Pariz, - očekivao sam spektakl, i on ovdje zaista ne izostaje, pitanje je samo kako ćete akcentirati svoj boravak, na koji od bezbrojnih smislova koje ovaj grad može da utisne vašem putu. Nažalost, nekako u to vrijeme Pariz je bio ranjen terorističkim napadima na Charlie Hebdo, u kome je nastradalo 12 ljudi, a tada se još nije slutilo da je to tek jedan u nizu zločina fanatika. Kada se desio najkrvaviji napad ISIL-a, u novembru 2015, filmski režiser Michel Hazanavicius je napisao odgovor teroristima koji je na sjajan način sažeo suštinu Pariza, a možda i slobodnog svijeta uopšte. Naime, ISIL je targetirao Pariz zato što je taj grad po njihovom bolesnom mišljenju „prestonica grijeha“, što je bez sumnje tačna odredba. Režiser je odgovorio sljedeće: „You must know that you will not win any time soon. In reality, it’s even impossible. Because no matter what you do, you will not win. Here in France, what we love is Life. And all the pleasures that go with it. For us, between being born and dying the oldest as possible, the idea is mainly to have sex, laugh, eat, play, have sex, drink, nap, have sex, discuss, eat, argue, paint, have sex, drink, walk, read, drink, have sex, offer, argue, sleep, watch movies, scratch our balls, fart to make friends laugh, but more than anything have sex. We are the country of pleasure more than morale.“ Ovaj pasus najbolje objašnjava šta znači da je Pariz La Ville Lumiere - „Grad svjetlosti“, što je titula koja po predanju ima dvojako porijeklo: s jedne strane, Pariz je mjesto rođenja jednog od najvažnijih intelektuelnih pokreta u istoriji - Prosvetiteljstva, a s druge strane to je prvi grad na svijetu koji je uveo uličnu rasvjetu – i bukvalno je bio grad svjetla, osvjetljen s hiljadama uličnih svjetiljki. Ipak, Pariz je najsvjetliji, i najsvetiji, zbog njegove nepatvorene hedonističke ljubavi prema životu, koju vidite na svakom koraku.  

I umjetnosti. Što je u stvari isto. Kada sam prvi put boravio ovdje prvo mjesto u koje sam se uputio, s još neraspakovanim koferima u hotelskoj sobi, kako je to i red, bio je Louvre. To je suprotno od onoga što je uradio Dali - on je prvo posjetio Pikasa pokucavši mu na vrata s riječima: „Došao sam prvo kod Vas, a ne u Louvre.“ Odgovor je bio pikasovski: „I niste pogriješili“. Ulazeći u muzej kroz čuvenu staklenu piramidu pada mi na pamet kako je sve ovo umjetničko blago, nakon toliko peripetija i hirova istorije, završilo na kraju ovdje i kako su čudni putevi umjetnosti. Nakon što je Vizantija pokupila sve što je vrijedno iz mediteranskog istoka u svoje umjetničke riznice, njima su to, nakon osvajanja Konstantinopolja preoteli Mlečani. A kada je Napoleon osvojio Veneciju, on je preoteo to blago i napunio njime Louvre. Kao što je to bilo i za očekivati najveća gužva je ispred Mona Lisa. Nikada mi nije bila jasna sveopšta fascinacija ovom slikom i zapravo sam se više natjerao da se probijem kroz masu da je vidim. Mene su više zanimali eksponati u drugim paviljonima. Poput ovih antičkih skulptura trojice svetih otaca zapadnjačke umnosti – Platona, Aristotela i Sokrata, prizor koji nekadašnjeg studenta filozofije ne može ostaviti ravnodušnim.

S obzirom da sam tada, prekaljen u borbama protiv našeg domaćeg autoritarizma, već bio sazreo u jednog okorjelog republikanca, mnogo mi je važnije bilo vidjeti djelo Sloboda predvodi ljude Eugenea Delacroix-a. Slika koju smo svi upoznali s korica srednjoškolskog udžbenika istorije imala je za mene načelni značaj:

jer sam upravo bio u periodu započinjanja rada na spisu Teorija Republike, mom budućem glavnom životnom djelu, pa je Pariz, mjesto Francuske revolucije, bez sumnje bio pravo mjesto da se započne takav posao, a naročito ova slika. Jasno je da sam nadahnjivao svoj rad posjetivši i ostala mjesta začeća modernog republikanizma, poput Bastilje - od koje je ostalo samo par kamenih blokova da podsjećaju na epohalni značaj Revolucije iz 1789. Upravo su ožiljci koje je terorizam ostavio na Pariz najopasnija prijetnja doktrini i praksi republike, jer izazivaju uslovni refleks straha i otklon prema ideologijama mase i jeftinom populističkom nacionalizmu. Te godine je Marine Le Pen sa svojom desničarskom, ksenofobnom Nacionalnom frontom, osvojila čak 27% glasova na lokalnim izborima! Što je za naciju koja je svijetu podarila Povelju o pravima čovjeka i građanina prava tragedija. Ipak, da je ideal republike još živ i snažan govori činjenica da su se dva velika oponenta na ideološkom i praktičnopolitičkom nivou – Sarkozy i Hollande, ujedinili u borbi protiv nacionalističkog mraka. To je koalicija bez presedana i pokazuje da ova prosvećena nacija može da istraje u borbi za univerzalna prava svakog čovjeka, za isti onaj ideal za koji su njihovi pradjedovi ginuli na barikadama Revolucije. Moj stav, početna premisa za Teoriju Republike, da su prirodna prava metapolitičke činjenice koje idu ispred bilo kog ustava, i kao takva nisu podložna glasanju niti relativizaciji, definitivno je uobličen i zacementiran u šetnjama Parizom. Gradom kome njegova kultura ne može dopustiti da padne u rasizam.

Da je Pariz prijestonica kulture vidi se na svakom koraku. Na primjer: red ljudi na ovoj fotografiji je red ljudi koji čekaju na ulazak u muzej, a ne na novi model iPhone.

Nedavno je Pariz postao popularno mjesto zbog jednog romana, koji se vrlo teško može nazvati umjetnošću, ali je dostigao planetarnu popularnost: Da Vinčijev kod. Kolika je histerija vladala oko tog „krimića“ najbolje se može vidjeti po tome što su mnogobrojne turističke agencije pravile aranžmane koji slijede ključna mjesta iz romana, a openBus ture koje se nude većinom su imale isti koncept. S obzirom da sam bio smješten u malom hotelu na Montparnasse, neposredno pored Saint-Sulpice, nekako se nametnulo da i sam ispratim topografiju iz Koda, počinjući upravo od tajnovite Sulpice, inače crkve u kojoj su kršteni takvi gorostasi slobodne misli kakvi su Markiz de Sad i Bodler. Odmah se vidi da roman baš ne odgovara realnosti potpuno, jer crkva nije na „meridijanu ruže“ niti na „Arago liniji“. Ipak sam s pravim detektivskim zadovoljstvom tražio arago medaljone na pločnicima Pariza:

simbole koji označavaju Liniju Ruže – alternativni prvi meridijan, koji ide planetom prolazeći pri tome od nasjevernije do najjužnije tačke Francuske.

Umjesto ovih petparačkih romana koji odgovaraju spektakl ukusu današnjih čitalačkih masa, Pariz je mjesto gdje su nastajala mnoga zaista velika djela. Ovo je jedno od njih: Metro station Opera – gdje vas RoissyBus doveze s aerodroma ako sletite na Charles de Gole: mjesto gdje je Ezra Pound dobio inspiraciju za In the station of the metro.

Ta naoko skromna „pjesma“ od dva stiha i naslovom sjajan je primjer ljudske težnje za perfekcionizmom: nastala je tako što je Pound prvobitno napisao mnogo dužu pjesmu [prema legendi izvorna verzija je imala tri stranice] a onda, tražeći jezičku perfekciju i strogost izraza u kome ne smije biti niti jedan nenužan slovni ili interpunkcijski znak, proveo redukciju do dva stiha. Druga vrsta hodograma koji sam slijedio je sjajni roman Avanture nevaljale djevojčice. Iako nisam neki ljubitelj  Vargas Ljose, naročito me iritiraju njegovi površni ljevičarski stavovi u politici, Avanture su me duboko dirnule i momenti Pariza iz tog romana su imali značenje koje inače ne bi postojalo.

