Otkad znam za sebe blagdanima sam se više radovala nego sopstvenim rođendanima. Nebitno da li Bajrami, Uskrsi, Božići. Ono jedinstvo, veselje, smijeh i sreća koji okupe porodicu, komšije i prijatelje nije moglo ništa drugo nadmašiti.

Pandemija je sve promijenila.

Čak toga nisam ni bila svjesna do jutros. Veliki je petak. Samo dva dana do Uskrsa. Posljednje pripreme su u toku i onda usput sretnem nekih desetak auta.

I to ne bilo kakvih auta, nego auta sa stranim registracijama.

Njemačka. Austrija. Nizozemska. Švicarska. Italija.

Iza svakog volana poznato lice. Teta Branka stigla iz Njemačke. Kemo sa porodicom iz Italije. Komšinici kćerka stigla iz Nizozemske. Duže od godinu joj nije bila. Vidjeh i Marija sa ženom i bebom.

I sve bi to bilo ok da nije ovo stanje kakvo jeste.

Umjesto osmijeha od uha do uha, slanja poruke dragim ljudima koji dolaze od blagdana do godišnjeg a kojih sam se zaželjela, shvatih da sam postala paničar. I to ne onaj „zdravi“ paničar kakva sam po prirodi inače, nego onaj pandemijski, što mu u glavi u minuti prođe milion misli i scenarija koja će se možda dogoditi kroz nekih 15 do 20 dana.

I tuga me obuze. Tuga da će se ova agonija nastaviti još više. Da će zbog i dalje otvorenih granica bez ikakvih kontrola ući opet neko ko će možda donijeti novi soj, kojem smo do sada odoljeli, pa ćemo dok se naši najmiliji za goli život bore o tome slušati u gostovanjima na TV-u za nekoliko mjeseci, kao da je to najnormalnija stvar što se nekome saopštava. Novi soj nam je donijela porodica...koja je ušla u BiH....

I mi ništa. Čuli. Iznervirali se. Ali nastavljamo ćutati i paničariti u sebi i udaljavati se jedni od drugih jer eto baš sada je važno da se pridržavamo mjera, a one mjere kojih smo se samo prije par mjeseci pridržavali kao da nisu ni bile.

Nedostaje mi da se nekome ono iskreno obradujem, da ga najčvršće zagrlim i ispričam se s njim i da nadoknadimo vrijeme koje se nismo vidjeli.

Voljela bih i s teta Brankom popiti kavu pa da mi priča je li se navikla na novi stan, da mi Kemo s uzbuđenjem priča šta se novo dešava u Breši i da se Marijevoj sreći roditeljstva radujem zajedno s njim i Marinom. Ali ne mogu. Ne zato što ne želim. Nego se jednostavno plašim.

Plašim se da svaki bespotrebni kontakt može biti koban za mene ili roditelje, da mogu biti prenosnik u neznanju nekome meni dragom, pa čak i nepoznatom.

Plašim se i neizmjerno sam tužna što su strah i strepnja i nakon godinu dana života u svojevrsnoj agoniji postali sastavni dio ne samo mog života nego života svih nas, osuđenih na životarenje i neprestano razmišljanje, jer se eto tamo neki nisu htjeli „igrati države“.

Prošlogodišnjeg Uskrsa se i ne sjećam. Godina je bila teška, sve je prošlo u tren oka. Ovaj samo što nije došao. Kažu, najveseliji krišćanski blagdan.
Nisam sigurna da šareno jaje, ukusan kolač i malo ukrasa može nadokanditi nedostatak vakcina i zaštite onih najranjivijih. Nisam sigurna da bilo koja svečanost ili blagdan mogu dati žarko željeni i potrebni duševni mir pa makar i prividno na jedan dan.

Želim ona stara radovanja. I bezbrižnost. I sigurnost. I veselje.

Možda ih konačno dobijemo ako se neko odvaži igrati države ili se barem sjeti neke dobre ideje kako bismo mogli ovu agoniju konačno okončati.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (02.04.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal