"Ako Kosovo nije naše , zašto od nas traže da im ga damo ? Ako je njihovo, zašto ga otimaju ? A ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju" (Matija Bećković)

Prije par dana njemački kancelar nas je počastvovao posjetom tokom koje je iznio zbunjujući zahtjev – naime, od Srbije je zatraženo da istovremeno i poštuje i ne poštuje međunarodno pravo. Što je još čudnije, kršenje međunarodnog prava tražilo se tamo gdje je to baš na štetu Srbije – priznanje Kosova; dok se poštivanje prava tražilo u slučaju teritorijalnog integriteta Ukrajine, s čime Srbija baš i nema neke naročite veze. Unatoč ovom kontradiktornom zahtjevu rukovodstvo Srbije je ispravno odlučilo da poštuje međunarodno pravo kao takvo, tj. teritorijalni integritet i Srbije i Ukrajine.

Ako pretpostavimo da ovaj bezobrazni zahtjev kancelara nije izraz puke bahatosti jedne moćne države, već stav zasnovan na uvjerenju u ispravnost i zakonitost takvog postupanja, pokušajmo shvatiti na čemu se takvo uvjerenje zasniva. Zapravo pokušajmo shvatiti smisao poznate formulacije da je Kosovo izuzetak - famozni “sui generis”. Na čemu se taj izuzetak zasniva?

1.

Međunarodni poredak nakon II sv. rata temeljio se na dva bazična principa: pravu naroda na samoopredjeljenje i suverenitetu/teritorijanom integritetu država. Premda iz nekog čudnog razloga mnogi smatraju da su ovi principi međusobno u kontradikciji, oni to nisu, već su naprotiv, vrlo jednostavna i elegantna rješenja, i, što je najvažnije - vrlo efikasna za hendlovanje mnogih teških političkih situacija.

“Pravo naroda na samoopredjeljenje” znači upravo to: svaki narod (ovim se ne misli, naravno, isključivo na etnički organizovanu zajednicu već na bilo koju grupu ljudi koja može da formuliše politički stav) ima pravo da se “samoopredjeli”, tj. izjasni o svom političkom statusu. Na primjer, sasvim je legitimno da građani Kosova, Republike Srpske, Donbasa, Katalonije, Veneta, Baskije, Škotske itd formulišu politički stav da žele da izađu iz postojećeg državnog aranžmana i zasnuju samostalnu državu. Taj stav se jednostavno verifikuje na referendumu.

Teritorijalni integritet države je jednako jasan princip: odnosi se na stav da se bilo kakve promjene u teritoriji države ne mogu instalirati spolja, već moraju biti rezultat unutrašnjeg konsenzusa ljudi (građana) koji žive u toj državi. To ima za posljedicu da unilaterana secesija (takva koja nema saglasnost matične države) neke taritorije ne može biti priznata od starane ostalih država svijeta jer bi to značilo očito mijenjanje granica te države bez njene saglasnosti.

Kada se ovi principi spoje imamo: premda narod Kosova ili Republike Srpske ima svako pravo da traži da izađe iz Srbije odnosno BiH, da bi taj zahtjev bio uvažen i nezavisnost legitimna i priznata, mora zadobiti saglasnost Beograda odnosno Sarajeva.

Svi uspješni slučajevi secesije slijede ovu matricu. Recimo u novije vrijeme klasični primjeri ovog mehanizma su Bregzit i Crna Gora. Crna Gora je provela referendum gdje se većina građana izjasnila za samostalnost, a dobila je eksplicitnu saglasnost Beograda da će prihvatiti volju naroda Crne Gore. U slučaju CG to je bila čak unaprijed “blanko” data saglasnost jer je u Ustavnoj povelji SCG državne zajednice pisalo da članice imaju pravo da izađu ukoliko to žele.

2.

U slučaju Kosova ovakva saglasnost ne postoji. Ipak, to nije spriječilo mnoge države svijeta da priznaju unilateranu secesiju Kosova tvrdeći da je u pitanju specifičan slučaj. U čemu se sastoji ta specifičnost? Ključni argument je da je postojalo eksplicitno i dokazivo nasilje i diskriminacija nad kosovarima od strane Srbije. To je važan argument koji nije daleko od zdravog razuma: naime, tvrdi se da mi nećemo tražiti saglasnost ako postoji represija nad manjinom. Neki važni savremeni teoretičari secesije (poput Alana Bjukenena) govore o “divorce analogy”: kao što nećemo tražiti sporazumni razvod braka u situaciji kada postoji nasilje ili prijetnja nasiljem nad supružnikom, tako nećemo tražiti ni saglasnost u analognoj situaciji s političkim entitetima.