Naravno, gdje god u Parizu pogledate imate neku vrstu takvih asocijacija. Mitska mjesta nalaze se na Boulevard Saint Garmaine, koji je u postratnom periodu bio centar kulturnog i intelektualnog života grada. Moja omiljena destinacija za jutarnju kafu bili su Les Deux Magots i Flore, mjesta okupljanja mnogih umjetnika nakon seobe s Montmartra na Monparnas, sredinom XX vijeka. Seoba koju je Pikaso iskazivao praksom da, nakon povratka iz noćnih provoda po bordelima Montmartra, koje su nastavili da posjećuju kao ipak nezamjenjiv izvor inspiracije, objavi svoj dolazak na mondeni Montparnas pucnjima iz pištolja u sitne jutarnje sate. Magots je mjesto gdje su redovni posjetioci bili Albert Camus, Picasso, James Joyce, Brecht i mnogi drugi velikani iz svijeta umjetnosti. Premda je cijena od 8,5 evra za kafu i kroasan pretjerana [ovdje ne važi praksa, koju mnogi turisti ne znaju – ako ne sjedite već stojite, na primjer za šankom, cijene su duplo manje], činjenica da možda sjedite na istoj stolici na kojoj je sjedio Pikaso daje toj kafi jedinstven ukus. Postoji priča kako je prva rečenica Mita o Sizifu, kvintesencija egzistencijalizma: „Samoubistvo je jedino pravo filozofsko pitanje“, napisana na salveti Magots-a. Koliki je značaj ovog mjesta govori to da je najznačajnija francuska književna nagrada nazvana po ovom kafeu ! – nešto što je moguće rijetko gdje, možda zapravo samo u Parizu i Francuskoj. Jedan od laureata je i sjajna parižanka Pauline Réage za kultno djelo Histoire d'O, koje je, uz Emanuelle, formiralo seksualne afinitete moje generacije. One neobičnije sklonosti proizvela je „O“, dok je romantičnu liniju u seksualnosti, ne i ljubavi, u naše nesvjesno unijela Sylvia Kristel. Posebna priča vezana je za Sartra i Simone de Beauvoir, redovne posjetioce, a saznao sam je slučajno prepirući se s konobarom oko računa. Koji je inače završio književnost(!) ali nikada nije radio u »struci«, izuzev jednog kratkog perioda u novinarstvu, već je nakon diplomiranja nastavio da konobariše, posao kojim se bavio izdržavajući se tokom studija. Uvjeravam ga da je raditi u Magots-u zapravo istinsko književno zaposlenje, mnogo stvarnije nego pisanje kritika za neki magazin. Tako možete da čujete i prenesete priču kako je Sartr preferirao Magots, a Beauvoir susjedni kafe Flore. Kao simboli emancipacije nisu dopuštali da jedno drugom nametnu svoj izbor i svako je sjedao u svoj cafe. S obzirom da su njih dvoje stalno bili u sred nekih filozofskih diskusija, često su nastajale scene dovikivanja i galame preko ulice. Konobar iz Flore mi je ispričao legendu da Sartr umalo nije nastradao tako što ga je za dlaku pregazilo auto kada se u jednoj raspravi toliko zanio da je, nesvjestan, krenuo da, gestikulirajući rukama, pređe ulicu između ovih kafea. U zadnji moment je spašen navodnom hrabrom intervencijom oca tog konobara, koji je u to doba takođe radio kao konobar u Flori! 

Atmosfera u Flore i Magots je pravi parissien, La Boheme, „sjedim u jednom pariskom lokalu ...“ ugođaj. Recimo dama kratke kose sa šalom, dva stola iza mojih leđa, blokom u kome zapisuje bilješke o romanu koji čita već dva sata, i tabletom na kome traži informacije o onome što čita, je baš ono što čovjek pomisli kada ima sliku pariških kafea. Komparativna prednost, ili nedostatak, Flore je da kada sjedite na zapadnoj strani kafea možete da vidite mjesto na kome je Edith Piaf imala težak udes, možda i presudan za njenu kasniju smrt. Rivalstvo ova dva cefe-a obilježilo je postratnu epohu pariskog intelektulnog života i ovjekovječeno je u mnogim djelima umjetnika koji su tu dolazili. Adam Gopnik je posvetio tome priču »A story of Two Cafes«, koja nažalost, bar koliko je meni poznato, još nije prevedena na srpski/hrvatski/ili-koji-već jezik. U obe kafane se tvrdi, uz iznošenje mnoštva »neoborivih« dokaza, da je upravo tu Jacques Prevert prvi put javno recitovao »Barbaru«. Kao i Magots, i Flore je ustanovio literarnu nagradu koja se od 1994 godine dodjeljuje u cefeu. Pored novčane nagrade lauret dobija pravo na besplatnu čašu bijelog Pouilly-Fumé vina u Cafe de Flore svaki dan do dodjele sljedeće nagrade i novog winner-a. Buteljka, čija je cijena oko 68€ je prelijepa i kao etiketu ima notni zapis muzike koju je komponovao Francois Cristin na pjesmu Georges Brassens-a Le Vine [Vino].

Le vin

Avant de chanter

Ma vie, de faire des

Harangues,

Dans ma gueule de bois

J'ai tourné sept fois

Ma langue...

Je suis issu de gens

Qui étaient pas du gen-

re sobre...

On conte que j'eus

La tétée au jus

D'octobre ...

Premda nisam ljubitelj bijelih vina, i u principu ih konzumiram samo kada to baš zahtjeva menú, naravno da ovdje nisam mogao odoliti priči i platio sam 14 € čašu od 1dl Pouilly-a. 

Po pitanju hrane ja se držim provjerenih stvari i slijedim starog dobrog A.Bourdaine-a: jedna od njegovih first option je Cafe de Paris u maloj, tako pariškoj, Rue de Buci, prepunoj tipičnih pariških »dva-reda-stolova-na-ulici« bistroa.

Imajući u vidu reputaciju ovog mjesta i sjajnu lokaciju, čovjeka prijatno iznenade pristojne i normalne cijene. Tako da jedan odličan juneći kotlet, s francuskim krompirom [koji na prvi pogled liči na običan pomfrit, ali je zaista poseban i vrlo ukusan] uz caraf vina platite oko 20 Evra, što je gotovo cijena kao u BL. A kada se, redovno oko 6 pm, pojave ulični svirači i naprave pravi ugođaj, čovjek teško ostane na jednom bokalu.

