„Vi Hrvati ste opsjednuti Paklom, a mi Srbi velikom Srbijom, što je u suštini isto“. (Svetislav Basara, Kontraendorfin).

1.

U prethodnih par dana iz Srbije su nam stizale različite vijesti. Dvije su mi privukle posebnu pažnju: presuda za smrt djevojčice i politička metafora „srpski svijet“. Prva je izazvala bijes, a druga prezir. Obe su, međutim, premda naoko nepovezane, zapravo različite strane istog novčića, bolje rečeno: obraza.

Apsurdna formulacija „srpski svijet“ je najnovija verzija fatamorgane koja se kao zla kob nadvija nad Srbima već 200 godina, pod raznim imenima tipa: „Velika Srbija“, „Jugoslavija“ i sl. Zašto je ova opsjednutost tako destruktivna? Pa zato što jurišajući na neostvarive i čak nepostojeće političke vjetrenjače konstantno ostajemo kao narod zarobljeni u nepostojećim bitkama, izmišljenim fiks-idejama, političkim priviđenjima, propuštajući da uradimo ono što nam je pred nosom: da uredimo i upristojimo zemlju i državu koju imamo. Dijabolična funkcija metafore „srpski svijet“ je da se zauzeti luđačkom trkom za tom nepostojećom zemljom dembelijom ne stižemo posvetiti sređivanju stvarne, postojeće srpske države: Srbije. Umjesto da se posvetimo problemima tipa: kako to da je u XXI vijeku Srbija jedina država u Evropi s de facto jednopartijskim parlamentom, kako je moguće da Partija nekažnjeno napadne Institut za filozofiju i društvenu teoriju, kako je moguće da se u jednoj evropskoj državi vodi onakva hajka protiv rektorke BG univerziteta zbog podrške studentima, kako je moguće da Srbija, zemlja sa značajnim ljudskim i prirodnim kapacitetima tavori na dnu svih evropskih ranglista. Naročito onih iz domena korupcije i vladavine prava.

Bilo bi dobro postaviti i pitanje naopake logike u stvarnoj Srbiji: u kojoj npr. silogizam ima ovakav oblik: 1.premisa: Krizni štab lagao o broju zaraženih; 2.premisa: Krizni štab priznao da je lažirao podatke; 3.premisa: 2000 ljekara potpisalo peticiju za smjenu Kriznog štaba → konkluzija (1): Vlast krenula u progon potpisnika peticije; konkluzija (2): jedan od članova Kriznog štaba potencijalni ministar.

Naročito bi se trebalo zapitati kako to da je „srpski svijet“ civilizacijska rupa u kojoj je nedodirljivim miljenicima režima dopušteno da nekažnjeno ubijaju vlastiti narod: u masi jezivih vijesti koje ovih dana dolaze iz Srbije, najjezivija je ipak ova:https://nova.rs/vesti/hronika/sumnjivi-vestak-cudni-detalji-sudenja-sinu-zeljka-mitrovica/. Primjer kako domaća tiranska vlast i njeni miljenici ubijaju svoj narod jednako kao i strani okupator.

Kada ovo vidimo onda je jasno zašto je insistiranje EU na reformi pravosudnih institucija označeno kao „antisrpska“, tj „antibošnjačka“, „antihrvatska“ zavjera, a evroskepticizma sve otvorenije pothranjivan od strane „javnih“ servisa. Najnoviji izvještaja o „napretku“ (sic!)BH u EU-integracijama, na strani 5. kaže npr ovo:

Dok Vučić i njemu slični „srbuje“ i prodaje maglu najjeftinijeg fake patriotizma „srpskog svijeta“, u zemlji, kojom neprikosnoveno vlada već deceniju, nekažnjeno se ubijaju srpska djeca. I umjesto da se radi na tome da se institucije pravosuđa ojačaju, dekriminalizuju, očiste od korupcije, trabunja se o političkim fiks-idejama i apsurdnim mitovima.

