Rat je nešto o čemu možete čitati, slušati, učiti, gledati filmove, igrane i dokumentarne, biti pasionirani igrač onog pejntbola, ložiti se na oružje, ići u streljanu, čitati stručnu literaturu… Jednom riječju “znati” o ratu sve, a u stvari, ne znati o njemu apsolutno ništa.

Opet, “gore” portali i društvene mreže po Balkanu-hoće li ili neće biti rata, može li ga ili ne može biti… Svekolika javnost, analitičari i političari, naravno, podijeljeni su. Jedni tvrde da je rat moguć i da ga vrlo lako može biti, a drugi da nije, i da ga biti neće. Ko će biti u pravu, kakve će posljedice i rezultate polučiti ova rasprava, nije tema ove priče.

Ono što jeste, a što se u isto vrijeme i u istom kontekstu, manje zapaženo ali sa puno više emocija odvija je, reklo bi se, jedna vrsta jednosmjerne komunikacije. U njoj, govore ljudi koji su imali “priliku” da rat barem na dan dožive, pokušavajući onim drugima, koji su na bilo koji način i iz bilo kog razloga ostali “uskraćeni” za tu vrstu iskustva, dočaraju šta je to ustvari, taj rat…

I nije to samo sada slučaj. Oduvijek je tako bilo i bit će. Oduvijek su ljudi koji su ga vidjeli, pokušavali da ga opišu onima koji to nisu. Svako iz svog nekog razloga. I, ako je išta besmisleno kada je rat u pitanju, besmisleno je upravo to-opisivati rat nekome ko ga svojim očima nije vidio, nije osjetio…

A stvar je, barem tu, vrlo jednostavna. Rat je nešto o čemu možete čitati, slušati, učiti, gledati filmove, igrane i dokumentarne, biti pasionirani igrač onog pejntbola, ložiti se na oružje, ići u streljanu, čitati stručnu literaturu… Jedmom riječju “znati” o ratu sve, a u stvari, ne znati o njemu apsolutno ništa. Jer sve je to džaba. Ništa vas od toga ni milimetra neće približiti stvarnoj spoznaji šta je to, u stvari-rat. Za rat, ljudsko biće ne može biti spremno…

Jer da nije tako, ratovi se ne bi ponavljali. Opet i opet... Uzaludne su, na žalost, bile priče svake ratne generacije onoj narednoj, mirnodopskoj, o hororu kroz koji su prolazili i koji za njih, dok su živi, nikada neće proći. O onome što se samo na trenutke slegne u čovjeku. Kao blato na dnu bare. Mulj se podigne na najmanji dodir, i treba mu vječnost da se slegne. Pa tako opet iznova, čim ga neko ili nešto takne. Ipak, ljudi nastavljaju da pričaju, da govore. Nekad svjesno, nekad nesvjesno upozoravajući svijet oko sebe. Ali, “uzalud vam trud svirači”, jer neizrecivo se ne može reći, neopisivo opisati, nerazumljivo razumjeti...

Kako god, hoće li ili neće biti rata, pitaju se u prvom redu oni koji taj rat, onakav kakav on jeste, u pravilu nikada ne vide. Tako stvari inače stoje. U ratu ratuju i u ratu stradaju oni koji ga, uglavnom, nikada nisu željeli. Stradaju, ponovo, oni koji o njemu već sve znaju, ali i oni koji ne znaju ili misle da znaju. Stradaju oni koji nemaju kud, ali i oni koji misle da imaju.

U Bosni i Hercegovini već je stasala generacija koja ne zna i ne razumije, jer razumjeti i ne može šta je to rat. Nadati se da će se barem ona, za svoj prosperitet i budućnost imati priliku boriti i izboriti u miru. U protivnom, samo će jedan i iz te generacije živjeti i umrijeti slobodan, jer kao što reče čovjek koji je čitav svoj život onima koji su imali sreću da ne znaju, uzalud pokušavao reći šta je to rat: “Samo onaj koji prvi pogine umire slobodan, svi ostali su vječni zatočenici rata".

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije