Nacistička Njemačka nalazila se na koljenima. Sovjetske trupe su se približavale Berlinu, dok su Savezničke snage prešle zapadnu granicu Njemačke. Na Pacifiku, američke trupe su postojano ali krvavo napredovale ka Japanu.

Dok su se njihove armije spremale za trijumf, takozvana Velika trojica - američki predsjednik Frenklin Ruzvelt, britanski premijer Vinston Čerčil i sovjetski lider Josif Staljin - dogovorili su se da se sastanu u Jalti, sovjetskom odmaralištu u Crnom moru.

Na kraju najkrvavijeg rata koji je svijet video, Saveznici su želeli da spriječe da se takvo razaranje ikad ponovi.

Ali i SAD i SSSR su željeli da diktiraju uslove te saradnje. Uprkos dogovoru iz Jalte, za svega nekoliko mjeseci bio je pripremljen teren za Hladni rat - borbu između dvije nove supersile koja je decenijama dijelila planetu u ideološke kampove.

"Ako je cilj u Jalti bio da se postave temelji za istinski miran poslijeratni poredak, onda je ta konferencija omanula", rekao je za BBC profesor Endrju Bačević sa Univerziteta u Bostonu. "Ali imajući u vidu oprečne težnje SAD-a i SSSR-a, taj cilj nikad nije ni bio u planu".

Početkom 1945. godine, nacistička Njemačka je gubila rat. Zemlja je ipak nastavljala da pruža krvavi i sve očajničkiji otpor, ali rezultat rata više se nije dovodio u sumnju.

U Istočnoj Evropi, Sovjetski Savez je doveo do prekretnice i razbio njemačku vojsku poslije četiri godine brutalnog vojevanja.

Ali, iako je SSSR vojno trijumfovao - gotovo tri četvrtine svih žrtava njemačke vojske u ratu izginulo je na Istočnom frontu - ova zemlja platila je visoku cijenu.

Procjenjuje se da je u sukobu poginuo svaki sedmi sovjetski građanin - nekih 27 miliona ljudi - od kojih su dvije trećine bili civili. Neki akademici čak tvrde da je ta brojka viša.

Gradovi i najplodnija zemlja u državi bili su razoreni u ratu. Industrija, farme, kuće, pa čak i putevi, bili su izbrisani za horizonta.

Josif Staljin bio je čvrsto riješen da digne svoju zemlju na noge. On je u Jaltu došao tražeći sferu uticaja u istočnoj Evropi kao tampon zonu koja bi zaštitila SSSR.

Želio je i da podjeli Njemačku, kako bi se osigurao da ona nikad više neće predstavljati pretnju i da uzme ogromnu odštetu - u novcu, mašineriji, pa čak i ljudstvu - kako bi pomogao svojoj razorenoj zemlji.

Staljin je znao da mu za to treba pristanak Zapadnih sila.

Vinston Čerčil je razumio Staljinove ciljeve. Njih dvojica su se već sastali u Moskvi u oktobru 1944. godine i razgovarali o ideji prekrajanja Evrope u sfere uticaja za SSSR i zapadne sile.

On je razumio i da su milioni pripadnika sovjetskih trupa koji su istjerali Njemačku iz centralne i istočne Evrope daleko brojniji od Savezničkih sila na Zapadu - i Velika Britanija nije mogla da uradi ništa ukoliko Staljin odluči da ih zadrži tamo.

Velika Britanija je proglasila rat u septembru 1939. godine zato što je Njemačka napala njenog saveznika Poljsku, a Čerčil je bio rješen da odbrani slobodu te zemlje.

Velika Britanija takođe je platila visoku cijenu pobjede i sada je praktično ostala bez prebijene pare. Čerčil se nadao da će ga SAD podržati i suprotstaviti se Staljinu.

Ali američki predsjednik Ruzvelt imao je vlastite prioritete. On je želio da se Staljin priključi Ujedinjenim nacijama - novom globalnom mirovnom tijelu u poslijeratnom svijetu.

Profesor Mervin Lefler sa Univerziteta u Virdžiniji rekao je za BBC da je Ruzvelt bio savršeno svjestan kako je ogorčenost između saveznika poslije Prvog svjetskog rata dovela do povlačenja SAD-a iz svjetske politike dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka.

"Ruzvelt je najviše od svega želio da spriječi povratak američkom izolacionizmu", rekao je on.

Predsjednik je želio i da Sovjetski Savez objavi rat Japanu. Iako se plima dramatično okrenula protiv Japanskog carstva, njihove snage su i dalje odnosile velike gubitke američkim snagama u proboju na Pacifiku. Američkim strateškim razmišljanjem u velikoj mjeri je vladala neizvjesnost zbog neizbježne krvave invazije na japanska domaća ostrva.

Iako je Ruzvelt želeo da se sastanak održi negde na Mediteranu, Staljin - koji se plašio letenja - predložio je Jaltu.

Grupni pregovori održani su između 4. i 11. februara u rezidenciji američke delegacije Palati Livadija, koja je nekada bila ljetnjikovac posljednjeg ruskog cara Nikolaja Drugog.

Trojica lidera već su se srela ranije, u Teheranu 1943. godine. Ruzvelt je bio skloniji da vjeruje Staljinu od Čerčila, koji je sovjetskog lidera doživljavao kao sve veću pretnju.

Poslije nedelju dana pregovora, Velika trojica su objelodanila svoje odluke svijetu. Poslije njene bezuslovne predaje, Njemačka će biti rasparčana. Lideri su se u načelu složili oko četiri okupacione zone, po jednu za svaku zemlju prisutnu u Jalti i Francusku, kao i oko identične podjele Berlina.

U deklaraciji je stajalo i da će Njemačka morati da plati odštetu "u najvećoj mogućoj mjeri", a u Moskvi će biti osnovana komisija koja će odrediti koliko joj se tačno duguje.

Lideri su se složili i oko demokratskih izbora širom oslobođene Evrope - uključujući Poljsku, koja će imati novu vladu "sastavljenu od demokratskih lidera iz same Poljske i Poljaka iz inostranstva".

Sovjetski Savez već je postavio privremenu komunističku vladu u Varšavi, za koju su se složili da će biti proširena. Ali demokratija je značila nešto sasvim drugo za Staljina. Iako je on javno pristao na slobodne izbore u oslobođenoj Evropi, njegove snage već su preuzimale ključne državne službe širom zemalja centralne i istočne Evrope u ime lokalnih komunističkih partija.

Dalje, lideri su odlučili - na Staljinovo insistiranje - da se poljska granica pomjeri na zapad, ustupajući zemlju SSSR-u. Baltičke države će se takođe pridružiti Sovjetskom Savezu.

Istoričarka En Eplbaum napisala je u tekstu pod naslovom Gvozdena zavjesa da su lideri "nevjerovatno nehajno donjeli odluke o sudbini ogromnih dijelova Evrope".

Ruzvelt je "neubjedljivo" pitao Staljina da li bi grad Lavov mogao da ostane dio Poljske, ali nije insistirao na toj ideji i od nje se brzo odustalo.

Ruzvelt je bio više usredsređen na svoj plan za Ujedinjene nacije a želja mu se ostvarila.

Sve tri zemlje složile su se da pošalju delegacije u San Francisko 25. aprila 1945. godine kako bi pomogle u osnivanju nove međunarodne organizacije. Štaviše, Staljin je obećao da se pokrenuti invaziju na Japan tri mjeseca poslije poraza Njemačke.

Čerčil je posle samita, uprkos postignutim sporazumima, ostao duboko zabrinut oko situacije u istočnoj Evropi. Tražio od svojih i američkih snaga da se prije okončanja rata što više probiju na istok.

U roku od nekoliko mjeseci, politička situacija se dramatično izmjenila. Ruzvelt je u aprilu umro od teškog izliva krvi na mozak, a zamjenio ga je Hari Truman.

Njemačka se bezuslovno predala u maju. A 16. jula, SAD je uspješno izvršila probu novog tajnog oružja - nuklearna bombe.

Već narednog dana, predsjednik Truman sastao se sa Vinstonom Čerčilom i Josifom Staljinom na Postdamskoj konferenciji nadomak Berlina. Truman nije poznavao Staljina i bio je predsjednik samo četiri mjeseca. Vinstona Čerčila, koji je na vlasti bio od maja 1940. godine, na pola konferencije zamjenio je Klement Atli posle opštih izbora održanih 1945. godine.

Raspoloženje na konferenciji bilo je veoma drugačije. Američka vrhuška osjećala je veće samopouzdanje nakon što je shvatila moć atomske bombe. Truman je bio mnogo nepoverljiviji prema Staljinu od Ruzvelta. On i njegovi savjetnici smatrali su da SSSR nema namjeru da se drži dogovora iz Jalte.

Za manje od dvije godine, američki predsjednik objelodanio je takozvanu Trumanovu doktrinu, kojom se američke sila obavezala na zaustavljanje sovjetske ekspanzije u svijetu. Započeo je Hladni rat.

I Čerčil i Ruzvelt kasnije su kritikovani zbog popustljivosti prema Staljinu u Jalti. Ali u praktičnom smislu, malo je toga što su SAD i Velika Britanija mogle da učine.

Staljin je već imao trupe širom centralne i istočne Evrope. Posle Jalte, Čerčil je naručio izradu plana napada na SSSR - pod šifrovanim imenom "Operacija nezamislivo" - ali britanski vojni stratezi vrlo brzo su shvatili da je on potpuno nerealističan.

Profesor Lefler kaže da je "u pogledu Istočne Evrope, Jalta prosto samo potvrdila realan odnos snaga koji je u to vreme već vladao".

Izvor: Nacionalna Geografija Srbija