Što se tiče jela Francuska je zemlja-klasik „smrdljivih“ sireva, bogatih soseva, ukusnog hljeba i vrhunskih vina [ovdje se vino, kako to i jeste tačno, shvata kao dio obroka], a jedno od najpopularnijih jela za poslijepodnevni obrok su školjke. To je ilustrativna informacija jer često možete da vidite bračni par s djecom kako u restoranu konzumiraju školjke, pri čemu su djeca ubrljana od glave do pete, praveći i pravi mess na stolu. Ali atmosfera centra Pariza je tako relaksirana da se niko, niti roditelji niti konobari, ne uzbuđuju pretjerano zbog toga. Kada se sjetim kakve rigorozne propise urednosti postavljam svojim klincima za stolom, čovjek se postidi gluposti vlastite suvišne i besmislene uštogljenosti. U stvari, ako igdje ima smisla misliti o konceptu života, konceptu koji se zapravo sastoji od odnosa prema takvim jednostavnim svakodnevnim ritualima, onda je to ovdje. Nekako vas sam grad tjera na to – i sasvim je lako shvatiti zašto je egzistencijalizam rođen u Parizu. Ja sam uvijek smatrao da će najugodniji dio života biti onaj od 55 godina starosti pa nadalje: tada je čovjek sve riješio, - porodica se već sama snalazi, Teorija Republike je napisana, bitke su odigrane, i čovjek postane jedno društveno suvišno i sasvim nekorisno, nikom potrebno biće. Ponovo Libero. Tada je krug zatvoren i može da se vrati onome kako je živio u mladosti i neostvarenim željama koje su se u međuvremenu pojavile, a bile su nedostižne zbog klišea u koje se upetljao. Zapravo, ponovo živi upravo ovako kao u Parizu, lutajući bezbrižan po turnirima, knjigama, kafanama, ljudima i gradovima. Kažu da čovjek ima dva života, dugi počinje onog momenta kada shvatite da imate samo jedan. Nažalost, izuzev par sretnika, većina ljudi nije te sreće da od samog početka dobije tu slobodu, a mnogi je ne osvoje nikad. Oni moraju da prođu kroz kalupe sistema, i ono što je Henry Miller, ovdje u Parizu, u jednoj od svojih moćnih introspekcija opisao formulom: “Postaje važnije da se zaradi hljeb, nego da se pojede...Sve se radilo za sutra, a to sutra nikako da dođe. Sadašnjost je bila samo most, i oni na tom mostu još dan-danas stenju, kao što cijeli svijet stenje, i nijedna se budala ne sjeti da most digne u zrak.“ Pravi je „trick of my mind“ pokušati prevariti sebe i druge i zadobiti taj prostor ranije. Trik koji, za onog ko nije rođen kao genije pa to dobije instinktivno, traži vrhunsku inteligenciju potrebnu da se prepozna zamka u koju vas sistem uhvati. Tek kada „uspijete“ u životu, kada vam spletom puke sreće u par prelomnih momenata život bude naklonjen, vidite šta to zapravo znači: čovjek se mora nečim zabavljati dok čeka smrt. Jednom me je prilikom čuveni Slavko, poluludi ulični prodavac knjiga iz Prijedora, presreo na sred „Gospodske“ s rečenicom: „Profa, napokon sam riješio najveći problem u životu!“ – A to je?: „Shvatio sam šta će mi pisati na nadgrobnom spomeniku: 'Ovdje leži čovjek koji je bio toliko pametan da nije bio nizašta'.“ Ali, kao što rekoh, za ovo mora da se bude genije ili lud. Za nas koji nismo te sreće, put do takve nirvane je mnogo komplikovaniji i teži.

Istraživanje po kafanama Pariza, mora uključiti jedno mjesto koje više ne postoji, ali ima poseban značaj za svakog šahistu – to je legendarni Caffѐ de la Rѐgence. Sa strahopoštovanjem sam posjetio Rue Saint-Honoré broj 161., u samom centru pored Louvre-a, gdje je nekad bio Regence. To je mjesto na kome je stvarana istorija modernog šaha, i gdje su nastupali velikani tzv. doba romantizma u šahu – Morphy, Anderssen, Saint Amant, Staunton, Rosenthal i mnogi drugi znani i neznani heroji igre. Ljubaznošću osoblja restorana koji se tu sada nalazi imao sam priliku vidjeti i povući potez na jednoj od tabli na kojoj je Morphy igrao simultanku naslijepo protiv osam najjačih igrača Regence-a, što je tada bio poduhvat bez presedana. Sjećam se kako sam u sred rata u BH dobijao slobodne dane pobjeđujući naslijepo oficire eskadrile u Zalužanima gdje sam se zatekao »na braniku« otadžbine, i njihovog naivnog čuđenja kako je tako nešto moguće. Krstareći po Pigalle, slučajno sam nabasao na nekakav »šahovski bar«, i nastavio Morphy-evim stopama igrajući naslijepo protiv dvije gošće: njemice i parižanke [zanimljivo je da su gotovo svi igrači u ovom baru bile žene]. Suprotno od onoga što bi čovjek očekivao francuskinja je igrala tvrdo i pobijedio sam je tek u završnici, dok je njemica probala s efektnom blic krieg zamkom ali je u toj kombinaciji bila greška, i brzo je izgubila skakača i partiju. Ipak, kada se povela priča o tome da li treba biti dopušteno pušenje u toku partije, i uopšte u javnim prostorima, dame su imale prirodne stavove: njemica je bila za poštivanje zakona, a francuskinja me uputila na cafe kod Palace Royal, u kome mogu sjediti isključivo pušači, opet nešto što je moguće samo u Parizu.