S obzirom da je funkcija pravne države i vladavine prava da nas zaštiti od kriminalaca kako običnih tako i onih u vlasti, nije ni čudo da se vlast ne trudi da pomjeri s mrtve tačke ta poglavlja iz pregovora (pregovora ne s Evropom i EU, već s pristojnošću i normalnošću). Posljedica je da pravna država ne postoji kao zaštita od kriminalaca, probisveta i ubica, koji haraju uzduž i porijeko tamnog vilajeta „srpskog svijeta“. Pravi patriotizam bi se ogledao u mukotrpnom, a iz iskustva Đinđića znamo – i opasnom, poslu izgradnje institucija države. Pravi srpski patriotizam, kao odanost svojoj državi i narodu, ogledao bi se u jačanju institucionalnih mehanizama države Srbije protiv bilo koje kriminalne grupacije – izvan ili unutar vlasti, spoljnjih neprijatelje i osvajača, ali i unutrašnjih uzurpatora. Umjesto toga protura se fake patriotizam izgrađen na besmislenoj jezičkoj konstrukciji, koji služi samo zato da bi se istinski patriotizam delegitimisao ili bar stavio u drugi plan. U Bošnjačkoj verziji istog ludila, npr, to izgleda ovako:

3.

Sve je to logična posljedica pogubne dinamike začete još u prvoj polovini XIX vijeka s obnovom naše srpske državnosti. Nakon oslobađanja dogodilo se pravo pravcato „krivo srastanje“ između nove države i državne ideologije (u ovom slučaju precizno bi bilo reći – „državne mitologije“).

Osvrnimo se malo na epohu u kome se naše oslobađanje dogodilo: revolucionarna 1848. je bila pred vratima: velika carstva – po svojoj prirodi predmoderne političke tvorevine, nestajala su sa političke scene. Kakva je to vrsta države nestajala? Njene osnovne karakteristike su: (1) suverenost vođe i vladavina (personalne) volje monarha; (2) takva vlast može se vršiti samo nad podanicima, a ne nad građanima, pa je shodno tome narod shvaćen kao „podanici“; (3) personalizacija vlasti na svim nivoima: vladara po vertikali prate hijerarhijski poredani različiti lokalni baruni i poglavari; (4) sprega crkve i države u jednu dijaboličnu ne svetu koalciju gdje je vjera zaista pretvorena u „opijum za narod“; (5) jednodimenzionalno društvo: monopol jedne dopuštene interpretacije svijeta i etiketiranje drugačijeg mišljenja;(6) primat „državnog razloga“ nad personalnim pravima: shvatanje po kome je u opštem („nacionalnom“) interesu opravdano kršiti personalna prava, čak i živote ljudi;(7) politička agenda u takvoj državi uvijek su neka velika pitanja, ono što je Nietzsche nazvao: „Velika politika“, a što mi današnji politički teoretičari nazivamo „pred-političke teme“ – teme iz domena ustavnosti i konstitutivnosti (tipa teritorije).

U momentu obnove srpske državnosti umjesto takve države na scenu stupaju savremene moderne nacionalne države. Kakva je to vrsta države? Pa, država s potuno suprotnim sadržajem: (1) suverenost naroda koj a se jasno manifestuje npr. u usponu republikanizma i republike kao forme vlasti; (2) vladavina prava i pravna država, (a ne vladavina pojedinca, Partije, politbiroa); (3) „građanska“ država – tj država koja je redukovana na agenciju koja služi građanima-pojedincima; (4) zato nema nikakvog „državnog razloga“ – kolektivnog cilja u ima koga bi se smjela narušiti prava pojedinaca;(5) depersonalizacija vlasti: moć institucija umjesto moći nosilaca institucionalnih položaja; (6) sekularna zajednica i razdvajanje crkve i države; (7) pluralistička zajednica koja ne samo da dopušta već i traži alternativne poglede na svijet; (8) politička agenda sačinjena je od „tehničkih“ pitanja: ekonomska, ekološka, građanska, urbanistička i sl. problematika.

Naš nacionalni problem je što smo u momentu oslobađanja od viševjekovnog okupatora krenuli da umjesto moderne države, primjerene vremenu i prostoru u kome se naša sloboda obnovila, pravimo onu državu koju smo izgubili četri vijeka ranije – tj.anahronu državu po modelu srednjeg vijeka: u raznim formama reafirmiše se ideja obnove Dušanovog carstva.Govor Miloša Obilića iz filma „Boj na Kosovu“ odlično ilustruje to zaveštanje, i dan-danas emocionalno jako za svakog od nas Srba: https://youtu.be/ZNHwQHxefZg.

Noviji primjer te retrogradne opsesije je Milošević i „šešeljevska“ ideja „Velike Srbije“. Istorijska tragedija Gazimestana je u tome da su se nakon sloma komunizma, kada su vrata Evrope i evropske civilizacije bila širom otvorena, naše političke i intelektualne elite okrenule (što zbog diletantizma i neznanja, što zbog koruptivnosti) ka srednjevijekovnoj doktrini plemena i tla i tome kompatibilne forme države. Otuda ne čudi da sve verzije srpske države nakon 1989. (izuzev kratke epizode 2001-2003.) imaju predmodernu suštinu (a u mnogim aspektima i formu): (1) kult vođe: kralj, car zamijenjen je specifičnom figurom „demokratskih prinčeva“ – „glavnih baja“ đukanovićevskog tipa (zato su našim liderima dragi isti takvi: Putin, Lukašenko, Orban, itd. i njihovo shvatanje države); (2) poluukidanje „građanina“ i svođenje naroda na nešto što više liči na podanike; (3) desekularizacija društva i politička sprega s Crkvom (uvođenje vjeronauke u sistem obrazovanja samo je jedan, najmanje kancerogen aspekt toga); (5) jednodimenzionalno društvo: anatemisanje kritike kroz retoriku„patriote“ i „izdajnici“, „autošovinisti“ i sl; (6) stalno forsiranje „pred-političkih“ tema iz klase „velike politike“: „srpski svijet“ tipična je fora tog tipa.

4.

Zaključak je jasan: metafora „srpskog svijeta“ je lažna agenda, koja ne samo da se nameće mimo zahtjeva realnosti, ne samo da je vještački isfabrikovan prioritet, već opet skreće energije naroda i politike u krivom smjeru: umjesto da dovršimo konstituisanje vlastite države na način kako to savremeni pojam države i podrazumjeva, mi se bakćemo neostvarivim glupostima. Funkcija toga je jasna: da se kreira država u kojoj će različiti bleferi i mufljuzi u patriotskim odorama moći nekažnjeno da muljaju, sve uz ugodnu podlogu „hljeba i igara“ treša s PINKA.

Odsustvo volje da se izgradi država neminovno će imati negativne i čak destruktivne posljedice upravo po prostore koji se podrazumijevaju pod formulom „srpski svijet“. Kao što je to bio i s prethodnim ludostima tog tipa: „srpskog prostora“ (ne može čovjek da se ne nasmije ovoj sprdnji s jezikom i umom) biće sve manje i biće sve prazniji.Egzodus naroda će se nastaviti i intenzivirati. Istraživanja pokazuju da 50% mladih ljudi u Srbiji svoju budućnost vidi u odlasku. Ti zastrašujući podaci pokazuju svu  grotesknu destruktivnost političkih budalaština, na kojima političke „elite“ i fake patriote insistiraju, i odsustva volje i energije da se izgradi „normalna“ država. Važno je razumjeti da je ekonomija samo jedan aspekt tog egzodusa: pobjeći će svi oni koji ne žele da žive u zemlji u kojoj im neko može nekažnjeno ubiti dijete.

Opsjednutost prostorom tako će se u stvarnosti pokazati kao opsjednutost prazninom: kao što je nakon „Velike Srbije“ prostor od Karlobaga-Ogulina-Virovitice pa do granice s Republikom Srpskom, ostao bez Srba (a i bez Hrvata ali to je njihov problem s njihovim ludilom) ostaće prazan prostor ispražnjen od ljudstva koje više nema volje i snage da slijepo slijedi ove besmislene agende koje političke i kvaziintelektualne „elite“ nameću stvarnosti, a koje stvarnost ne može da istrpi. Kao što je to jedan pametan političar u kritičnom momentu naše novije istorije rekao:

Na žalost po sve nas, nadglasali su ga šarlatani raznih vrsta. Treba učiti iz istorije i ne dopustiti današnjim bleferima da nam ponovo prodaju maglu „srpskog svijeta“, dok nam njihovi štićenici ubijaju djecu. Pravi patriotizam u modernom svijetu nije osvajanje teritorija, već napraviti svoju državu onim što država danas treba da bude: ne nekakav metafizički entitet, već puka agencija za servisiranje potreba građana.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (10.10.2020)