Tragedije svjetskih ratova koji su u manje od tri decenije dva puta pogađale čovječanstvo, ispostaviće se ubrzo,veći njegov dio nisu opametile. Ali, onaj evropski- jesu. Upravo onaj dio koji je tragedije i prouzrokovao i pokrenuo, i gdje su one na kraju bile najveće.

Tako, samo par godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata Evropa je sebi postavila jednostavno pitanje: Ili ćemo već početi spremati novu generaciju za međusobno istrebljivanje i razaranje onog što u međuvremenu stignemo izgraditi, ili ćemo sjesti i konačno završiti sa tim-jednom i zauvijek? Nakon svega kroz šta je Evropa netom prije toga prošla, za sive zone, kompromise, ili neki treći pristup nije bilo ni mjesta ni smisla. Dakle, bilo je “ili”-”ili”. Izabrano je ovo drugo “ili”. Ostalo je istorija-od Den Haaga, preko Rima, Maastrichta, Amsterdama, Nice, Lisabona, pa sve do danas.

28 država Evropske unije čini u svijetu jedinstvenu multi-državnu zajednicu po kojoj se ljudi slobodno kreću, rade i žive gdje i kako hoće, plaćaju i bivaju plaćeni jednom valutom, gdje za sve važe isti zakoni, i gdje su već odrasle mnoge generacije koje ne poznaju osjećaj sa kojim su se rađali, živjeli i umirali njihovi preci-osjećaj straha jednih od drugih.

Da budemo jasni, Unija nikada nije bila savršena, niti je do danas, niti ikada može biti. 28 država je dio jednog organizma. Svaka od tih zemalja, da bi postala članicom, predala je dio svog suvereniteta Organizaciji, ali je i dalje u najvećoj mjeri nezavisna i suverena, te tako nastavlja imati svoje sopstvene interese koje nastoji ostvariti pod okriljem Unije, van nje ili u međusobnoj borbi sa drugim članicama. I baš tu, kod ovog trećeg načina ostvarivanja individualnih interesa zemalja članica-leži nada. Nada onih koji iz razlličitih razloga i pobuda svako malo proriču, prizivaju, ali često i predano rade na tome da Evropska unija postane istorija, a istorija ponovi. No redovno ostaju razočarani, te njihove nade iznova probudi neka nova kriza za koju im se učini da će doći glave Evropskoj uniji. Takvih je situacija bilo nebrojeno.

Dobar primjer je Brexit sa kojim danas britanski narod ne zna šta da radi, pa bi, sve manje ga i pominjući, najradije da ga zaboravi. Brexit nije tema ovoga teksta, ali neka ostane zapisano da se ta odluka nikada neće provesti, jer njeno provođenje, jednostavno, nije moguće. Iz pozicije ostatka Evropske unije jeste, ali iz pozicije Velike Britanije nije, jer ne postoji, niti je moguće osmisliti a kamo li provesti bilo kakvu alternitivu za Ostrvo. Oni koji su zagovarali Brexit, nikada je i nisu nudili, jer, još jednom, alternativa ne postoji.

I u tome i jeste snaga zajednice, za sada, 28 država. Jer kakva god bila kriza koja Uniju potresa iznutra ili dolazi izvana, strah je taj koji uvijek iznova prevlada. Strah koji na samu pomisao na raspad probudi sjećanja na stanje u kojem su živjeli i umirali djedovi današnjih evropljana. Strah da bi preko njihove granice jednog jutra mogla krenuti armada susjedne im zemlje, strah od toga da će im zemlja biti prepuštena samoj sebi, opkoljena potencijalnim neprijateljima. Kolike su, dakle, šanse da bilo kakav problem natjera vlade zemalja članica da ponovo uspostave međusobne granice i na njih postave svoju vojsku, uvedu jedni drugom carine i razbiju tržište, vrate se na svoje valute, i posljedično, počnu gledati jedna drugu poprijeko? Koliko bi u Evropskoj uniji trebali biti nerazumni pa da dopuste da ih bilo kakav problem vrati u to i takvo stanje iz kojeg je samo jedan put? Put u propast. Ne Unije kao takve, već svake njene članice pojedinačno, bila ona velika ili mala. Problemi će dolaziti, ali takav i toliki neće.

Sposobnost Unije da se sa izazovima nosi, nebrojeno puta je dokazana. To je živ organizam čije su stalne promjene ne samo nužne, već i neminovne i koje su zapravo osnovni i uslov njenog opstanka. Načinima na koje je Brisel rješavao probleme nisu nužno uvijek bili zadovoljni oni koji nisu njegovim dijelom. Ali, koja to još država, a Unija to u mnogome jeste, rješavajući svoje probleme ne misli prvenstveno na svoje, a ne interese nekog drugog? Ni jedna. Tako stvari funkcionišu svugdje u svijetu, te Unija nije, niti može biti izuzetak.

Ali gdje smo mi u svoj ovoj priči, pitanje je koje se po logici stvari nameće? Pa nigdje. Mi nismo dio doga. Zašto nismo, treba pitati prije svega one koji nas predstavljaju. Oni zasigurno znaju odgovor. Obzirom da ih mi biramo, treba tako pitati i sebe. Treba pitati i one koji kažu da “treba sagledati i neke druge opcije” da nam kažu, otvoreno, koje i kakve opcije bi to bile? Britanci svoje populiste i danas pitaju “a šta sad”. Konkretnog odgovora još uvijek nema. Osim toga, pristupanje Evropskoj uniji dobrovoljan je proces. Ni nas, ni bilo koga drugog niko tamo ne tjera, niti je proces pristupanja sam sebi svrha. Ali, treba li Bosni i Hercegovini vladavina prava? Trebaju li joj sigurnost, stabilnost, poštovanje ljudskih prava, bolji uslovi za ekonomski razvoj, otvoren pristup tržištu, novac iz evropskih fondova? Možda ne trebaju, ili neko drugi u okolini nudi nešto slično?

Na kraju, sasvim je legitimno i pitanje kakav je odnos Evropske unije prema nama ovdje?

Da je zadovoljavajući - nije. Da je mogao i može biti korektniji i konkretniji, i to je tačno. Ali samo oni koji žive vječnu ulogu žrtve, a takvih je na Balkanu previše, mogu za svoje stanje kriviti nekoga drugog.

Tek kada se pogledamo u ogledalo i sebi priznamo neke stvari, stvorićemo uslove za samopoštovanjem, te zaslužiti poštovanje okoline. Tek tada, stvoriti ćemo uslove da, možda, barem jedna balkanska generacija odraste kako već decenijama rastu evropske. Bez straha. Do tada, ostaje nam da živimo i umiremo u strahu, tjerajući svoju djecu prego šengenske granice, u tu tamo Evropsku uniju, čekajući da se ista raspadne.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije