratkoročnih prioriteta koji proizlaze iz Mišljenja Evropske komisije dobra su polazna osnova.

Svaki od ovih prioriteta je izvodljiv. Očekuje se da će oni u suštini pozitivno utjecati na živote običnih ljudi širom Bosne i Hercegovine koji imaju malo ili nimalo moći ili privilegija, kao i na biznise koji su pokretači ekonomije u ovoj zemlji.

Na primjer, jedan od prioriteta glasi: „uvesti jedinstvenu minimalnu stopu porodiljskih naknada u cijeloj zemlji, počevši od usklađivanja definicija porodiljskog odsustva za oba roditelja, odnosno roditeljskog dopusta.“ Nijedna žena u ovoj zemlji nikada ne bi trebala morati birati između zaposlenja i trudnoće iz straha da neće moći zarađivati da bi se pobrinula za svoju porodicu. Nijedan muškarac ne bi trebao biti spriječen da koristi roditeljsko odsustvo kako bi se brinuo o svom djetetu.

Također smo razgovarali i o unapređenju upravljanjem javnim preduzećima što je neophodno za potencijalni rast i kako bi se zaustavila praksa dodatnog opterećenja na ionako ograničene finansijske resurse vlada. Restruktuiranje ovih kompanija i uvođenje otvorenog natjecanja sa privatnim sektorom rezultiralo bi manjim cijenama i kvalitetnijim uslugama koje se pružaju građanima. Međunarodni aerodrom Sarajevo je jedan takav primjer; BiH građani očekuju više veza, bolju uslugu i konkurentnije cijene karata.

Zvuči kao da ističem očigledno, ali ovih 66 mjera, objedinjenih sa socioekonomskim reformama koje su entitetske vlade usvojile prošle godine i koje je Vijeće ministara odobrilo u januaru 2020. godine, predstavlja popis stvari koje se očigledno moraju hitno rješavati. Niko ovdje ne izmišlja toplu vodu. Ono što je sada potrebno jeste spremnost da se opredjeljenja pretoče u konkretno djelovanje.

Zašto bi građani BiH morali čekati?

Nakon sastanka u Bijeljini, imao sam intervju za BN TV.

„Mislite li da će BiH trebati 100 godina da uđe u EU?“ – ozbiljno me je upitala novinarka, izrazivši frustraciju koju možda mnogi dijele s njom.

Ne, ja to zaista ne mislim.

Ova zemlja nije crna rupa u Evropi. Nije izgubljen slučaj. Ljudi su moguće umorni od slušanja o svim potrebnim reformama ili se osjećaju zatrpanima tolikim problemima. Da, mnogo ih je, ali je isto tako i puno rješenja.

Proces pristupanja EU podrazumijeva transformaciju društva tako da ono postane stabilno, pravedno i sigurno za sve. To je ono što je bitno i zbog čega ću se nastaviti zalagati i vraćati se reformama sve dok zajedno ne uspijemo promijeniti stvari na bolje za sve u zemlji. Sve dok Bosna i Hercegovina ne postane spremna za EU.

Definitivno vrijedi truda.

Frontal