U široj javnosti, politika Donalda Trumpa „Amerika na prvom mjestu“ smatra se abdikacijom globalnog liderstva, što zvuči kao pogrebno zvono multilateralnog poretka kojeg su SAD oblikovale i održavale nakon Drugog svjetskog rata.

Postoji mnogo istine u ovom tumačenju. U isto vrijeme, ovaj zabrinjavajući zaokret predstavlja reverziju u odnosu na dugo-proklamovane američke vrijednosti. Priznanje da je druga polovina 20. vijeka bila više anomalija nego norma, postavlja zabrinjavajuća pitanja o prirodi američkog vođstva i sudbini multilateralizma nakon Trampa.

Kontinentalna ekonomija bogata resursima, odijeljena od Evrope i Azije prostranim Atlantskim i Tihim okeanom, SAD su oduvijek bile u iskušenju od izolacionizma. Tomas Džeferson je govorio o nekomplikovanim savezima, a Monroeva doktrina iz 1823. godine, nije bila samo tvrdnja o američkoj dominaciji na zapadnoj hemisferi, već i napor da se spriječi miješanje SAD-a u evropske ratove.

U 20.vijeku, SAD su ušle u svjetske ratove sa nekoliko godina zakašnjenja, nakon što su ulozi bili jasni, i to tek nakon što su direktno bili izazvani napadima njemačkih brodica i japanskim napadom na Perl Harbor.

Štaviše, SAD su dugo nastojale jednostrano unapređivati svoje interese u inostranstvu, a ne multilateralnim angažmanom. Monroeva doktrina je jedan primjer toga, a odbijanje SAD-a da se pridruži Ligi nacija nakon Prvog svjetskog rata je drugi primjer.

Jednako važno, domaće poslovanje je dugo imalo uticaja nad američkom ekonomskom i vanjskom politikom. Ovaj istorijski obrazac odražava činjenicu da je to prva kontinentalna zemlja koja se industrijalizovala. Ogromno unutrašnje tržište podržavalo je napore američkih preduzetnika da razviju velike multidvizijske korporacije u drugoj polovini 19. vijeka.

To je doba pljačkaških moćnika koji su imali uticaja, ne samo nad američkom ekonomijom, nego i njenom politikom. Na primjer, „velika četvorka“ kalifornijskih željezničkih tajkuna (Leland Stanford, Kolis Hantington, Mark Hopkins i Čarls Kroker) kontrolisala je ne samo tarifne cijene već i državno zakonodavstvo. Gledano iz ove perspektive, spremnost Trampove administracije da zadovolji svaki regulatorni hir domaćih korporacija, je čvrsto u skladu sa američkom istorijom.

Takođe, američko duboko, postojano i istorijski ukorijenjeno nepovjerenje vladi jača izolacionizam. Stav da vlada samo stvara probleme nije samo proizvod medija. Osnivači Sjedinjenih Američkih Država bili su izrazito sumnjičavi nad apsolutnom vlašću od koje su patili pod britanskim kolonijalizmom.

Nakon nezavisnosti od Britanije, činjenica, a potom naslijeđe ropstva, stvorilo je duboko protivljenje uplitanju federalnog nivoa u lokalna društvena uređenja i državna prava. Okupljanja zagovornika prava na oružje u državnim prijestolnicama i zauzimanje federalne zemlje od strane zapadnih rančera su američka čisto aberacija, ali takođe, oni su moderna manifestacija dugotrajnog stava da se vladi ne može vjerovati i da je najbolja vlada ona koja vlada najmanje. Tramp i njegove politike potpuno se drže ove tradicije.

Egzistencijalna prijetnja Drugog svjetskog rata bila je dovoljna da šokira SAD iz njegove izolacijske, anti-vladine tendencije, barem privremeno. Posjedujući jedinstvenu najjaču ekonomiju, zajedno sa političarima, uključujući predsjednike, sa ličnim ratnim iskustvom, poslijeratne SAD su mogle osigurati vođstvo potrebno za izgradnju otvorenog, multilateralnog poretka.

Ali bilo je naivno misliti da je to „kraj istorije“ - da će SAD nastaviti takvo međunarodno vođstvo neograničeno. Slučaj rastuće ekonomske nesigurnosti, zajedno sa porastom politike identiteta (koja odražava nesposobnost nekada dominantne bijele većine da se prilagodi realnosti veće socioekonomske raznolikosti), dovoljan je da natjera američku politiku da se vrati svojoj jednostranosti, tj. na izolacionistički način razmišljanja.

Sljedeći američki predsjednik - ma ko on ili ona bili - vjerovatno neće biti posvećeni slobodnoj trgovini, izgradnji saveza i multilateralnim institucijama i pravilima kao predsjednici druge polovine 20. vijeka. Ali još uvijek je moguće zamisliti multilateralizam bez SAD-a. Klimatske promjene ilustruju poentu: Trampovo povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma 2015. godine nije oslabilo posvećenost drugih zemalja njihovim ciljevima, niti bi to trebalo.

Drugi primjer je kako su Evropska unija, Kina i 15 drugih zemalja reagovali na Trampove napore za paralisanjem Svjetske trgovinske organizacije, tako što je njeno apelacijsko tijelo ostavilo bez kvoruma, tj. sa premalo sudija. Kao odgovor na to, osnovali su svoje ad hoc žalbeno tijelo u sjenci radi održavanja standarda i postupaka STO-a.

Kao što pokazuje ovaj posljednji slučaj, nasljednik američkog globalnog vođstva mora biti kolektivno globalno vođstvo, pri čemu su dvije najveće ekonomije, EU i Kina, na prvom mjestu. Za razliku od SAD-a, EU čini sve napore da radi sa Kinom. S obzirom na neizbježne geopolitičke napetosti, saradnja neće biti laka. Ali, kao što su SAD jednom shvatile, to je jedini način.

Izvor: theguardian.com

Frontal/D.M.