Aleksa Šantić je rođen 27. maj 1868. godine u Mostar, gdje je i proveo najveći dio svog života i pjesničkog stvaralaštva. 

Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine. U njegovom književnom stasanju, pored Ilića, najviše udjela imao je Zmaj, a od stranih uticaja najvažniji je njemački, posebno Hajneov, čije je pjesme prevodio. Punu stvaralačku zrelost Šantić je dostigao u razdoblju između 1905. i 1910. godine, kada je dao i najljepše pjesme u svojim tematskim krugovima.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Njegov lik se nalazi na apoenu od 10 Konvertibilnih maraka. Po njemu je nazvano i selo kraj Sombora u Vojvodini. 

Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osjećanje, nalazi se često u Šantićevim pjesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem - kao, na primjer, u pesmi „O, klasje moje“ iz 1910. godine:

"Svu muku tvoju, napor crna roba

poješće silni pri gozbi i piru,

a tebi samo, ko psu u sindžiru,

baciće mrve... O, sram i grdoba!"

Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmjereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtjevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primjer, pjesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba“.

Šantić je dosta pisao i ljubavnu poeziju, ali ona je kod njega uglavnom sjetna i odiše čežnjom. Takva je, na primjer i pesma Jedna suza:

"I kobna miso morit me stade:

što moja nisi i što smiraj dana

ne nosi meni zvijezde, no jade?

Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,

I sve te gledam kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate."

Tokom života je objavio veliki broj pjesama, a od djela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pjesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908), „Mi znamo sudbu“ (1907), „Boka“ (1906), „Pod krstom“ (1906), „Kovač“ (1905).

Frontal