Fašisti su došli po Evu Sekelj u zimu 1944., kada joj je bilo 17 godina, piše Gardijan. "Rečeno mi je da legnem i kažem da sam bolesna", sjećala se. „Hajde! Krenite!", povikao je njihov vođa. Tada mu je otac rekao: „ Bolesna je, zar ne vidiš, ne može hodati!“, a on mu uzvrati: „Ne mora daleko hodati." Samo do obližnje obale Dunava, gdje su ubijali i bacali ljude.

"Onda je moj otac sasvim slučajno rekao: „ Ne uzimajte je, ona je šampion Mađarske u plivanju i jednog dana ćete biti srećni što ste joj spasili život. Reci mu svoje ime. I on me pogleda, pogledah i ja njega, imao je jedno sivo i jedno smeđe oko. Rekla sam mu svoje ime. Ovako sam ostala živa", pričala je Eva.

Sekelj je umrla 29. februara 2020. godine. Imala je 92 godine. Srušila je šest svjetskih rekorda, osvojila je 44 državne titule, zlato u disciplini 200 m prsno na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine i srebro na istom događaju u Melburnu 1956. 

"Nikada me nijedna zajednica nije zagrlila u potpunosti, mada sam u svom srcu i duši osjećala da sam dio svoje zajednice, uvijek mi je bilo poznato da sam autsajder", pisala je ona.

Sekelj je odlučila da želi biti plivačica 1936. godine, dok je slušala prenos olimpijskih igara u Berlinu. Čula je kako je Ferenc Čik osvojio 100m slobodno. Pridružila se svom lokalnom sportskom klubu, a nedugo zatim bila je dio tima koji je osvojio nacionalnu titulu. Dva mjeseca kasnije izbacili su je jer je bila "nepoželjna". Imala je 14 godina, ali se već navikla na antisemitizam još u školskim danima.

Otac joj je rekao da je to samo privremeno. Ali narednih pet godina „vladalo je ludilo“. Zabranjeno joj je takmičenje. Ipak, postala je opsjednuta svojim snom iz djetinjstva. To je postalo njen razlog za život. Kad su Nijemci došli „odlučili su da nas treba istrijebiti, odlučila sam da pobijedim na Olimpijskim igrama“. Regrutovana je u radni bataljon, ali je pobjegla skočivši na prolazni tramvaj tokom prisilnog marša kroz grad. Vratila se svojoj porodici koja je tada živjela u dvosobnoj sigurnoj kući.

Sekelj je držala kondiciju trčeći stepenicama, pet spratova gore, pet spratova dolje, 100 puta dnevno. Nazvali su je sigurnom kućom, ali to nije bila. U te dvije sobe živjele su 42 osobe. Do njihovog oslobađanja, preživjelo je samo 10 osoba. Kad je Sekelj 1952. godine osvojila svoje zlato, nije plivala samo za sebe, nego za one 32 osobe i hiljade ljudi koji su ubijeni na obalama Dunava, kao i za milione onih koji su umrli u logorima.

Udala se za sjajnog vaterpolistu Dežea Đermatija, koji je za Mađarsku osvoji tri zlata na Olimpijskim igrama i to 1952, 1956. i 1964. godine. Par je dobio kćerku Andreu. Preselili su se u SAD, ali su se ubrzo vratili kako bi se brinuli o njenim roditeljima. Nakon toga vlasti su rekle da će samo jednom od njih biti dozvoljeno putovanje na Olimpijske igre 1960. u Rimu.

Tako je Sekelj odustala od plivanja i postala trener. Njena filozofija je bila da je "sport poklon i nagrada, a ne posao".

Još jedna priča

1950. Sekelj je učestvovala u međunarodnom susretu na ostrvu Margaret u Budimpešti. 

„Tamo sam plivala vrlo, vrlo dobro. Kad su objavili pobjednike na 100 m slobodno, ustala sam. Rekli su da će mi zlatnu medalju dati predsjednik plivačkog saveza, a posebnu nagradu meni će dodijeliti major komunističke političke policije. I zamislite, tamo sam stajao na vrhu tratinčice sa vazom u rukama i muškarac me gleda ..." Shvatila je da ga je i prije vidjela kad ga je pogledala u jedno sivo i jedno smeđe oko.

Frontal/D.S.