Tvrdnja je, dakle, da je nad kosovarima provođeno sistematsko nasilje od strane Miloševićevog režima. Navodi se više primjera takvog nasilja. Od diskriminacije po pitanju jezika, ekonomskog izrabljivanja (jedan posebno ilustrativan primjer je Trepča: prema nekim podacima 90+% radnika Trepče su bili Albanci, dok je menadžment bio 100% sastavljen od Srba – što je onda omogućavalo da se prihod od rada kosovara transferiše u Srbiju), pa sve do političke prinude. Ovo zadnje je naročito važno – naime, tvrdi se da su kosovari silom prinuđeni da budu dio Srbije jer ih u momentu raspada Jugoslavije niko nije pitao da li žele ostati u SRJ (shodno tome SCG i na kraju Srbiji) - nije proveden referendum analogan onome koji je bio proveden npr u BiH.

Ovdje nećemo ulaziti u zasnovanost ovih tvrdnji. Nema sumnje da u njima postoji mnogo istine, što je i prirodno za očekivati u jednom autokratskom režimu kakav je bio Miloševićev. Poenta je da čak i u tom slučaju ovo ne može dati dovoljno osnova za priznavanje unilaterane secesije.

3.

Naime, ako bi se prihvatio argument da u slučaju diskriminacije/nasilja nije potrebna nikakva saglasnost, to bi de facto relativizovalo, ako ne i potpuno ukinulo prethodna dva principa ključna za međunarodni poredak. Jer ta dva principa su tako moćno sredstvo zato što su algebarski primjenjiva na svaki konkretan slučaj. Oni ne zavise ni od kakve “interpretacije” ili “istorijskih” okolnosti, već su matematički egzaktna: samoopredjeljenje se in concreto verifikuje na referendumu, saglasnost se in concreto daje (od strane parlamenta, vlade, Ustavnog suda ili referendumom).

Međutim, kada uvedemo izuzetak u slučaju nasilja/diskriminacije ti principi gube svoju egzaktnost i postaju ovisni o tome ŠTA smo definisali kao “nasilje”, “diskriminaciju”, “prinudu” itd. Tj. “KO” je ovlašten da to definiše. Koga god ovlastimo za to (neki sud, ili čak što je bilo u slučaju Kosova – puke političare država) time neminovno uvodimo voluntarizam, arbitrarnost, lobiranje, odnose moći, tj - muljanje i muljaže svih vrsta. Ko, i na osnovu kojih kriterija, može situaciju na Kosovu pod Miloševićem i situaciju u Donbasu pod Kijevom nakon 2014. definisati (ne)diskriminatornom?

4.

Navedimo samo jednu komparativnu analizu kao ilustraciju – secesionistički pokret Veneta. Kada sam prije par godina provodio tamo istraživanje na ovu temu (https://aseestant.ceon.rs/index.php/politeia/article/view/17377) prezentovali su mi nobično “jak slučaj” za samostalnost. Oni, npr tvrde da su izloženi nezapamćenom ekonomskom izrabljivanju od strane Rima: od 1€ koji Venecija privrijedi iz Rima im se vraća tek 25 centi. Što je, prema riječima prvog čovjeka regije Luke Zaje “najveći fiskalni pritisak u istoriji” (a svakako je neuporedivo veći od onog što je Beograd mogao uzimati iz siromašnog Kosova): “Nas Venecijance svi optužuju da smo vijekovima izrabljivali narode Mediterana – ali mi nikada nismo uzimali 75% kao što sada uzimaju nama.” Ili po pitanju jezika: Veneto dijalekt je priznat od strane UNESCO ali ne i od Italijanske vlade te se ne koristi u školama (za razliku od albanskog jezika koji se i za vrijeme Miloševića regularno upotrebljavao na Kosovu). Katalonski jezik je za vrijeme Franka bio čak zabranjen u Kataloniji. Ili po pitanju “prinudnog ulaska” u zajednicu: Venecija je znatno nakon risorđimenta ušla u Italiju i premda je proveden referendum to je urađeno pod takvim uslovima da je praktički ništavnog legitimiteta: proveden je pod prisustvom talijanskog garnizona u gradu, a vojska je i provodila glasanje i brojala glasove (postoji i vrlo utemeljena knjiga na tu temu koja jasno dokazuje lažiranost glasanja).

Da li je moguće objektivno klasifikovati ove slučajeve? – Očito nije, već mi tu zavisimo od volje procjenjivača, tj naše moći da utičemo na procjenjivača i njegovu procjenu. Prema tome to više nije međunarodno pravo već međunarodni odnosi. A međunarodni odnosi bez prava su odnosi moći i sile. Kao i svaki odnos utemeljen na sili on je privremenog karaktera – postoji dok je odnos sila takav da ga održava. Kosovski slučaj je tipičan primjer: bez saglasnosti Srbije Kosovo će biti “država” samo i sve dok na planetarnoj sceni postoji takav omjer snaga koji ga održava. Čim se taj omjer promjeni Kosovo će biti ugroženo. Zato je za same kosovare, ako već žele nezavisnost, mnogo pametnije i mudrije da nađu neku vrstu dogovora sa Srbijom, kojim bi možda čak i dobili saglasnost Srbije na svoju nezavisnost, umjesto što se zaklanjaju iza leđa moćnih (ali ko zna do kada pristunih) mentora.

5.

To bi bilo mudro i sa stanovišta aktuelnih promotora kosovske nezavisnosti. Prethodnih 77 godina mira u (zapadnoj) Evropi je neobično vrijeme i veliki istorijski izuzetak, koji se zadnji put dogodio s Pax Romana prije dvije hiljade godina. Taj mir je omogućen na osnovu nekoliko bazičnih principa i ideala koji su sada na udaru. Njihovo napuštanje ili relativizovanje može voditi u sveopšti haos. Dovoljno je samo baciti pogled na kartu trenutno postojećih secesionističkih pokreta u Evropi da bi se shvatio potencijal opasnosti:

Putin je već krenuo da zloupotrebljava kosovski presedan u svrhu legitimiranja svojih mračnih ciljeva. Umjesto što pritiska Srbiju da krši te principe, njemačkom kancelaru bi bilo bolje da radi na njihovom ponovnom reafirmisanju kroz neki dogovor Srbije i kosovara. Jer ko zna? - sutra i Bavarska može razmišljati o sui generisu.

6.

Dodajmo na kraju još jedan loš “argument” koji se u zadnje vrijeme koristi da podrže secesiju, a koji nije u skladu sa dva bazična principa međunarodnog prava. Radi se o tzv “istorijskom pravu” neke regije da ima drugačiji status (samostalno ili u drugoj državi). Putin recimo koristi ovaj argument za okupaciju dijalova Ukrajine, tvrdeći npr. da je Krim istorijski dio Rusije koji je samovoljom sovjeta dodijeljen Ukrajini (što se može prihvatiti kao tačno). Na stranu to što je ovo vrlo opasna logika koja bi, ako bi bila poopštena, vrlo brzo vodila u sveopšti rat svih protiv svih – iz prostog razloga što nema niti jedne države na svijetu koja ne polaže slično “istorijsko” pravo na neki dio teritorije svojih susjeda. Osim toga on je takođe voluntaristički – KO i KAKO treba procijeniti da li neka oblast ima “istorijsko” pravo na samostalnost? Ako postoji mjesto na planeti zemlji koje ima istorijsko pravo na samostalnost to je Venecija: “Presveta Republika” je neuporedivo starija i od Italije i od Rusije. S druge strane Kosovo nema nikakvog “istorijskog” osnova za samostalnost – nikada nije postojalo kao samostalna država.

Za svakog ko razumije savremenu državu “istorijsko pravo” je apsurdna tvrdnja iz prostog razloga što se država danas ne shvata kao nekakva metafizička tvorevina s istorijskim smislom (misijom) itd, već kao produkt suverene volje naroda (građana) in concreto manifestovane u ustavu zemlje (“we the people of…” je prva rečenica svakog savremenog ustava). Ustav nije nikakav drevni amanet, već je običan “društveni ugovor” kojim se verifikuje volja naroda (“opšta volja” u smislu Rusoa) da ta-i-ta država ima taj-i-taj oblik. Ona kao takva postoji dok postoji ustav, tj ta volja. Dakle: bilo kakav “istorijski” bekgraund je irelevantan za ovu stvar. Poenta je da, ako država postoji, onda je u nekom momentu postojala volja ljudi za tom i takvom državom. Volja nije vječna stvar i ona se naravno može mijenjati – ali ustav se mijenja saglasnošću strana a ne unilateralno ili okupacijom.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (12.06.2022.)