Nakon što su nam „u ime viših patriotskih ciljeva“, napali na slobodu govora: (https://www.frontal.ba/blogovi/blog/61746/zasto-je-sloboda-covjeka-u-republici-srpskoj-ovako-drasticno-napadnuta) naši političari, očito nezasito žedni apsolutističke moći, sada nam napadaju i na slobodu pisanja, donoseći jedan apsurdan zakon o ćiriličnom pismu, kojim navodno žele da promovišu to navodno ugroženo (nikome nije jasno ni od koga ni na koji način) pismo. Do koje mjere je to sulud projekt postaje očito kada čovjek pokuša da prokomentariše tu stvar. Suočava s karakterističnom  situacijom: kako smisleno progovoriti o jednoj tako besmislenoj stvari.

Martin Heidegger (Хајдегер) je svojevremeno nabacio kako je »jezik kuća bitka«, a Ludwig Wittgenstein (Витгенштајн) dodao kako su »struktura svemira i struktura jezika identične«, obojica ciljajući na to da se jezik razvija analogno s razvojem svijeta koji opisuje. Na primjer, riječ »kretanje« ima bitno drugačije značenje prije Teorije relativiteta, nego nakon toga. To znači da jezik ima svoj autonomni put na koji nije moguće primjeniti opsežan inženjering a da se ne proizvede kič i sprdnja – i sa jezikom i sa svijetom, tj. stvarnošću. Neki noviji pokušaji na prostirima bivše SFRJ jako su slikovito pokazali na šta to sve može da liči: sjetimo se samo kakva je parodija nastala s »novohrvatskim« kovanicama iz tuđmanovskog perioda, koje su često djelovale kao alanfordovski skečevi. Ili legendarnom Karadžićevom budalaštinom s ekavicom, tamo negdje iz doba rata. Unatoč takvog iskustva naš Parlament, i do sada sklon cirkusu i donošenju apsurdnih i besmislenih zakona, je odlučio, i to po hitnom postupku (?), da poduzme jedan takav zakonodavni poduhvat. Šta može biti uzrok toga zaista je teško dokučiti, naročito kada se pročita tekst zakona.

1. Neustavnost

Prije svega zato što je zakon očito neustavan, što može lako utvrditi svako dovoljno pismen da čita (bilo ćirilicu bilo latinicu). Ustav Republike Srpske kaže sljedeće (član 7):

Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.   S druge strane, Zakon o očuvanju, zaštiti i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma, kaže, npr. sljedeće (član 10):

Kulturne i druge manifestacije koje se finansiraju ili sufinansiraju iz javnih sredstava obavezne su da, s ciljem promovisanja, očuvanja i njegovanja ćiriličkog pisma, imaju logo i naziv manifestacije ispisan na ćiriličkom pismu.

Čovjek zaista ne mora da bude Kelzen pa da vidi da su ove dvije kristalno jasne rečenice nesvodive.

2. Formalne posljedice

Prva posljedica usvajanja jednog ovakvog zakona, i to je jedini koliko-toliko »racionalan« (sic!) aspekt u svemu ovome, je osnivanje još jednog od beskonačnih »Savjeta-za-ovo-i-ono« koji će omogućiti apanažu za sedam poštenih patriotskih intelektualaca spremnih da se posvete svetom cilju očuvanja već očuvane srpske ćirilice.

Druga, važnija posljedica je da će »kulturne i druge manifestacije« koje žele da apliciraju za sufinansiranje iz javnih sredstava morati da padnu u kič i apsurd tipa toga da engleski pišu ćirilicom. 

To znači da će svi oni koji nemaju stomak da se blamiraju na sličan način ostati uskraćeni za pristup javnim sredstvima. To je opet tipična posljedica donošenja glupih zakona: oni favorizuju one kojima takve stvari nisu gadljive, one bez moralnih i stilskih ograda, mediokritete i mufljuze koji su spremni na svaku intelektualnu niskost, i osiguravaju im finansiranje javnim novcem. S druge strane pristojni svijet, koji bar malo drži do intelektualnog digniteta, moraće da se snalazi.

3. Intencija zakonodavca.

Stvar je, dakle, vrijedna pažnje jer predstavlja paradigma primjer širenja gluposti u ime „patriotskih“ motiva. To je ona matrica koju je profesor Žile svojevremeno objasnio definicijom „patriote“:  nesvjesni strah od slobode i modernosti formalizovan kao želja da se moderni Srbi vrate u svoju „svijetlu prošlost“.  Zar želimo da znamo manje?? Da li mi to žudimo da stvorimo genercije koje će moći čitati samo jedno pismo?  Mi smo jedan od rijetkih naroda koji ima dva maternja pisma, srpski jezik je jedan od rijetkih jezika koji se korektno može pisati na dva pisma. Umjesto da to shvatamo normalno, tj kao ogromnu prednost i blagodet, naše fake (tj: „фejк“, „факе“) „patriote“, na tipičan srBski način demonstriraju svoju zatucanost i žele da nam opseg naših znanja redukuju na nivo onog što oni, iz svoje skučene perspektive, smatraju srpskim identitetom.

Ideja je, naravno, geto: prije par godina sam se vraćao sa šahovskog turnira u Sarajevu, na kome su igrala i četvorica mladih hrvatskih zvijezda, žrtve sličnog takvog tuđmanovskog geta. U jednom trenutku mi je zazvonio telefon i jedan od njih me pita „gdje treba da skrene a da ne promaši put za Gradišku?“ Na moje: „pa imaš tu odmah putokaz“ usljedilo je iznenađujuće: „Na ćirilici je a niko od nas ne zna da čita ćirilicu“. Najstariji od njih je mislim 1995. godište. Zar želimo to da napravimo svojoj djeci? – Da ne znaju latinicu? Da nas zovu na putu između Sarajeva i Mostara da im čitamo putokaze. Da li je u ovom svemu ostalo bar malo zdravog razuma. Ili što bi rekli mrski englezi bar malo „цоммон сенсе“?

4. Samoosakaćenje s predumišljajem

U svom životu bavio sam se s dvije stvari: šahom i naukom. U šahu sam uvijek koristio ćirilicu a u nauci latinicu. To nije bila nikakva svjesna odluka, već naprosto stvar izrasla sama od sebe u prethodno napomenutom smislu koji su naznačili Hajdeger i Vitgenštajn. Naime, šah je prirodno vezan za ćirilicu jer su rusi dominirali, sve najbolje knjige su na ruskom, kao i najbolji sajtovi a čitav niz termina koji su se etablirali ima rusku-ćirililčnu genezu. Poput npr. „стратегия надежности“ ili, moje omiljeno pravilo: „не спешить“, koje je na žalost toliko teško poštovati. Naša komparativna prednost kao srba-šahista je bila što nam je ćirilica maternja pa smo i bez nekog velikog znanja ruskog mogli da pratimo sadržaj. S druge strane jezik savremene nauke je engleski, i masa tehničkih komplikacija nastaje kada pišete tekst ćirilicom. Ne govorim samo o komplikacijama s pravilima navođenja referenci i literature, već i mnogim drugim čisto tehničkim stvarima, a o auditorijumu da niti ne govorimo. Stvarno je teško razumjeti zašto bi neko sam sebe uskratio za ovakvu blagodet da, kao jedan od rijetkih u svijetu, može jednako dobro da koristi oba pisma i varira ih prema potrebi? Nadajmo se samo da će Ustavni sud, (RS prije nego to uradi onaj BH) staviti tačku na ovu sprdnju koju nam je priredio naš Parlament, tužni spomenik višedecenijskog urušavanja institucija Srpske.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (16.09.2021.)