Večeri u gradu svjetla su naravno posebne i kakvu god vrstu provoda čovjek izabere ne može pogriješiti – bila to klasična večera u restoranu, šetanja gradom ili posjeta ikonama kakve su Moulin Rouge ili Crazy Horse. Ili kombinacija sve to troje, upravo tim redosljedom, što je bio i moj raspored. S obzirom da moj budžet nakon prvobitnog uvida u stanje nije dozvoljavao da se iskušaju oba, bilo je potrebno napraviti bolan izbor i odlučiti se za jednu opciju. Klasičar kakav jesam, preferirao sam Rouge, ali me sutra veče do te mjere mučila sumnja da sam možda ipak pogrešno odabrao, da sam morao zažmiriti na finansijska ograničenja i ipak posjetiti i Horse. Prava je šteta što ni u jednom od ovih klubova nije dopušteno fotografisanje jer bi neke scene kojima sam prisustvovao zaista vrijedilo da ostanu ovjekovječene. Inače oba show-a liče na parade kostimiranih, oskudno naravno, djevojaka kakve često možemo vidjeti na Mitrovićevim PinkTV paradama. Sjedeći sam za stolom uz čašu šampanjca koju dobijete for free uz kartu, pitam se zašto mi to u Rouge ili Horse djeluje kao umjetnost a na Pinku kao kič, i zaključujem da za to nema drugog objašnjenja do mog malograđanskog predubjeđenja i kvazielitističke poze. Obe predstave su u estetskom i vizuelnom smislu vrlo slične, a o muzici tu ionako niko puno ne razmišlja – radi se o cjelokupnoj atmosferi »of the night club«. Prednost Rouge-u daje njegova fascinantna istorija, prepuna realnih mitova poput onog o Toulouse-Lautrec-u, i sjajna lokacije »Vjetrenjače« - Rouge se ipak nalazi na Montmartre. A to je bez sumnje sveto mjesto hedonističke religije. Sama arhitektonika je tako šarmantna – to je slika onog Pariza iz XIX vijeka i Belle Epoque. Ali prava fascinacija Montmartrom dolazi iz njegove istorije umjetnosti – radi se o mjestu na kome možete da vidite prizore s poznatih slika iz doba impresionizma, kubizma, nadrealizma i drugih pravaca s prelaza vijekova. S obzirom da je to tada bilo predgrađe, stanarine su bile niže nego u centru, i zato su umjetnici, uvijek u problemu likvidnosti, emigrirali na ovo brdo. Obožavao sam beskonačne šetnje gore-dole stepenicama Montmartre-a, ili in front of pogled na Le Consulat – kafanu ovjekovječenu na bazbrojnim slikama i velikih i neznanih slikara. Prema jednoj legendi sumnjive istinitosti, koju i danas stalno ponavljaju u Consulat-u [bio sam tu dva puta i oba puta sam je čuo - sudeći po mom iskustvu, konobari pariskih kafana su profesionalni hroničari mjesta u kojima rade, i priče koje od njih čujete ne možete iskopati na google], Van Gog je naslikao ovaj restoran nemajući da plati za večeru, pa je račun od par franaka platio slikom koju je s par brzih poteza naslikao čekajući večeru. Kasnije je ta slika prodata anonimnom privatnom kupcu za nepoznat iznos miliona funti, što je tu večeru učinilo najskupljim obrokom u istoriji.

Moulin Rouge se nalazi na čuvenom Boulevard de Clichy jednom od ključnih mjesta moderne prostitucije. Pored toga što se tu, naročito na potezu od kružnog toka do Rouge-a, nalaze beskonačni sex-shopovi, »sex supermarketi« (?), »sexodromi« [šta god to bilo], live show ponude itd, i dame se, za razliku od sličnih mjesta u drugim gradovima, pojavljuju već u ranim popodnevnim časovima, tako da pregovore možete početi već oko 5 pm. To je sjajno iskustvo – one su listom obrazovane poliglote i govore besprijekoran engleski, a duh i veselost s kojom razgovaraju daleko je od mučne slike »trafikinga« moldavki. Tako sam s jednom damom pregovarao gotovo sat vremena, pokušavajući sniziti cijenu od 120€ na našto što je prihvatljivije za momka iz zemlje u tranziciji. Kao jedan džentlmen, nisam mogao, naravno, da se uhvatim za argument da je to ipak prevelika cijena ako uzmemo u obzir njene godine – po mojoj procjeni znatno iznad 40, već sam igrao na kartu tranzicijske pravde. Moja argumentacija pobijena je šarmantnim i Edith Piaf stilski dotjeranim odgovorom: »Come on Milord, Caritas is not an organization that you'll find on Clichy«. Vjerujem da je ona vrlo brzo prozrela kako moje namjere nisu ozbiljne, i da zapravo samo ćaskam želeći da iskusim atmosferu mjesta, ali to ju nije iniciralo da prekine neisplativu konverzaciju s znatiželjnim strancem, već je ostala dosljedna ulozi i kao pristojna žena i prava dama odigrala rolu do kraja.

Prostitucija, ali ona elitna, ima dugu istoriju u Francuskoj i kurtizane su bile politički značajan faktor na lujevskim dvorovima u različitim mandatima. Krunski primjer je naravno Madame de Pompadour, ali postoje i mnogi drugi, manje poznati, poput vojvotkinje de Berri.  

Moj šampion je ipak Claudine de Tencin, ljepotica s kraja XVII vijeka koja je, bježeći od ugovorenog braka, završila u samostanu. Umjesto da tu smiri svoje strasti ona je preobratila samostan u mjesto pravog razvrata, a jedan od njenih stalnih posjetitelja bio je i vitez Destouches, koji je plaćao basnoslovne sume – navodno kao donacije samostanu a stvarno za druženja s njom. S njim je uskoro dobila dijete – poznatog filozofa enciklopedistu D'Alemberta. Gledajući njegovu skulpturu, među kipovima drugih velikana francuske kulture, na fasadi Luvra, nisam mogao da se sjetim niti jednog njegovog filozofskog stanovišta, izuzev poznate i vrlo poentirane i tačne definicije XVIII vijeka kao »doba filozofije«, ali je CV majke bio dovoljno impresivan da izmami osmjeh respekta. Stvarno je nepravda istorije da je slava sina prevazišla majčinu. Naročito stoga što je Claudine kasnije navodno postala (nisam imao priliku da pročitam) vrlo kvalitetan pisac, a njen salon u Parizu bio je stjecište mnogih pisaca i filozofa. Između ostalog bila je »zaštitnica« i mecena jednog od ključnih političkih spisa: Duh Zakona, Charlesa Montesquie-a.

Takve su stvari u predrevolucionarnoj Francuskoj bile uobičajene. Međutim, nakon Revolucije, revnosni revolucionari su, sasvim nerazumijevajući poentu Prosvetiteljstva, protjerali prostituciju s društvene scene [uspjeli su napraviti još mnoštvo gluposti – privremeno su zatvorili Regence smatrajući šah elitističkom dokolicom] i trebalo je gotovo čitav vijek da se, u valu fin-de-siècle oslobađanja svih društvenih područja, a koji je zahvatio Pariz krajem XIX vijeka, dame ponovo pojave na ulici. Tako da je i Clichy mjesto jedne, manje poznate i manje razumljene, ali kulturološki značajne revolucije, koja će u XX vijeku rezultirati mini suknjama i potpunim oslobađanjem javne seksualnosti na Zapadu nakon svjetskog Rata.

Ova moja istraživanja bitnih stvari Pariza, kakve su umjetnost i noćni život, mjestimično su bila dekoncentrisana jednim od popularnih markera Pariza, koji je i dan-danas grad onoga što se zove visoka moda. Moram priznati da se to ni na koji način ne vidi u svakodnevnom životu i parižani se oblače sasvim kao i stanovnici bilo kog drugog evropskog grada. S obzirom da nisam posebno zainteresovan za te stvari, visina mode me je zaintrigirala prvenstveno zbog zaista perverzno visokih cijena, poput ovih cipela koje su lijepe i van svake sumnje kvalitetne,

ali ovo ispod je cijena u evrima po komadu!? (-zaista mi nije jasna logika prodaje cipela po jednom komadu? – zar će neko kupiti samo lijevu ili desnu cipelu?):

Što samo pokazuje da je legenda o sklonosti parižana ka svakoj vrsti pretjerivanja više nego osnovana. Ovaj moda-aspekt Pariza je glavna impresija na Champs Élysées i nije nešto što meni čini bitan atribut grada, i pored nesumnjivog značaja tog bulevara za identitet Pariza. Tu se, recimo, nalazi i McDonalds. Šanzelize je ipak mjesto na kome su se događale velike stvari – recimo parade francuske kalvarije nakon povratka iz nekog od napoleonskih osvajačkih ratova. Tačno mogu da zamislim francuske konjanike koji kroz Trijumfalnu kapiju tu prolaze jašući u kitnjastim odorama, s onim perjanica-šljemovima i sexi pripijenim bijelim jahačkim hlačama, zlatnim sabljama i visokim kožnim čizmama, okružene pješadijom koja maršira, i pariske dame kako ih posmatraju s pločnika šanzelizea. Ne čudi da je Napoleon i danas predmet obožavanja Francuza, unatoč tome što ga ostali evropljani, a i ja sam, smatram za nekog ko je iznevjerio svoju najdublju misiju: da proširi ideale s barjaka Revolucije na sve narode Evrope i sruši feudalne poretke trona i oltara uspostavljajući republike, i ono što je Imanuel Kant opisao kao program Vječnog mira. Umjesto čega se on proglasio za Imperatora. Jadno. Vjerujući u izvornu prosvetiteljsku misiju Napoleona, Betoven mu je posvetio simfoniju Eroica, ali kada se ovaj krunisao za cara, kompozitor je pocijepao naslovnu stranu i simfoniju naslovio „U sjećanje na jednog velikog čovjeka koga više nema“. Les Invalides, mjesto gdje je Napoleon sahranjen, i danas posjeti više Francuza nego stranaca.

Kao i u svakom gradu o njemu jako puno govore njegovi mostovi. Sena je, sa svojim visokim dokovima, romantična rijeka i u Parizu je mnoštvo lijepih i istorijski važnih mostova, poput Neuf ili Alexander, a moj favorit je Pont au Double, neposredno pored Notre Dame. Na njemu se ponekad pravi mala pijaca s različitim homemade slatkišima, pa nastaje prava gužva i most postane neprohodan. Neki od mostova su bukvalno prekriveni katancima, – zavjetima ljubavi hiljada ljudi i sudbina. To je česta praksa na mnogim mostovima, ali ovdje je to prešlo svaku mjeru, kao na primjer na Pont des Arts:

Do mjere da su gradske vlasti morale intervenisati i jedan broj ovih ograda je uklonjen 2016. jer je prijetilo da se zbog težine hiljada katanaca neki mostovi sruše. To je, razumije se, izazvalo pravi skandal i incident međunarodnih razmjera, - mnogi ljudi koji su tu kačili katance bili su turisti iz cijelog svijeta pa su gradske vlasti u par dana bile zatrpane hiljadama pisama i mejlova ljudi koji su molili da se njihovi zavjeti ne diraju. Nađeno je solomonsko rješenje da se ograde mosta, takve kakve jesu, dislociraju na obalu Sene. Ipak, po mišljenju koje je tih dana prevladavalo u medijima, takav čin nedostojan je „grada ljubavi“ i Parizu treba oduzeti tu laskavu titulu. Što se mene tiče to je prestroga kazna za jedan izolovan akt, ma kako grozan jeste, imajući u vidu prethodne vijekove i šta je sve ovaj grad učinio za ljubav.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije